Share

Srebrenica nad Bošnjacima

Zemljo moja

Postoji nekoliko kritičkih tačka koje bi trebalo otvoriti u povodu obilježavanja 20. godišnjice genocida u Srebrenici. Opća mjesta svakako treba opetovati – da je to najveći masovni zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata,  da je krajnja monstruoznost to planiranje i realizacija masovnih egzekucija, da pravna verifikacija genocida u Srebrenici trajno označava odgovornost i obavezu srpstva, itd. Ali, općih mjesta ima mnogo u opravdanom mnoštvu sadržaja, tekstova, govora, tv emisija, filmova i umjetničkih viđenja u povodu 20. godišnjice genocida u Srebrenici. Čini se da postoji i programska i sadržajna potreba da se otvore nekolika pitanja vezana za Srebrenicu, a koja dosad ili nisu uočena, ili su marginalizirana usljed inercije sigurnosti da se u ime pijeteta uvijek govori neupitnim jezikom o neupitnim pojmovima.

Žrtve sa većim i manjim pravima
Zanima nas, recimo, getoiziranje genocida nad Bošnjacima na prostor Srebrenice, ne samo od strane međunarodnog faktora, već i od strane bošnjačkih političkih, akademskih i drugih autoriteta. Svi oni, baš svi, smatraju normalnim da žrtve Srebrenice imaju veća komemorativna prava od drugih bošnjačkih žrtava, kojima se ne pridaje takva pažnja. Svi oni, nedvojbeno, znaju da su metodi likvidacije bošnjačkih civila bila isti, kako u Prijedoru, Foči, Višegradu, tako i u Srebrenici. Najveća masovna grobnica, Tomašica, to nedvojbeno svjedoči. Zašto se onda pristalo na međunarodnu intenciju da genocid nad Bošnjacima u Srebrenici postoji, a genocid u Prijedoru, recimo, ne postoji? Možda u ime dragosti što međunarodni faktor išta od stradanja Bošnjaka hoće priznati? Ta dragost što razni svjetski zvaničnici hoće doći u Srebrenicu, hoće se pokloniti žrtvama, toliko je snažna da se uopće kao uvreda nije razumjelo to što ti isti
svjetski zvaničnici na isti način ne priznaju ni jednu drugu bošnjačku žrtvu. Znamo da međunarodnih zvaničnika nema na komemorativnim manifestacijama u Višegradu ili Prijedoru. Hajde što nema njih, ali nema ni bošnjačkih političara. I njima je, k'o na uzdi, dozvoljeno da bošnjačku žrtvu vide samo u Srebrenici.  Zanimljvo je da se protiv ovog getoiziranja bošnjačke žrtve genocida nikada nisu pobunila udruženja porodica žrtava izvan Srebrenice, kao ni ona u Srebrenici. Šta je falilo majkama Srebrenice da poruče kako je bošnjačka žrtva jednaka, i u Prijedoru, i u Srebrenici? Kakva je razlika između majke Hava Tatarević od Prijedora, kojoj su četnici ubili šest sinova i supruga, i svake druge bošnjačke majke kojoj su četnici ubili djecu? Kakva je razlika između bošnjačke žrtve u Tomašici i u svim masovnim grobnicama oko Srebrenice? I jedna i druga žrtva ubijene su od iste ruke, s istim ciljem, u istom projektu. Pa
zašto onda razdvajanje? Zato, reći će neko, što je Srebrenica najmasovniji zločin u jednom vremenskom intervalu. A po čemu se mjeri ta masovnost? Kakva je razlika između preko 8000 ubijenih u Srebrenici i preko 3000 ubijenih u Prijedoru? Možda je negdje ubijeno 800, a ne 8000 Bošnjaka, ili čak 80 Bošnjaka. Da li uopće može postojati razlika mjerena brojem ubijenih, ako je genocid jednako genocid, učinjen s namjerom da nestane pripadnika jedne etničke skupine? Nigdje niko nije propisao da se genocid računa od 80, 800 ili 8000 ubijenih. Kao što niko nije propisao da se genocid mora ograničiti na ovaj ili onaj prostor, pogotovo ako postoje očiti dokazi da je isti zločin, od iste (para)države, s ciljem istrebljenja iste etničke skupine, počinjen na više lokacija. …Čudno je nemanje te solidarnosti između porodica žrtava genocida nad Bošnjacima, koje bi morale sve zajedno djelovati, u cilju jednakog tretmana svih. Šta je falilo,
recimo, da obilježavanje 20. godišnjice genocida u Srebrenici krene iz Prijedora? Da se tako skrene pažnja svjetske javnosti da se Srebrenica nije dogodila samo u Srebrenici, već svukud gdje su na istovjetan način istrebljivani Bošnjaci od strane genocidne Republike Srpske. Haman ovi iz Srebrenice misle kako bi time bila umanjena Srebrenica, i oni sami, namjesto da znaju da bi tom pravednošću i jedinstvom bili ojačani svi, a pijetet prema žrtvama bio primjeren. Haman ovi drugi, što nisu iz Srebrenice, misle da bi takvim prosvjedom povrijedili Srebrenicu, pa šute. Evo, mi na ovom mjestu kažemo da to podvajanje bošnjačkih žrtava, u različitim komemorativnim tretmanima, gdje su jedne žrtve genocida priznate, a druge nisu – nije dobro. Zalažemo se za otvaranje dijaloga na ovu temu.

