U Francuskoj su javne kuce zvanicno prestale postojati prije 65 godina ali nastavljaju zanimati, kako knjizevnike tako i cineaste. U Parizu, se upravo prikazuje igrani film”L'Apollonide”, redatelja Bertranda Bonello koji poput velikog slikara, docarava unutrasnjost bogate javne kuce iz praskozorja 20 stoljeca.
Grad svjetlosti i danas cuva ostatke tih, nepristupacnih prostora i njihove nikada ne izbrisane tragove. Ako je prostitucija najstarije obrtnisvo na svijetu, njime se u Francuskoj bavio nitko drugi, do Louis XI, jos u Srednjem vijeku. On je i najzasluzniji za otvaranje posebnih “ustanova prostitucije”, specijaliziranih i dozvoljenih ciji su prozori, ipak, morali biti zatvoreni da se ne moze vidjeti, sto se unutra dogadja. Javne kuce su jos od Antickog doba, obiljezavane crvenim fenjerima pa se navika odrzala u Parizu, do predhodnog stoljeca. ali u obliku crvenkaste svjetlosti dok su kuce imale vece brojeve, od ostalih, takodjer u crvenoj nijansi. Gradjevine, uobicajeno privlacnije i uredjenije od drugih, su se izdvajale od sivkastog i klasicno uredjenog susjedtva. Tolerirale su ih policijske prefekture a u vrijeme oslobodjenja Pariza, postojalo ih je 195.
“Bogate javne kuce su cesto bile najmodernija mjesta galske prijestolnice. Posjedovale su grijanje i gramofone, medju prvim stanovnicima”- napisao je arhitekt William Pesson, koji ih je gradio i bio veliki poznavatelj njihove, burne i vjekovne historije. Razumljivo mjesta su imala poseban dekor, okarakteriziran jako mastovitim, posto uvijek spojen sa fantazmima i drugacijim svijetom. Zato su postojale hiduske sobe, kineske pa cak i povijesne. Ostvarivale su posebnu reputaciju luksuznih javnih kuca i bile svjedoci umjetnickog bogatstva, cesto namjerno nepoznatog. Ponekad su ih ukrasavali poznati i priznati umjetnici koji nisu potpisivali “djela” jer je trebalo zastititi vlastiti ugled, pa obezbijediti potpunu diskreciju soba koje su istinska remek-djela. Najbolji primjer je japanska soba kuce “Chabanais”, jedne od naslavnijih u Parizu, izlozene na Svjetskoj izlozbi 1900 godine,sto je iosvojila i znacajnu nagradu.
Sajaj i bijeda kurtizana
Zvanicno zatvorene 13 travnja 1946 godine po naredbi poslanice i bivse prostitutke Marthe Richard, neke od javnih kuca su nazalost, ostavile zubu vremena njihovo veliko, arhitektonsko bogatstvo. Posto ih vise nitko nije posjecivao, nije bilo razloga za cuvanje predivnih dekoracija zapustenih od strane svih vrsta lopova i trafikanata, koji su ih kupili.Sve je bilo skinuto i prodato na aukcijama. Ostali su tragovi koje treba traziti i dobro poznavati grad. Ali nikakav promotor ih ne moze izbrisati.
Savrseno napravljene i prilagodjene za lak pristup klijenata, posebno onih sto su iz provincije dolazili u prijestolnicu posjetiti ih, cesto su smjestene u blizini pariskih stanica Saint Lazare ili Montparnasse. Medjutim nalazile su se i u okolici Kraljevske Palace/Palais Royal/, ciji su vrtovi u 18 stoljecu bili poznati, kao povlasteno mjesto za prostituciju. Vise prema sjeveru grada, nalazila se kuca “Le Chabanais”, smjestena u devetom okrugu, sto je neprestalno djelovala izmedju 1878 do 1946 godine. Bila je dio gradskih cari pa su je posjecivali i predsjednici drzava, kao vazan spomenik. Kako pise Pesson “Kada bi jedan od njih bio u zvanicnoj posjeti Francuskoj, isao bi, obavezno u Chabanais jer nitko nije morao otkriti svoj identitet. Takve posjete su se uvijek nazivale “Posjete predsjednistva Senatu”.Ali jednom je u spanjolskoj delegaciji bila zena, pa su iz vlade nazvali Senat i obavijestili njegovog predsjednika kako “Veceras prima visoke uzvanike iz Spanjolske”!
