Share

Islam je kičma Bošnjaka : Bošnjaci su kičma Bosne – Snažan islam : snažna Bosna

Ramazanska kolumna
Islam je kičma Bošnjaka : Bošnjaci su kičma Bosne – Snažan islam : snažna Bosna

Piše: Fatmir Alispahić

Žrtvovanjem do očuvanja države Bosne i Hercegovine

Temeljna žrtva u ovom času je – govor istine. Zašto je teško reći tu istinu? Zato što istina obavezuje na otpor. Zato što otpor obavezjuje na žrtvovanje. Zato što žrtvovanje obavezuje na gubitak dunjalučkih, svakako prolaznih rahatluka. A naši su prvaci, uglavnom, dunjalučari.

Ne postoji narod na dunjaluku, poput Bošnjaka, čiji je opstanak toliko vezan za izgovorenu riječ, a da taj narod tu riječ ne izgovara, već je čuva u grlu, na pola puta od misli do jezika. Bošnjaci ne mogu opstati, i neće opstati, ako ne oslobode riječ u sebi i riječ iz sebe. Nevjerovatna je ta potreba kod Bošnjaka da šutnjom, i trpnjom, sakriju pred sobom i pred drugim stanje poniženja, straha, diskriminacije i marginalizacije. …Kao da će ta bol zbog nepravdi biti manja ako je ne imenujemo. Ima li ikakve bolesti da manje boli kad se ne kaže? Riječ je sredstvo da zatražiš iladž, da dobiješ mehlem, da te manje boli. Samrtne haste traže iladž, da im se olakša i razvedri disanje do posljenjeg izdisaja, a gdje tek neće tražiti narod, koji je dužan trajati izvan ljudskog vijeka?! Ipak, u Bošnjaka se šuti o problemima koji su toliko alarmantni da bi tražili stalni, glasni, javni, odlučni govor – u interesu ravnopravnosti i opstanka.

Trosmislenost, šutnja i mutnja
Narodi oko nas ne prestaju voditi dijalog o svojim interesima. Postoje nacionalne akademije, centri za strateška planiranja, razne druge akademske, političke i nadpolitičke adrese odakle jedan narod sagledava i projektuje sam sebe. Nije to nikakva sramota! Vrlina je voditi računa o sebi, kao što to radi svaka domaćinska porodica. Znamo svi mi za one porodice, nedoBog nikom, gdje su harami preuzeli poredak, pa niko ni o kome ne vodi računa: djeca sebi, roditelji sebi, supružnici sebi, sve raštrkano i razvaljeno. Tako, danas, u Bošnjaka, povratnici žive sebi, borci i invalidi sebi, silovane Bošnjakinje sebi, jetimi sebi, dijaspora sebi, ništa povezano i sjedinjeno. A trebalo bi, kao u svakoj porodici, da se zanimamo jedni za druge – da je svaki Bošnjak odgovoran za drugog Bošnjaka – trebalo bi da svakog Bošnjaka bole patnje povratnika koji prolaze kroz strahoviti teror i diskriminaciju i da svakog Bošnjaka boli spoznaja da će nas na Popisu stanovništva 2013 biti preko 300.000 manje nego što nas ima, i da svaki Bošnjak udar na djecu iz Konjević Polja razumije kao udar na sebe. Primjera takvih je mnogo, u kojima Bošnjaci ne pokazuju onu elementarnu saosjećajnost i solidarnost koja se podrazumijeva za ma kakvu zajednicu. Tako se ne može opstati! Tako se mora nestati! Bošnjačka nezainteresiranost za sebe prešla je kritičnu tačku i prijeti da bude sevep totalne propasti. Ne može jedan narod, ni po dunjalučkim, ni po Božijim Zakonima, preživjeti ovako – bez solidarnosti i suosjećanja. Nije narod sam po sebi kriv, ali, narod trpi stanje političke i društvene strukture koja je odgovorna za opstanak. Upravo su ti mehanizmi, politički, akademski, duhovni, svojom pasivnošću i korumpiranošću, dotjerali narod do najnižeg mogućeg stepena jedinstva i požrtvovanosti.
Danas sva vitalna pitanja za opstanak Bošnjaka do daljeg žive izvan dijaloškog okvira, odakle jedino može krenuti promjena stanja. Da li je šutnja rješenje? Naravno da nije. Dijalog je rješenje, ali kad ga ima ko voditi. Anemičnost, ili trosmislenost, bošnjačkih političkih, akademskih i duhovnih autoriteta, u službi je stvaranja pometnje, zbunjenosti i straha u bošnjačkom narodu. Jer ako šute i mute oni koji bi nas trebali riječima braniti i usmjeravati, onda narod ima dodatnu brigu. Namjesto jednog neprijatelja, ti sad imaš dva neprijatelja, anamonog koji te progoni, i anamovog koji te ne brani.
Sva bolest ima svoju genezu, pa i ova. Kada bismo ulazili u povijest, mogli bismo pronaći psihosocijalne reflekse historijskih i političkih trauma. Nije lahko bilo biti Bošnjak pod austro-ugarskom okupacijom, kad su Bošnjaci podsticani na iseljavanje. Nije lahko bilo ni u prvoj Jugoslaviji, kad je režim podsticao i sakrivao pokolje nad Bošnjacima (Šahovići, 1924.), kada su pljačke, silovanja, maltretiranja Bošnjaka bili svakodnevnica o kojoj se moralo šutjeti. Eno, progovorio je početkom 1919. reisu-l-ulema Džemaludin Čaušćević, rekao je za francuski „Le Temps“ šta se Bošnjacima događa, pa je ispao kriv on što govori, i otkriva istinu, a nije kriv onaj koji takvu istinu proizvodi. A evo šta je rekao: „Tisuću ubijenih ljudi, 76 sprženih žena, 270 razorenih i opljačkanih sela, to je bilanca koju mi muslimani imamo zapisati na blagdan porođenja ove Jugoslavije, kojom bi htjeli svom dušom služiti. (…) Mi ćemo nepravdu podnositi, državni se poslovi mogu bez nas voditi, ali nek se poštuje barem naš život, naša čast i imetak. Zar je previše, ako to tražimo?“
Iz ovoga se vidi da su Bošnjaci bili spremni ostati bez građanskih prava („Nepravdu ćemo podnositi“), ostati izvan državnih poslova, samo da im se ispoštuje pravo na život. Zar ima većeg (samo)poniženja od ovog da sebe lišavaš građanskih prava, da prihvataš status drugorazrednog ljudskog bića, svjestan da si na dobitku ako glavu na ramenima sačuvaš!? Zamislimo tek šta je u takvom ambijentu stalne represije mogla značiti izgovorena riječ, u cilju zaštite svoga prava na život i imetak? Ili dodatnu represiju, ili ingoranciju. Danas znamo da su i reisu-l-ulema Čaušević, i nekoliki bošnjački uglednici, tražili od režima u Beogradu da zaštiti Bošnjake, ali, znamo i da nije bilio nikakve reakcije, čime je režim podsticao ubijanje, pljačkanje i protjerivanje Bošnjaka.

