Rade ŠerbedžijaSa Radetom Šerbedžijom razgovarali smo nakon njujorške premijere filma Anđeline Đoli (Angelina Jolie) “U zemlji krvi i meda” (“In The Land of Blood and Hooney”). Otkrio nam je zašto je odlučio odigrati jednu od glavnih uloga u ovom ostvarenju i zašto je pomalo ljut na Sarajevo…
Otvoren grad
Poznato Vam je da se u Sarajevu podigla velika prašina zbog snimanja filma “U zemlji krvi i meda”, jer su se pojavile špekulacije da “stavlja znak jednakosti između žrtve i dželata”. Šta Vi kažete na to?
– Prije svega, veoma sam ljut na to što se dogodilo u Sarajevu. Da ne bude zabune, nisam ljut na ove žene, tu njihovu udrugu koja je reagirala tako kao što jeste. Pa logično je da žene koje imaju bolno iskustvo, kada do njih dopre takav glas, bez pokrića, “da se žrtva zaljubila u svog silovatelja”, tako reagiraju i kažu kako to možete dozvoliti da se snima.
Krivi su, međutim, ljudi iz Ministarstva za kulturu, koji su, na osnovu neprovjerenih glasina, zabranili snimanje, odnosno tražili provjeru. Oni su doveli do zaoštravanja, umjesto da su smirili tenzije i objasnili da svako ima pravo da radi onako kako želi.
Je li i koliko Sarajevo gubitnik u svemu ovome?
– Pa kako uopće možemo sebi dozvoliti da zabranjujemo neko umjetničko djelo? Ali, ovim je napravljena jedna golema šteta i samom filmu. Jer, pazite, iako su sve slike grada pod opsadom fenomenalno urađene na lokacijama u Mađarskoj, bilo bi autentičnije da je sve snimljeno u Sarajevu. Dakle, napravljena je direktna šteta filmu u umjetničkom smislu, a onda, napravljena je i direktna šteta Sarajevu i Bosni, jer je neko birokratski spriječio da u filmu o Sarajevu bude još više Sarajeva kroz slike tog predivnog grada.
Iznenađenje je za mene bilo još veće s obzirom na to da znam kako je Sarajevo otvoren grad. Uostalom, u Sarajevu je i taj predivni Filmski festival, što je, kao i snimanje filmova, važno za taj grad… Otvoreno Sarajevo ustvari je potvrda njegovog herojstva za sve one patnje i bol koju su njegovi građani proživjeli tokom opsade da bi sada bili spremni da žive i skupa gledaju u bolju budućnost.
Zašto ste prihvatili ulogu negativca u Anđelininom filmu, izmišljenog, a kako ste ga vV donijeli, tako stvarnog generala Vukojevića, koji boluje od šovinizma, koji drži sina u okovima nacionalnog atavizma?
– Dobivao sam nekoliko ponuda da igram u filmovima koji govore o ratu u bivšoj Jugoslaviji. Odbio sam sve! Čak sam odbio i jednu ulogu u kojoj sam trebao igrati sa svojim omiljenim glumcem Džinom Hekmanom (Gene Hackman), koji je trebao biti na drugoj strani. U tom sam filmu trebao igrati čovjeka s imenom i prezimenom, koji je bio zločinac. Nisam htio, a ni scenarij nije bio dovoljno dobar.
Ja sam, inače, bio prvi glumac koga je Anđelina angažirala u ovome filmu, ali tek nakon što sam joj prvo rekao da ne mogu i zahvalio joj se. Onda me je ona molila da ipak pročitam scenarij pa da onda odlučim. Pročitao sam scenarij i strašno mi se dopao. Priča je fenomenalna. I onda sam pristao, ali s tim što smo malo razgovarali o ulozi. Na temelju razgovora, dugih i dugih pisama, zajedno smo složili jedan takav lik i karakter koji sam ja, onda, mogao igrati.
Ranjeno biće
Karakter je, ipak, ostao notorni nacionalistički lik. Šta ste prilagodili?
