Share

Historijsko pomirenje između koljača i zaklanih

Srbijanski premijer Aleksandar Vučić ne prestaje biti opsjednut žrtvama. Čini se da on ništa drugo i ne radi, osim što se bavi temama pomirenja među narodima. Ispade da od tih moralnih pitanja zavisi sve drugo, od čega se živi. Metafizičkom logikom, to je tačno, jer nema berićeta na haramu, dokle god se i kolektivi i pojedinci ne oslobode grijehova. Ali, Aleksandar Vučić ne misli na te vjerske aspekte. On upravo nastoji velikosrpsku agresiju dovesti u istu pravedničku ravan sa bošnjačkim žrtvama genocida, da bude isto to što su Srbi ubijali, i to što su Bošnjaci ubijani. Zato je njegova pacifistička retorika zapravo jeftina i drska podvala, jer on o miru i pomirenju govori isključivo u interesu sapiranja historijske odgovornosti sa velikosrpskog projekta. A taj projekt danas je sav oličen u postojanju Republike Srpske.

Srbaliluk u Bošnjaka

Vraćamo se do vječnog pitanja: može li biti srpskog pokajanja bez ukidanja Republike Srpske? Može li biti pomirenja i trajnog mira bez ukidanja Republike Srpske? Ne može! Definitivno: ne može! Aleksandar Vučić nikada nije pomenuo takvu mogućnost, štaviše, on govori o jačanju Republike Srpske u ime slabljenja daytonske strukture. On bi htio da se zadrže velikosrpske osvajačke pozicije, sve što je genocidnom agresijom osvojeno, a da se u to udjene spoznaja o srpskom mirotvorstvu, dobroti, spremnosti na suživot. Haman Aleksandar Vučić misli da je mnogo pametan, a svi drugi mnogo glupi, čim očekuje prihvatanje jedne naivne ponude, po kojoj lopov predlaže žrtvi pljačke da mu u ime pomirenja oprosti to što je pokradeno i prisvojeno. Od Aleksandra Vučića može biti samo luđa žrtva koja pristaje da kao satisfakciju dobije lažnu i nevažnu riječ, namjesto trajne srpske odgovornosti za genocid, ukidanja Republike Srpske po osnovu presuda za genocid pred Svjetskim sudom i Haškim tribunalom, upravo u uvjerenju da Srbi i srpstvo ne mogu ozdraviti dokle god ne budu svezani pravno obavezujućim definicijama. To što će Aleksandar Vučić doći u Potočare, kazati ovo ili ono, pa to vrijedi koliko svaki dim iz svakog auspuha! To nema nikakvu težinu, jer nije pravno slovo, nije obavezujuće, ne mijenja ništa…

A daytonski poredak, postojanje Republike Srpske, djelovanje političkog i ideološkog mehanizma razgradnje Bosne i Hercegovine, getoiziranja i rastakanja bošnjačkog naroda – sve to je pravni mehanizam koji se manifestira kao omča oko bošnjačkog vrata. Kako to bošnjački političari nemaju pameti da razumiju razliku između riječi Aleksandra Vučića koje ništa ne znače, i pravnih poluga daytonskog poretka koje znače – rastakanje Bosne, bez koje nema Bošnjaka, rastakanje Bošnjaka, bez kojih nema Bosne?! Daytonski poredak je skrojen po mjeri velikodržavnih planova Srbije i Hrvatske, susjedih država koje i dalje insistiraju na „supotpisničkom svojstvu“. Konačno mora biti jasno: daytonski poredak dugoročno vodi uništenju Bosne i nestanku Bošnjaka, tako da je borba protiv daytonskog poretka, kroz ukidanje entiteta, kroz regionalizaciju BiH na prirodnim i ekonomskim, a ne na etnonacionalnim osnovama – borba za opstanak Bošnjaka.

Takav poredak je moguće mijenjati isključivo kroz insistiranje da srpska katarza, kao i njemačka katarza, kao i japanska katarza, postane pravno obavezujuća kategorija. Valjda kazne u pravosuđu i postoje u ime moralnih razloga! Kakva je svrha kažnjavati Srbe i srpstvo za genocid, a da to nema po(d)uku u vidu ukidanja Republike Srpske?! Na žalost, u Bošnjaka se još nije pojavio politički ambijent koji ove stvari uopće razumije, a kamo li da ih uzima kao centralnu tačku nacionalne platforme. Štaviše, namjesto da se insistira na pravnoj dimenziji srpske katarze, kroz stvaranje trajnog političkog ambijenta u kome će biti zauvijek spriječeno zanavljanje velikosrpskog genocidizma, bošnjački prvaci se trude ugoditi toj velikosrpskoj mimikriji i nastojanju da se srpska katarza podvede pod isprazne riječi o pomirenju. Niko više, čak, ne govori ni o izvinjenju.