Zločini lažnih partizana
Nakon Drugog svjetskog rata Bošnjaci su se našli pod istom represivnom torturom, iako su u odnosu na sve jugoslvoenske narode dali najveće žrtve u borbi protiv fašizma. Poznata nam je priča o oslobođenju Sarajeva, koje su 5. aprila 1945 oslobodili bošnjački antifašisti iz XVI muslimanske brigade, da bi sutradan, 6. aprila, u Sarajevo umarširale srbijanske jedinice četnika preobučenih u partizane, koji su narednih mejseci izvršili strašni pojkolj nad sarajevskim Bošnjacima, ubivši nekoliko hiljada Bošnjaka pod optužbom da su saradnici okupatora, a o čemu su u više navrata pisali i govorili Nihad Halilbegović i Džemaludin Latić. O tome se i danas šuti. Sarajevo, na žalost, i dalje slavi historijsku laž i veliča jedinice koje su izvršile pokolj nad Bošnjacima. I u Tuzli je bilo slično. Izet Šabotić piše o događajima u oslobođenoj Tuzli: „Torturi i raznim pritiscima bili su podvrgnuti Bošnjaci uglednici, bogati pojedinci, koji su bili u nemilosti nove vlasti. Najdrastičniji primjer brutalnosti nove vlasti, odnosno partizana, viđen je prilikom njihovog prvog ulaska u Tuzli, oktobra 1943. godine, kada su stradali brojni uglednici Tuzle. (…) Tada je u veoma kratkom vremenu stradalo više od 50 ljudi“. Tuzlanski Bošnjaci dosad nisu smogli snage da klanjaju dženazu u odsustvu, da naprave spomen ploču sa imenima žrtava, da i na kakav način (okrugli sto, tribina, knjiga, film) obilježe ubistvo nedužnih Bošnjaka od strane četnika u partizanskim uniformama. A zašto šute Tuzlaci? U situacijama kad treba svjedočiti istinu, zarad dostojanstva i ponosa, uvijek prevagne kukavičluk, koji se sakriva iza pojmova „sabura“ i „merhameta“, a čime se pothranjuju nova stradanja i poniženja.
Baš zbog šutnjavosti i smutnjavosti, Bošnjaci ništa ne znaju o svome stradavanju pod jugoslovenstvom. Iako su činili kičmu ZAVNOBiH-a, Bošnjaci su ukinuti kao narod, morali su biti neko drugi. Koliko treba cijeniti Titovo insistiranje da ZAVNOBiH (za razliku od Sandžaka) obnovi bosansku državnost u sastavu Jugoslavije, a bez čega ne bi bilo današnje države Bosne i Hercegovine, toliko treba pamtiti da su Bošnjaci kao narod precrtani, iako se pominju u Deklaraciji ZAVNOBiH-a („Ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već…). Pa taj komunistički režim je – baš u cilju ubijanja bošnjačke riječi – pohapsio književnu elitu u Bošnjaka! Alija Nametak je prvobitno oduđen na 15 godina zatvora, da bi mu kasnije kazna bila smanjena na 12 godina. Enver Čolaković je također bio uhapšen i završio je u zatvoru. Edhem Mulabdić, iako je imao preko osamdeset godina, ostao je bez građanskih prava i penzije. Asim Dugalić je zbog književnih tekstova osuđen na zatvorsku kaznu od 10 godina teškog prisilnog rada i 15 godina gubitka građanskih prava. Profesor Smail Ćatić, koji je priređivao razne članke u časopisima poput „Narodne uzdanice“, osuđen je na godinu dana teškog prisilnog rada i tri godine gubitka građanskih prava. Slična sudbina zadesila je istaknutog književnika Abdurezaka Hifzi Bjelavca koji nakon 1945. godine potisnut iz javnog života, a njegov stvaralački rad prekinut. …Pravo na penziju ostvario je tek 1952. godine. Poslije su stradavali Ahmed Muradbegović, Rešad Kadić i drugi. Mnogi su ubijeni, kao istaknuti intelektualac Mustafa Busuladžić (1914-1945). Vjerovatno da ne postoji narod, poput Bošnjaka, koji je doživio da mu bude pohapšena, terorizirana i iz društvenog prostora izopćena književna elita. …Baš kao što pod dejtonskim režimom bivaju marginalizirani mnogi bošnjački pisci i umjetnici koji drže do narodne i islamske tradicije. Zato, velimo, kompleks bošnjačke šutnje ima debele i duboke korijene u prošlosti, jer se sastoji od terora, nametanja krivice, ispiranja mozga, a što vremenom rezultira okotom poltrona u bošnjačkom rodu, tj. odrodu. Danas nam se, evo, upravo iz takvih izvora nastoje šutnja, mutavost i tupavost predstaviti kao vrline, dok oni koji govore, i za Bošnjake traže više dostojanstva i ravnopravnosti, takvi bivaju upravo iz bošnjačkih redova obilježeni kao tzv. ekstremisti.