“Le Chabanais” je sasvim opremljena dvije godine nakon otvaranja , sto je stajalo manje od dva milijuna tadasnjih franaka. Izgledala je kao mali, umjetni raj zahvaljujuci predvojrju koje je nalicilo pecini jer se i u to vrijeme trazio egzotizam. Pored strogih provjeravanja, ugledni posjetitelji su imali zagarantiranu diskreciju jer su izlazi posjedovali poseban raspored, pa se klijenti nikada nisu susretali. Kuca je dekorirana u stilu Nove umjetnosti, jako suvremena ali sa mnostvom plafonskih ogledala, Jako privlacna, cak spektakularna, mogla se danju posjetiti za pola franka. Posjetitelji iz drugih dijelova Francuske ali i inozemstva, su mogli promatrati kadu za kupanje jednog od najcuvenijih posjetitelja : engleskog kralja Edwarda VI, sto je posjedovao vlastite prostorije. Kupljena 1972 godine od strane slijedbenika Salvadorea Dalija, kada je inastalirana u poznati hotel “Meurice”, gdje ce se ovih dana odrzavati modne smotre Paris Fashion Week-a.Sada se danas nalazi u Dalijevoj kuci u Figuèsu i vrtlari iz nje- zalijevaju cvijece. Zatvorena 1946 godine, kuca “Le ChAbanais”, sto se nalazi u ulici istog naziva, na broju 12, rasprodala je pokucstvo 1951. Zanimljivo je da je aukciju ostvario Maurice Rheims, otac poznate fotografkinje Bethine, proslavljene licnosti “Cijelog Pariza”. Sacuvao je samo stepenice i vrata telefonske kabine.
Stjeciste umjetnika
Smjestena u ulici Provence, takodjer u devetom okrugu, javna kuca “One-two-two” je otvorena 1924 godine. Ime je dobila po broju 122, jer se tako izgovara na engleskom jeziku. Zdanje je imalo sedam katova i 22 sobe a svaka je posjedovala drugaciji naziv : egipatska, rimska, podkrovlje od slame, ili ledena galerija, po uzoru na onu sto uvijek postoji u Versaillesu. Vlasnici nisu bili stedljivi i sve su podredili ugodnostima posjetitelja, koji su dobro placali usluge. Postojao je odjel nalik na prekooceanski brod, zatim drugi, uredjen kao vagon dok je okolni dekor bio pokretan, jednako kao i pod.
Tu su dolazile poznate filmske zvijezde na casicu, nakon spektakla pa je kuca upoznala Arletty, Marlène Dietrich, Michela Simona ili proslavljenog pjevaca Charlesa Treneta. “One-two-two” je posjedovala restaurant, nazvan “Prosiveni vo”. Tu se sluzio kavijar i iskljucivo govedji specijaliteti, uz sampanjac. Svakodnevno se otvaralo 150 boca najboljeg sampanjaca koji je kuca, osobno, proizvodila. Danas je primljetljivo nekadasnje stepeniste i dizalo, kao i skloniste od bombardiranja, sto ne zanimaju turiste.
Pozanti “Le Sphinix” je izgradjen 1931 i odmah je postao direktni konkurent “One-two-two”. Dok su ostale kuce renovirane za namjenu, on je jedini imao arhitektonsku namjenu javne kuce. Egipatskog nadahnuca, nalicio je poznatom brodu “France”, zbog velikog broja istaknutih bow windows. To je poseban paradoks jer institucija, poput ostalih nije smjela otvorti prozore. Glavni zastitnik kuce smjestene na bulevaru Edgar Quinet u 14 okrugu, bio je ministar unutrasnjih poslova Albert Sarraut. Tu su dolazile slavne osobe poput cuvene Mistinguett, njezin prijatelj Joseph Kessel ali i pisac polara, Georges Simenon pa pjevacica Fréhel. Upraviteljica Martoune se hvalila kako je 1932 godine primila i Evu Braun a njezinog zarucnika osam godina kasnije, za vrijeme posjete Parizu.
Kuca nazvana “Kod mlinova”, sto je imala i drugo ime “Bijeli cvijet” je islavna po poznatom stanaru, Toulouseu -Lautrec, koji se smjestio u zadnjem periodu postojanja. Setao bi iz sobe u sobu a od najvece prostorije je napravio vlastit atelje u kojemu su pozirale sve djevojke. Mjesto je bilo slavno po gotickoj nadahnutosti, od koje nije nista ostalo. U jednoj od soba se nalazio krevet kurtizane La Païve, koja je u 19 stoljecu posjedovala kucu na Jelizejskim poljima, danasnji restaurant “Louis 25”
U drugom pariskom okrugu, u ulici Blondel na broju 32, nalazila se javna kuca zabavnog naziva “Kod lijepih koka”. Bila je poznata i jako posjecivana za trajanja ludih, 30 godina proslog stoljeca i sacuvala do danas, neobicnu fasadu od ruzicaste ceramike. Postala je pariski, historijksi spomenik i jos posjeduje nekolicinu jako rjecitih freski, napravljenih na ceramickim plocama. Preko puta, na broju 23 se ocuvala jos jedna javna kuca, sa karakteristicnom, drvenom fasadom.
Najzad, u jako bogatom, 16 okrugu galske prijestolnice, nalazila se “Kleberova Zvijezda”, kuca vrijedna spomena jer se u njoj smijestala policija, za trajanja posjeta vaznih osoba svjetskog politickog zivota. Cabaré-bordel u koji su najradije zalazili pripadnici Gestapoa i oficiri Wehrmachta za vrijeme Drugog svjetskog rata, od 1943 godine redovito je primao Edith Piaf, sto je neko vrijeme stanovala u potkrovlju, poput mnostva umjetnika koji su radili nocu.