Zamislimo da se nakon Drugog svjetskog rata ovaj ili neki drugi Adolf Hitler izvinuo narodima koji su stradali, da je opstao Treći Reich, a da su „smeđi“ nastavili diskriminirati Jevreje i koristiti opljačkanu jevrejsku imovinu. Nezamislivo, zar ne? Pa kako onda možemo zamisliti opstanak Republike Srpske, dakle, ideološke i političke strukture koja je kreirala i sprovodila genocid nad Bošnjacima, a koja i danas, kroz diskriminaciju Bošnjaka i Hrvata, potvrđuje svoju genocidnu suštinu?! Fascinantna je ta bošnjačka nepamet, taj srbaliluk u Bošnjaka, koji se kreativno i ponizno nudi da bude na usluzi u pranju srpstva od genocidnosti i od historijske odgovornosti.

Aleksandar Vučić smješten među šehide

Znamo kako je bošnjački politički establišment – neki kažu pod obavještajnim utjecajima Turske – prihvatio dolazak Aleksandra Vučića u Potočare, 11. jula, čime je višestruko unižen čin dženaze i dostojanstvo žrtava. Čak i ako ne ulazimo u moralne i vjerske dimenzije ovog čina – da neko ko negira genocid nad Bošnjacima, neko ko je podsticao genocid nad Bošnjacima, dolazi na svetu bošnjačku zemlju – čak i tada ovaj dolazak je problematičan, jer u prvi medijski plan dolazi Vučić, dok same žrtve postaju marginalne. Možemo li zamisliti nekoga od poznatih negatora holokausta (npr. Robert Faurison, Ernes Zundel) da odu na Zid plača da suosjećaju sa žrtvama, tvrdeći da nije ubijeno 6 miliona, već je ubijeno 300.000 Jevreja? I onda ga neko od predstavnika porodica žrtva holokausta dočeka i počasti simbolima žrtava. Nezamislivo, zar ne?!

Heftama prije 11. jula mediji su ispirali usta pitanjima oko Vučićevog dolaska, a sve manje je u fokusu bila 20. godišnjica genocida u Srebrenici. Jedno odlučno „NE“ dolasku Aleksandra Vučića, razriješilo bi sve. Zašto Majke Srebrenice nisu imale snage da kažu kako neko ko negira genocid u Srebrenici ne treba da dolazi u Srebrenicu? Zato što su Majke Srebrenice, ispostavit će se, ipak konektirane na neke ideološke, stranačke a čuje se i finansijske servere, nisu neovisne, nisu slobodne, postale su prejak moralni faktor, da bi tek tako imale slobodu zbora i dogovora. A to što su svojom ili tuđom voljom izgrađivane kao bedem moralnosti, čije riječi dobijaju sakralna značenja, ispostavit će se da je na najbrutalniji način zloupotrebljeno kada su Majke Srebrenice poželjele dobrodošlicu Aleksandru Vučiću. Prisjetite se, niko više nije vidio Billa Clintona i mnoge druge važne ličnosti, svi oni su ostali u sjenci dobrodošlice koju ushićene Majke Srebrenice uskazuju Aleksandru Vučiću, maltene onako kako je Josip Broz Tito dočekivan u Zairu i Zimbabveu. Bošnjačkom voljom, nesmotrenošću i poltronstvom, sve je bilo spremno da predstava počne, i to predstava iz koje više nema povratka.

Dogodio se navodni napad na Vučića, a zapravo su velikosrpski agenti u civilu nahuškali masu na zviždanje, što nije bilo teško učiniti u odnosu na tempirane događaje koji su uslijedili prije, kao što je hapšenje Nasera Orića u Švicarskoj ili neusvajanje britanske Rezolucije u Srebrenici zbog ruskog veta i dimplomatske ofanzive Srbije. Dobrotvorni i dobrohotni Aleksandar Vučić, kojega su prethodno pomilovale Majke Srebrenice, postao je žrtva. Srpski mediji su to zviždanje Vučiću u apsolutnoj dimenziji prikazivali kao pokušaj atentata i ubistva, a o čemu postoje brojni video klipovi, u kojima navodni stručnjaci za terorizam (Lazanski, Balijašević i drugi) analiziraju elemente tog „atentata“, prvog u povijesti koji je izveden zviždanjem.