Govor istine
Šta bi ostalo od Bošnjaka da 1992. godine nije bilo odvažnih patriota koji su vjerovali svojim očima, a ne beogradskoj propagandi!? Gdje god su se Bošnjaci prepustili uspavankama, tamo su masovne grobnice! A to vrijeme u predvečerje genocidne agresije bilo je bremenito sličnim podjelama među Bošnjacima. Bošnjački civili su ubijani pod optužbom da su tzv. fundamentalisti. Agresor je izmišljao povod za odmazdu nad nevinim ljudima. Danas više nema tzv. fundamentalista, eno ih u Tomašici, i u masovnim grobnicama u Podrinju, danas su to tzv. vehabije, kao pokriće za represiju nad Bošnjacima. Ako bi izbila nova agresija, vodila bi se pod plaštom borbe protiv protiv tzv. vehabija, a stradavao bi svaki Bošnjak, od onog iz džamije, do onog iz kafane i kladionice. Na žalost, i danas, kao i jučer, veliki broj Bošnjaka veći problem vidi u sebi, i svojima, a ne vidi u postrojavanju i djelovanju Četničkog ravnogorskog pokreta, čiji sponzori su infiltrirani u organe dejtonske države. Nisu krivi ovi Bošnjaci što ne vide, već je krivo političko, akademsko i duhovno vođstvo naroda zato što taj narod ne upućuje na istinu i na odbranu istine.
Bošnjački prvaci, kao obrazovani ljudi, morali bi znati da nema naroda bez individualnog žrtvovanja za narodne interese, a temeljna žrtva u ovom času je – govor istine. Ipak, bošnjački prvaci uglavnom šute, ili govore tako da ih jedva čuješ, sve u nekom strahu da kažu ono što treba reći – da se bošnjački narod, kao narod koji nosi iskustvo žrtve genocida, ponovo nalazi na udaru povampirenog genocidizma, odakle se sada, pod plaštom izmišljene borbe protiv izmišljenog terorizma vrši represija nad Bošnjacima. Zašto je teško reći tu istinu? Zato što istina obavezuje na otpor. Zato što otpor obavezjuje na žrtvovanje. Zato što žrtvovanje obavezuje na gubitak dunjalučkih, svakako kratkoročnih rahatluka. A naši su prvaci, uglavnom, dunjalučari.
Ne govorimo ovo kako bismo potpisali kapitulaciju nad našim pravom da opstanemo, da budemo u svojoj vjeri i na svojoj zemlji, već upravo da razumijemo kako je krajnje vrijeme da se stvari mijenjaju. Nama je potrebna bošnjačka politika koja će postaviti kritične tačke iza kojih nema kompromisa na štetu Bosne i Bošnjaka, upravo u uvjerenju da nema Bosne bez Bošnjaka, nema Bošnjaka bez islama, slaba vjera u Bošnjaka vodi slabim Bošnjacima, a slabi Bošnjaci vode slaboj državi Bosni i Hercegovini. Proces oporavka mora ići logičkim slijedom: islam je kičma u Bošnjaka – Bošnjaci su kičma Bosne. A vjera nas obavezuje na istinu.

(Objavljeno u „Ramazanskom preporodu“, ramazan 1463. / juni 2015., br. 3)

Komentari