Share

Iako nije nestala struja: MUSLIMANI PALE SVIJEĆE

 Kao i svake treće nedjelje u petom mjesecu, tako je i 15. Maja 2011. godine, a nakon što je to prvi put učinjeno 1983. godine, širom svjeta, tačnije u 115 zemalja, učenjem fatihe odata počast žrtvama AIDS-a.

 Podizanjem ruku, učenjem ove molitve i potiranjem svojih lica dlanovima i prstima mnogi građani širom svijeta, bez obzira na vjersku, statusnu, rasnu, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost, zamolili su Boga za duše umrlih od neizlječive bolesti. Moskovljani, Rimljani, Banjalučani, Tokijaši, Madrižani, Ulanbatorci, Londonci, Honkonžani, Torontlije i stanovnici inih gradova kugle zemaljske na ulicama tj. na svim većim trgovima i okupljalištima učili su ovu molitvu na arapskom jeziku jer je to postao univerzalni način sjećanja na mučenike AIDS-a. Dirljivo je bilo gledati katoličke vjernike kako nakon nedjeljne mise, dižu ruke prema nebu i uče fatihu. Možda je upravo ova scena tog 15. maja 2011. viđena širom svjeta, najbolja ilustracija zajedništva pred jednim od najvećih zala današnjice. U tom zajedništvu nijednom nemuslimanu nije bilo bitno, a mnogi od njih to nisu čak ni zapazili, što se mole na način koji je tipičan samo za muslimane.

Na koljenima

Kako zvuči? Nestvarno, nemoguće? Pa, naravno da se ovo nikada neće desiti. Međutim, da muslimani pale svijeće – eh, to je već normalno i prihvatljivo. I u Bosni i Hercegovini je, tačnije u Sarajevu i Banjaluci, obilježen Dana svijetla svijeća kojem su se, iako ih nismo legitimisali, a što su potvrdili i organizatori, odazvali mnogi pripadnici islamske vjeroispovjesti. Upravo ti organizatori koji i sami jesu muslimani, a pripadaju inim ubleharsko-nevladinim organizacijama, spremni kleknuti za dnevnicu tj. za novac donatora potreban za implementaciju ovog svedunjalučkog projekta, pozivali su prolaznike da upale svijeće ljubazno nudeći upaljače. Uz fajcake nudili su i svoje neiskrene osmijehe i obilje naziva organizacija što stoje iza Candlelight Day-a želeći mistificirati ono što rade. Sve su nudili, čak i lični primjer trošenja koljena ispred BBI-a, ali ne i mogućnost da se fatihom ili na neki drugi način izrazi žaljenje za umrlim od AIDS-a. Da kritičarima ovog ugla gledanja na CLD bude jasno, da im se objasni jer sami ne mogu shvatiti: niko nema ništa protiv paljenja svijeća pa čak i u gradovima sa jednocifrenim brojem kršćana. Međutim, mi muslimani, osjećamo se diskriminisano i pomalo uvrijeđeno što nam nije ponuđeno da umjesto svijeća pročimo fatihu. A, brate, trebamo se osjećati i glupo jer su neki od nas prihvatili da uždiju svijeću/e. Eh, upravo ta scena, kako bošnjaci-muslimani kleče miješajući iskrice i plin najboolje ilustruje našu nesvjesnost. Ne znam kako su ostali nekršćani diljem svijeta prihvatili ovo nametanje kršćanskih običaja tj. načina moljenja za duše AIDS-a, ali i u njihovo ime potrebno je tražiti alternative.

Uvreda kao kompliment

AIDS-Candle-lightKada mi je jedan od aktivista projekta rekao kako mu čitav dan niko nije uputio primjedbu za to što ne nude i druge načine upućivanja molitve, osjećao sam se pomalo tužno. Pa zar je od tolikog Sarajeva samo moja malenkost primjetila ovaj pokušaj vjerske asimilacije? Zar samo neki Suad Karamustafić dobije kompliment od aktiviste (iako je potonji ostao uvjeren da mi je začepio usta i da me je uvrijedio sveteći se za moje pitanje na koje nije imao odgovor) jer sam jedini koji je nešto tako zapazio i usudio se da to izusti?!

                              

 

Komentari