” Zivotinja iz cirkusa” devet tekstova o opkoljenom Sarajevu ili price o sramu- galske spisateljice Tiphaine Samoyault

                                                                       

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sram je jak osjecaj kod pojedinaca sto smatraju da nisu tamo gdje bi trebali biti, te su po osobnom nahodjenju izgradili postojanje na prevarama i obmanama, uprkos zasluzenim diplomama i priznanjima drugih, o vlastitim vrijednostima. U dubini njihovog bica, bilo sto  da cine, osjecaju se ilegalnim i varljivim. Izvjesni-ne svi! Taj neugodni, razarajuci osjecaj, koji ponekad i gusi, prozima cihjelokupno djelo Annie Ernaux, koja je 1997 godine objavila knjigu “Sram” /La Hônte/. Sram koji, na neobican nacin, posjeduje mnostvo zena spisateljica, umjetnica, filozofkinja, profesorica…jer se neprestalno moraju dokazivati i potvrdjivati u – muskom svijetu. Mnoge medju njima se pitaju odakle dolazi zebnja, neprijatnost pa strah od osobne originalnosti i prirodnog polozaja, posebno sto  suvremeni kodovi ponasanja namecu izrazavanje sigurnosti i samopovjerenja.

Upit je naveo galsku knjizevnicu Tiphaine Samoyault, ujedno literarnu kriticarku i specijalistu uporedne knjizevnosti, napisati zacudjujuce i jako nadahnuto djelo “Zivotinja iz cirkusa”/Bête de cirque”, objavljeno nedavno kod jako poznate pariske, izdavacke kuce “Seuil”.

Osobna knjiga o knjizevnicinom zivotnom putu, moralnim i politickim previranjima, ostvarena sa dobrom dozom samoismijavanja koje je kod nje, pristojan oblik ispoljavanja boli. Spisateljicina refleksija ce zanimati citatelje, sto su takodjer, sanjali o kolektivnoj angazovanosti i osbnom ovaplocenju a aktualno su prisiljeni  prezivljavati u liberarnim drustvima u kojima su, kao sto je davno upozorila Susan Sontag, idealizam, altruizam i kulturne vrijednosti sasvim devalorizirane pod trijumfom novca i napustanjima politickih polozaja.

 

 

Recit zapocinje 1995 u opkoljenom Sarajevu…2010 autorica se vraca u bh prijestolnicu jer je to savrsena prilika za refleksiju o osbnom ucescu  u ratu, savjesti, poletu, nacinu vlastitog povlacenja iz dogadjaja i stvarnosti. Najprije je dosla u Sarajevo predavati knjizevnost  ali je zemlja bila zahvacena uzasnim i neobjasnjivim konfliktom stavnovnistva  istih korijena, jezika i fizickog izgleda. Nadala se postati ucesnicom velike Historije, a nikada se nije snasla u tom kaosu. Da bi sebi objasnila dogadjaje najprije je zapocela idealizirati “ratno doba”, pa osjetila potrebu obracanja drugima, dijalogu, jer je lakse razumijeti drustvo koje se zamislja neogranicenim a, najprije, mora pronaci osobni tonalitet, cesto prekidan”.

Tiphaine Samoyault je nastojala usvojiti svoje pogreske, analizirati ih. Njezini su se junaci susretali, cak zasnivali brakove i dobijali nezeljenu djecu. Tako je napisala predivne strane o ljubavnim previranjima, do silaska u ambis krivnje. Rijeci su preteske, strasnije i bolnije od djela, stvaraju zenski sram izrazen strahom oduzimanja prostora drugima. Knjizevnica na savrsen nacin opisuje materinsku ljubav ali i ulogu nekoga, sto se stidi osbnog postojanja.

Zato je i napustila ugodno  postojanje, pariske sveucilisne profesorice i zeljela uciniti potpunom, osobnu mastu.Vratila se desetljece i pol kasnije, na mjesto desavanja pa  ostvarila devet kratkih tekstova u kojima je obradila  filozofski egizencijalizam, politicku angaziranost i privatni recit. Rezultat je virtuozno predstavljanje nekoliko nacina pisanja : ozbiljnog, iskonskog, lucidnog i poeticnog.