– On jeste srpski nacionalista. On jeste jedan od vođa bosanskih Srba, iako nema poznato prezime. Nije on ni Mladić ni Karadžić niti iko poznat. Ali, jeste jedan od odgovornih vođa. On je lice koje sam ja mogao, zajedno s Anđelinom, kreirati tako da ga igram na način koji mi, kao mirotvorcu i čovjeku koji se svim silama upirao da do rata ne dođe, dopušta da ga igram.
Napravili smo to da vidite kako taj čovjek izgleda i kako govori, a govori uvjerljivo, on pokazuje korijene tragedije. Govori o tome kako su njemu pobili cijelu familiju u Drugom svjetskom ratu. I ta rana u njemu stoji cijeli život. On je zbog te rane imao problema u svemu pa čak, vjerovatno, i u seksu. On je ostao ranjeno biće za cjeli život. I nikada se nije oporavio, na nesreću drugih.
Ali, kako ste ga tako uvjerljivo odigrali? U čemu je tajna?
– Otkrit ću vam da se nešto slično dogodilo i mojoj porodici. Jedan dio moje porodice ubijen je u zbjegu. Moj mlađi brat Milan, koji je tada imao četiri godine, nastradao je sa mojom babom, koja ga je držala u naručju, a moja sestra Milica imala je tada dvije godine i ranjena je te 1942. I čitav je život nosila ožiljke na rukama. A ja sam to saznao tek kada su mi roditelji to ispričali, birajući da mi to kažu tek kada su ocijenili da sam zreo čovjek.
Ali, nikada mi moj otac ni majka nisu rekli: “Rade, nemoj ovo zaboraviti”, ili: “Ovo su napravili ovi ljudi i doći će vrijeme da se treba osvetiti.” Nikada! Naprotiv, naučen sam da živim dalje s dostojanstvom i ljubavlju za ljude. Ali mnogi ljudi nisu bili odgajani u ljubavi, mnogi od njih, naročito iz primitivnijih sredina, stalno su odgajani u nekom patrijarhalnom i mitskom spominjanju rana koje su im se dogodile.
Zaslijepljeni mržnjom
Držite, očito, da je to jedan od uzroka rata koji nam se dogodio. Ali, je li samo to i kako reći onima koji su propatili da trebaju zaboraviti?
– To je sigurno jedan od najvećih problema tog našeg rata i ludila koje nam se dogodilo. Kako drugčije objasniti to da su mnogi ljudi za koje nisi mogao ni pretpostaviti da mogu nešto takvo učiniti, odjednom postali oslijepljeni mržnjom iz prošlosti? Znate, kada se s nečim pretjeruje, kada se traume ne liječe, onda imate situaciju da ljudi “odjednom” puknu i naprave ogromu štetu svima ostalima oko sebe, čineći nečuvene zločine.
Zrno, dva tasa i vaga
Hoće li film “U zemlji krvi i meda” pomoći, ako ne brzom pomirenju, onda barem djelimičnom izlječenju tih ranjenih ljudi i može li umjetnost uopće imati takvu ambiciju?
– Gledajte, umjetnost može pomoći. Postavlja se, međutim, drugo pitanje uz promptni odgovor: Ne vjerujem da će ovaj film tako djelovati da će odmah izliječiti nekoga, ali umjetnost je, u principu, takva, svojim nekim viđenjima, svojom energijom, pomaže ljudima da budu bolji i pametniji. I ja vjerujem u tu misiju pa čak i da je zrno, ono je zrno bačeno na vagu gdje je teg s ljudima dobre volje, na stranu gdje su oni ljudi koji želi graditi bolji svijet.
Ali, nažalost, postoji i drugi tas, gdje je veliki teg s onim narodima na našem Balkanu i gdje samo zlo niče. Sreća je da, ipak, vrijeme prolazi. I sreća je da dobro ipak na kraju pobjeđuje i u to treba vjerovati.