Majke Srebrenice ponovo, izmanipulirane, igraju zadatu rolu, jer kazuju da je – napad na Vučića napad na žrtve, napad na njih. Tako se Aleksandar Vučić udobno smjestio među bosanske šehide, kao žrtva, bezbeli, tzv. vehabija i tzv. Islamske države. Kako je silovita bila ta medijska kampanja da se još malo pa moglo ispostaviti da su tzv. islamisti krivi za sve žrtve na svim stranama. A zašto bi neko u to sumnjao kad Majke Srebrenice, predvođene velikosrpskim poltronima u bošnjačkoj politici, prihvataju podvalu o atentatu na Vučića, izvinjavaju se, izravnavaju bošnjačke žrtve sa Aleksandrom Vučićem. (Ovo nije napad na srpskog premijera Aleksandra Vučića, već je ovo napad na žrtve i na naše dostojanstvo, rekla je Tanjugu predsednica Udruženja Majke Srebrenice i Žepe Munira Subašić.)

Iz ovoga se vidi geneza velikosrpskog prijedloga da se ustanovi jedan datum sjećanja za sve žrtve ratova iz 90-ih, a čime bi najviše izgubili Bošnjaci, a najviše dobili Srbi. Ako je neko mogao instrumentalizirati Majke Srebrenice da Aleksandra Vučića svrstaju među žrtve, da njegov prljavi obraz operu Cvijetom Srebrenice, onda je, očito, ogromna obavještajna energija uložena u ambiciju poravnjavanja agresora i žrtve. Odlazak članova Predsjedništva BiH u Beograd, gdje im srpska javnost drži „predavanje iz gostoprimstva“, vrhunac je samoponiženja, isključivo bošnjačkog naroda, jer se „predavanje iz gostoprimstva“ odvijalo na relaciji Srbi – Bošnjaci. Slika tog užasa ogleda se u tamburici koja svira na uvce Bakiru Izetbegoviću, dok se on izgubljeno i izbezumljeno kleberi, nesvjestan da je ta tamburica replika na genocid u Srebrenici, odakle se zakotrljala sva ova priča.

Vučićev poziv uslijedio je nakon „atentata“, pa je za pretpostaviti da sve to proizilazi iz jedinstvene dramaturške strukture, po kojoj Vučić pomiritelj i ujedinitelj treba da na svom terenu zakuca poziciju srpske žrtve i bošnjačkog ekstremizma. Uistinu, na kraju nigdje nije bilo četnika i žrtava Srebrenice, na kraju su ostali samo dobri Srbi koji žele pomirenje i tzv. islamisti koji napadaju tu srpsku dobrotu. Ne bi ta izvraćena slika bila tako uspješna, da u njoj nije bilo bošnjačkih statista, koji su u znaju ili neznanju legitimirali velikosrpsku obavještajnu i propagandnu namjeru da se bagateliše genocid u Srebrenici a uzdigne srpska pravednost.

Pojavile su se tvrdnje da iza svega stoji turska politika, koja nakon 137 godina ponovo trguje bošnjačkim interesima, koristeći bošnjački sentiment kao glavni resurs ove obmane, a sve s ciljem udovoljavanja velikosrpskim interesima, bez kojih je nemoguće tursko pozicioniranje na Balkanu. Teško je potvrditi ili opovrgnuti ove teorije zavjere, ali, činjenica je da se oko bošnjačkih interesa pletu neke čudne, sumanute, nelogične igre, kao što je ovo (samo)ponižavanje Srebrenice u ime uzdizanja posrnulog srpstva.

Koliko košta „Kralj u Sandžaku“?

Najveća enigma je ponašanje bošnjačkog establišmenta, tih političkih, vjerskih i drugih prvaka. Malo ko od njih govori, uglavnom statiraju i šute. Oni koji govore, govore naopačke. Tako je nakon „atentata“ na Vučića objavljen intervju sandžačkog muftije Muamera Zukorlića, za koji je njegova informativna služba smušeno rekla da je podmetnut, pogotovo dio u kome muftija apostrofira Nasera Orića kao zločinca, tražeći da se ispitaju njegovi zločini. To je, dakle, izmišljeno, ali, muftijina služba skandalozno potvrđuje da je muftija rekao – da nije razočaran što nije usvojena Rezolucija o Srebrenici. A koji to Bošnjak može NE BITI razočaran, odnosno, biti zadovoljan što nije usvojena Rezolucija o Srebrenici?! Potom će se na društvenim mrežama pojaviti razni citati u kojima muftija Zukorlić veliča Aleksandra Vučića i preporučuje Bošnjacima da vjeruju njegovoj ruci pomirenja. Pojavit će se i „odgonetke“ ovakvog ponašanja, u računici da je Srbija muftiji Zukorliću priznala nezvaničnu autonomiju na Sandžaku, da bude dole „Kralj Sandžaka“, ali da zauzvrat muftija, kao samozvani „lider u Bošnjaka“, treba umiriti bošnjačke inicijative za ukidanje Republike Srpske.