Enklava za genocid
Možemo pretpostaviti zašto međunarodni faktor insistira na getoiziranju genocida nad Bošnjacima na prostor Srebrenice. Ta enklava za genocid onda ne obavezuje, ili manje obavezuje, na propitivanje dejtonskog poretka, odnosno Republike Srpske. Zamislite da nekog masovnog ubicu sudite za dva-tri, a ne i za ostalih desetak ubistva, da li bi taj masovni ubica bio manje ubica? Tako i Republika Srpska, nastoji se „oprati“ kroz getoiziranje svoga genocidnog porijekla, ograničenog na prostor Srebrenice, kao da će biti manje genocidna ako je genocidna samo u Srebrenici, a ne i drugdje. Međunarodni sud pravde je 2007. godine Presudom utvrdio odgovornost Republike Srpske za genocid u Srebrenici,  što ni jedan politički faktor dosad nije uzeo kao povod da se propita legalitet, pa i legitimitet, takve državno-pravne tvorevine. Bilo bi normalno da je bošnjačka politika – odmah! – otvorila proces revizije Dejtonskog sporazuma, tražeći
poništavanje entitetske podjele. A zašto je šutnja pravilo? Zašto jedna normalna reakcija nije izišla na političku površinu, kao zahtjev za ukidanje tvorevine koja je odgovrna za genocid? Zato što međunarodni faktor nema volje, snage, morala, da se suoči sa nužnošću prekompozicije dejtonskog poretka, koji je svoj smisao iscrpio za zaustavljanjem rata. Zato što je bošnjačka politika oboljela od sindroma koloniziranosti, i ugađanja srpskom i hrvatskom faktoru. Upravo iz ovoga proizilazi još jedno kritičko pitanje koje želimo postaviti.
Zašto se Memorijalni centar u Potočarima zove tako kako se zove? Zamislimo da se Muzeji holokausta zovu „memorijalni centri“, s ciljem da ova riječ „holokaust“, koja govori o istrebljenju Jevreja, ne bi nekoga uvrijedila. Naziv „Memorijalni centar“ najdirektnije je usmjeren da ugodi Srbima i srpskoj politici, koji se svim sredstvima opiru da prihvate riječ „genocid“. Ova ilustracija govori o tragičnom taktiziranju bošnjačke politike, koja nastoji unižavanjem svojih bitnosti odobrovoljiti  Srbe za suživot, a što se ispostavlja kao kontraproduktivno. Što Bošnjaci više zanemaruju istinu, što više dijele svoje žrtve na priznate i nepriznate, što više uklanjaju tragove kojih bi se srpstvo trebalo stidjeti – to više ohrabruju velikosrpsko nasilje nad sobom i nad Bosnom.
Bošnjaci možda tek sad, vezano za političku prašinu oko Rezolucija o genocidu u Srebrenici, osjete da ta riječ „genocid“, koja toliko smeta Srbima, ima neku sudbinsku dimenziju. Tačno je, jer Srbi dobro znaju da pravna formulacija genocida uključuje odgovornost države, odnosno, entiteta Republika Srpska, dok se formulacija ratnog zločina svodi na odgovornost pojedinca. Nikome u Sarajevu ništa nije bilo jasno kada su organi vlasti Republike Srpske sa mermernog spomenika bošnjačkim žrtvama u Višegradu brusilicom istrugale riječ „genocid“. Možda tek sad javnost nazire da je riječ genocid omča oko vrata Republike Srpske?
Znali su bošnjački politički i društveni faktori koji jezik godi dejtonskom uhu, a oni su tu da u ime ličnih privilegija glade krmka ni dlaku. Zato sve ove godine nisu učinili ni jedan progresivan korak ka institucionaliziranju bošnjačke žrtve, kulture pamćenja, te svega što bi na političkom polju trebalo biti satisfakcija za žrtvu. Jevreji su u ime holokausta dobili državu na otetoj, tuđoj zemlji, a Bošnjaci, u ime genocida nad Bošnjacima, nisu u stanju sačuvati zemlju koja im 1000 godina pripada. Bošnjačka politika se u Srebrenici i oko Srebrenici pojavljuje onoliko koliko joj se propiše, ni gram  više, ni gram manje, bez ikakve invencije i inicijative. Da nije inercije tragom pravosuđa, i inicijativa srebreničkih udruženja, te spremnosti međunarodnog faktora da se genocid nad Bošnjacima getoizira, pitanje je šta bi ostalo od sjećanja na Srebrenicu.
Srebrenica živi samo jedan dan u godini, u vrijeme kolektivne dženaze, i to je najbolja dijagnoza odnosa politike prema ovim pitanjima. Namjesto da se Sarajevo izborilo da Srebrenica bude distrikt, ili, makar da postane prosperitetna kao što su Brčko ili Goražde, Srebrenica je po drugi put ubijena, nemarom politike.  Ako se  igde u BiH mogao na ime satisfakcije omogućiti ekonomski prosperitet, to je moglo u Srebrenici! Namjesto toga, ovaj gradić je opustošen od ljudi, i od života. Za Srebrenicu se čuje samo 11. jula, ili kad pijani četnici prodefiluju čaršijom. Ta druga smrt Srebrenice najdirektniji je rezultat mutavosti i korumpiranosti bošnjačke politike koja nije bila u stanju ni izboriti se za tačan naziv memorijala u Potočarima, koji kao „Memorijalni centar“ ne znači ništa, ali bi značio sve pod nazivom „Memorijal genocida u Srebrenici“.

