Akademik Muhamed Filipović o predsjedniku SDA: Tihić je dokaz da je u BiH sve naopako

Tihić: Lažna obećanja i katastrofalne greške

Sulejman Tihić, predsjednik SDA, jedan od čelnika samoproglašenih pobjednika posljednjih izbora, koji već godinu i nekoliko mjeseci ne uspijevaju formirati vladu države, grubo je u jednom intervjuu koji su objavili “Dani” Hilme i Muje Selimovića uvrijedio sve članove Saveza za bolju budućnost BiH.

Uvrijedio je, dakle, desetine hiljada poštenih građana koji svojoj zemlji, državi i narodu misle samo dobro, a nemaju teško breme katastrofalnih grešaka, bezbroj ekonomskih i političkih promašaja, lažnih obećanja i još gorih kompromisa na račun naroda i države, a da se i ne govori o autorstvu na sve kriminalne procedure i procese privatizacije, među kojima je jedina konstanta upravo stranka kojom predsjedava Tihić, a koji karakteriziraju posljednjih petnaest godina naše historije.

Bahat i nepismen

Tihićev je intervju bahat, elementarno jezički, logički i politički nepismen. Uz to, užasno je uvredljiv za treću po snazi i broju poslanika, a svakako mnogo snažniju stranku po stvarnom značenju i utjecaju u našem političkom životu.

Čovjek koji je izrekao takvu uvredu, adresirajući je na stotinjak hiljada ljudi, u svakoj normalnoj zemlji morao bi biti krivično gonjen za tešku uvredu i nanošenje velikog moralnog bola hiljadama ljudi, da sam autor te uvrede zaslužuje ikakvu pažnju i da, između ostalog, on nije taj čovjek koji svojom apsolutno apsurdnom političkom figurom i još apsurdnijom karijerom nije slika i prilika režima u kojem je moguće postupati mimo pravnih i moralnih normi.

Ono što je, naime, već svima jasno kada se radi o Sulejmanu Tihiću može se svesti na konstataciju da sve što on govori, mada ne i sve ono kako on postupa, nema nikakvog značaja. To je samo po sebi uvreda dobrom ukusu i logičkom mišljenju, da je politički apsurdno, što dokazuje propast svih njegovih dosadašnjih političkih ocjena i inicijativa, te da je odavno taj čovjek izgubio svaku političku i moralnu vjerodostojnost da bi mu se pridavala bilo kakva pažnja, osim što njegova začudna karijera i perzistencija da se po svaku cijenu održi na vlasti ukazuju na apsurdnost općih i političkih prilika u našoj zemlji.

Tihić je krunski dokaz teze da je u našoj zemlji i politici sve naopako i apsurdno do te mjere da više nemamo, ili da rapidno gubimo, uopće svaki osjećaj za normalno i zakonito, a kamoli za dobro.

I upravo je to ono što traži da se, konačno, ozbiljno i odgovorno progovori o Tihiću i njegovoj desetogodišnjoj vladavini u jednoj stranci koja je izgubila svaki kredibilitet i vjerodostojnost, ali koja se na vlasti ili oko nje održava inercijom građana koji su, izgleda, a to i jeste tragični rezultat politike Tihića i njemu sličnih političara, izgubili svaki interes za sudbinu svoje zemlje i prepustili se jedinoj aktivnosti koja im je dostupna, a to je borba za preživljavanje.

Žalosno i sramno

Dakle, ako nije bitno da se razgovara o moralnoj i političkoj odgovornosti jednog navodnog političara koji vrijeđa ljude „an mass”, koji nema ni pojma o odgovornosti za javnu riječ, a kamoli da vodi računa o tome šta govori, ne znači da nije bitno i za zemlju i državu da se urgentno, ozbiljno i kritički progovori o političkim i drugim rezultatima i učincima vladavine Tihića, stavljajući u zagradu sve ono žalosno i sramno što je poznato o njegovom držanju u vrijeme rata i o iznenadnom usponu tog čovjeka u vrh tada vladajuće stranke i, nažalost, bosanske politike.

Sve je to poznato i apsurdno te stoga nediskutabilno. Naime, o apsurdima se ne može racionalno razgovarati, ali se može i mora razgovarati o posljedicama apsurda i činjenici da postoje takvi ljudi te njihovim djelima, onog žalosnog što je zadesilo našu zemlju, narod i državu otkad je Tihić postao jedan od ključnih ljudi politike i sistema vladavine u njoj.

Tihićevi slučajni ministri

Tihićeva epoha i vladavina je stoga ispunjena intrigama, progonima ljudi koji pokazuju bilo kakvu političku samostalnost i ozbiljnost, nasiljem nad institucijama i ljudima začinjenim individualnim intervencijama mimo parlamenta koje idu i do smjenjivanja predsjednika vlada i ministara i dovođenja svakojakog, ponajviše slučajnog svijeta u ministarske fotelje, uz jedini uvjet da su prošli kroz Tihićev stranački kabinet i služili svome šefu.

Zbog toga je u našoj zemlji došlo do apsurda da neki ljudi kao prvu ozbiljniju službu u životu dobivaju ministarsku poziciju, mada se, osim neukusom, neodgojenošću, arogancijom i krajnje oskudnim neznanjem, nisu ničim dokazali.