Uistinu, u maju su u Bošnjačkoj nacionalnoj fondaciji, pri Svjetskom bošnjačkom kongresu, spontano priređene tri javne rasprave koje su u fokus stavljale velikosrpsku okupaciju Sarajeva, sa pitanjem: kako ukinuti Republiku Srpsku? Ove javne rasprave su u javnosti odjeknule snažnije nego išta što je radio Svjetski bošnjački kongres i Bošnjačka nacionalna fondacija, kojima inače gazduju bivši reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić i muftija sandžački Muamer Zukorlić. Dogodit će se da ove rasprave, sa ovim ključnim pitanjima, budu bez ikakvog objašnjenja ukinute. Već tada se čulo da je muftija Zukorlić, zarad svojih srbijanskih interesa, spasio Republiku Srpsku od pretresanja. Stvari će se posložiti sa muftijinim navijanjem protiv Rezolucije o Srebrenici, sa preporučivanjem Vučićeve ruke pomirenja, i još ponečem.

Potom, u povodu obilježavanja „Oluje“ oglasio se Svjetski bošnjački kongres, sa potpisom dr. Mustafe Cerića. U saopćenju nema traga zahtjevu za ukidanje Republike Srpske, o tome su šuti, ali ima ta neobjašnjiva potreba da se Srbi operu od odgovornosti za genocid nad Bošnjacima. Čak se ni sami Srbi ne peru od te odgovornosti koliko ih pere dr. Mustafa Cerić. Evo tog citata iz kojega se raspoznaje intencija bošnjačke politike u odnosu na velikosrpsko glumatanje mirotvorstva: „Bošnjaci znaju da nema srpske majke koja ne pusti suzu, gledajući kako srpski ‘Škorpioni’ hladnokrvno ubijaju golobrade mladiće Bošnjake; nema srpske majke, koja bi spremila svoje sinove da siluju bošnjačke djevojčice i žene, niti da strijeljaju hiljade bošnjačkih muškaraca u Kravicama, Branjevu, Manjači, Omarskoj i drugim stratištima. Bošnjaci znaju da se većina Srba stidi Tomašice, kao i drugih mjesta gdje su njihovi sunarodnjaci sakrivali svoj zločin protiv čovječnosti; Bošnjaci znaju da Srbi traže da oni koji su činili zločine u njihovo ime odgovaraju za svoja zlodjela; tako da ih se oslobodi od kolektivne krivnje.“ Ovaj citat traži nedvosmislene odgovore: Bošnjaci nisu ugledali srpsku majku koja pušta suzu kad „Škorpioni“ ubijaju golobrade Bošnjake! Ko je to, ako ne srpske majke, odgojio koljače i silovatelje, ko ih je zanjihao u kolijevkama mržnje?! Gdje su se to srpske majke, na nekom mitingu, masovno, ogradile od tih svojih sinova?! Nema ni jedne srpske majke da se odrekla svoga sina zločinca, da je digla glas protiv toga što je njen sin radio. Većina Srba se, na žalost, ponosi Tomašicom, i drugim mjestima, jer ne postoji ni jedan masovni vid srpskog dizanja glasa protiv srpskih zločina nad Bošnjacima. Srbi nigdje masovno ne traže da – „oni koji su činili zločine u njihovo ime odgovaraju za svoja zlodjela“. To što rade „Žene u crnom“, i poneko još, pa to je možda jedan Srbin na 10.000 koji genocid nad Bošnjacima smatraju nacionalnom vrlinom.

I evo nas i kod pojma „kolektivne krivnje“, onako kako je razumijeva dr. Cerić i mnogi drugi Bošnjaci. Kolektivna krivnja ne može biti razriješena individualnim procesima, već samo ukidanjem Republike Srpske, koja se otjelovljuje genocidom nad Bošnjacima. Ali, Svjetski bošnjački kongres i dr. Mustafa Cerić ne pominju ukidanje Republike Srpske, jer je, vjerovatno, to dio sporazuma sa velikosrpskim stratezima, koji su spremni dati nezvaničnu i ograničenu autonomiju u Sandžaku, na ime ovog i ovakvog bošnjačkog odustajanja od svoga dostojanstva i pameti. U tome ime Svjetski bošnjački kongres sapire obraze srpskih majki, od njih pravi moralne veličine, dok svi drugi dozvoljavaju da se Majka Srebrenice ponižava sapirući prljave obraze i krvave noževe raznoraznim četnicima. Eto, to je strategija u ime koje Bošnjaci nemaju stav u povodu bezobrazne inicijative Aleksadra Vučića da se pod jedan datum sjećanja podvedu i oni koji su klali i oni koji su zaklani.

Piše: Fatmir Alispahić

 

Komentari