Srebrenica ispred nas
Koliko god nam se činilo da je sjećanje na Srebrenicu doživjelo svjetske razmjere, to nema nikakve težine, dokle god ova sila spoznaje ne promijeni stanje u BiH. Šta mi imamo, i šta žrtve imaju, od Rezolucije o Srebrenici? Kako se ta Rezolucija, i kako se sve drugo što je Svijet priznao, odražava na život Srebrenice, i općenito, na naš život u našoj zemlji? Pa sve te rezolucije nisu uspjele u Srebrenicu vratiti ni one koji su iz Srebrenice protjerani u julu 1995., eno ih po Vogošći, Americi i Skandinaviji, a kako bi tek pomogle povratku stotina hiljada prognanih Bošnjaka?! Nije se dogodilo ništa, u političkoj zbilji naše zemlje, zašta bismo rekli da proizilazi internacionalnog suosjećanja i pijeteta prema žrtvama Srebrenice. Je li Srebrenica postala disktrikt? Je li pokrenut proces ukidanja Republike Srpske? Jesu li udruženja porodica žrtva, iz Srebrenice i izvan Srebrenice, prozereli namjeru getoiziranja bošnjačke žrtve, pa
napravili jednu konferenciju, i objavili rezoluciju, da prava za žrtve Srebrenice moraju biti prava za sve druge bošnjačke žrtve? Mogli su objaviti i preporučiti, da se namjesto genocid nad Bošnjacima, ima koristiti sintagma „Srebrenica nad Bošnjacima“  (kao što Jevreji koriste sintagmu „holokaust nad Jevrejima“), a kojom se pokrivaju svi Bošnjaci, ma gdje stradali, kao što se holokaustom pokrivaju svi ubijeni Jevreji, a ne samo oni u Auschwitzu. U odnosu na politički potencijal genocida u Srebrenici, vlada apsolutna letargija, status bez ideja i pomaka, i sve se završava na suzama, samo suzama, i opet suzama.
Ovim tekstom smo htjeli, u ovo vrijeme suza i pijeteta, otvoriti neke nove horizonte prema Srebrenici. Bošnjačka žrtva neće biti uzaludna samo ako mi preživjeli ugledamo političku satisfakciju. Postojanje Republike Srpske, slobodno djelovanje četničke terorističke organizacije, teror nad bošnjačkim povratnicima, apartheid nad bošnjačkom djecom… …Sve nas to uvjerava da – Srebrenica nije iza nas, već je ispred nas. Do daljnjeg.

Fatmir Alispahić

Komentari