Bakir Alispahić i Bakir Izetbegović: Simbol mubarakovsko-gadafijevskog sistema, koji za glavnog državnog neprijatelja smatra opozicijuBez velike pažnje javnosti protekle sedmice održana je promocija knjiga “Osnove metodike rada obavještajno-sigurnosnih službi” i “Terorizam – Šta je to”, koje autorski potpisuje aktuelni predsjednik famozne Grupe za sigurnost u Savjetu SDA, bivši načelnik CSB Sarajevo, ratni ministar unutrašnjih poslova BiH i prvi direktor zloglasnog AID-a Bakir Alispahić.
Crna lista
Alispahić, koji se već godinama nalazi na američkoj crnoj listi zbog sumnjičenja za veze s ekstremnim islamističkim krugovima i njihovim opasnim namjerama, našoj se javnosti ovog puta nastojao predstaviti kao naučni radnik.
No, sam sadržaj njegove knjige “Osnove metodike rada obavještajno-sigurnosnih službi” mnogo govori o metodama koje smatra posebno važnim u poslovima sigurnosti. Iz nje se može iščitati i 20-godišnja strategija SDA-ovog prljavog uništavanja ljudi koji joj stoje na putu, politički, odnosno u zahtjevima da se istraži njihov mafijaški bekgraund.
Otud se, znakovito, na naslovnici knjige našla ilustracija oka koje gleda kroz optički nišan i cilja metu! Važno je znati da su kontinuitet i personifikacija takve politike upravo Bakir Alispahić i njegov dugogodišnji mentor Bakir Izetbegović.
Inače, sam Alispahić na promociji svojih knjiga istakao je da je “motivacija za knjigama proizašla iz lične situacije obavljajući dužnost rukovodioca obavještajno-sigurnosne službe”.
Tako Alispahić u knjizi, koja se može smatrati i svojevrsnim priručnikom za rad stranačkih tajnih policija, posebno obrađuje teme propagande, sabotaže, saslušanja i raznih oblika pritisaka. Dotaknuta je i tema “prijetnji i ucjena, odnosno ucjena kao oblika djelanja”. Naglašeni su “oblici neposrednog podrivanja države uz primjenu nasilja i namjernog prolijevanja krvi”.
Na listi se našla i “uloga obavještajno-sigurnosnih službi u formiranju paravojnih formacija”, kao i “odnos obavještajno-sigurnosnih službi i terorizma”. Nije izostavljeno ni “podsticanje ili organiziranje pobuna”. Jedno poglavlje posvećeno je rukovođenju obavještajnih službi, regrutiranju operativnih kadrova, sistemu komunikacije i sigurnosti zgrada obavještajno-sigurnosne službe.
Zanimljivo je da je promotor Alispahićevih dijela, prof. dr. Dževad Termiz, napisao da ona imaju “visoku mogućnost primjene u praksi uz uvažavanje konkretnih svojstava situacije”!
O primjeni je, očito, vodio računa i sam Alispahić, pa u tekstu o “prijetnjama i ucjenama kao obliku djelanja” kao primjer navodi “realizaciju saslušanja, posebno najoštrijeg tipa”.
– Za zarobljenog, koji je subjekt izložen saslušanju već samo saslušanje je institucionalna prijetnja. U toku saslušanja moguće su raznovrsne prijetnje, kao i izvršenje pojedinih prijetnji. Prva prijetnja se ostvaruje kao lišavanje, odnosno nasilno oduzimanje slobode. Od tog momenta, bilo da je služba ovlaštena ili ne, ona demonstrira svoju stvarnu institucionalnu moć nad zarobljenikom, prijetnjom ili primjenom nasilja nagoviještenog u samom činu zarobljavanja – objašnjava Alispahić.
Protesti i štrajkovi
Nadalje, pokazujući reflekse režimskog policajca, posebno je zainteresiran za opoziciju, pa tvrdi da su “organizacije, naročito one političkog karaktera, nosioci kontinuiranih prijetnji općeg karaktera”. Štaviše, potvrđuje mubarakovsko-gadafijevski pristup opoziciji, koju tretira kao veleizdajnike, a ne kao, što je normalno u demokratskim društvima, higijeničare i korektore društva.
– Obavještajne službe agresora uvijek su veoma zainteresirane za opozicijske stranke iz dva razloga: prvo, kolika je moć opozicijskih partija kao nosioca prijetnji da će preuzeti vlast od vladajućih partija, i drugo, u kojim okolnostima bi to bilo moguće, i šta bi to donijelo zainteresiranoj (agresivnoj) državi. Određene političke stranke mogu upućivati i druge prijetnje, koje se, za razliku od spomenutih, ne mogu smatrati legalnim. Tako neke političke stranke mogu prijetiti promjenom sistema i režima, ne samo programski, nego i akciono, propagandom, militarističkom organizacijom, izazivanjem nereda, organiziranjem masovnih javnih protesta, blokadama saobraćaja, izazivanjem i podržavanjem neosnovanih štrajkova… – ističe Alispahić.
Prema Alispahiću, organiziranje masovnih javnih protesta i podrška štrajkovima nisu daleko od državnog udara, pobuna i atentata! Smatra da su “takve političke stranke veoma interesantne za obavještajne službe agresivne države jer su one veoma pogodan partner u razbijanju napadnute države”.
U poglavlju o propagandi upozorava se na “rušilačku propagandu koja je u suštini prevara”.
– Ona (propaganda) uvijek započinje kritikom materijalne situacije i sloboda stanovništva, što uvijek ima oslonca barem u iskustvu jednog dijela stanovništva države. Svi dijelovi stanovništva nikada nisu bili, niti ima nade da će ikada biti u jednakom položaju. A nejednak, naročito težak položaj, tema je svake propagande protiv vlasti i države. Za teško stanje po tvrdnjama propagande, kriva je napadnuta vlast države žrtve, koja se
prikazuje kao nedobronamjerna, nesposobna i nepoštena – smatra Alispahić.
“Ševe” i Pogorelica
S obzirom na ovakav sadržaj “sabranih dijela”, sasvim je jasno kakav je “nastavni proces” primjenjivan u tajnom kampu, formiranom za obuku “za antiterorističke aktivnosti” na Pogorelici, što je, prema mnogima, životno djelo upravo Bakira Alispahića. Sarajevska “Slobodna Bosna” svojevremeno je objasnila da je kamp na Pogorelici bio nastavak rada famoznih “Ševa”, samo na drugi način.
Tako su s naslovima tekstova “U ime Allaha, gospodara svjetova”, kako su pisali tokom obuke u svoje radne bilježnice, polaznici kursa na Pogorelici izučavali predmet “čehrologija”! Istraživali su tipove javnih ličnosti kao što su “izdajnik Muhamed Filipović i ćafir Mirko Pejanović”. U tim je opažanjima, između ostalog, “Mirko Pejanović klempav”.
Polaznici kampa u Pogorelici imali su i treninge atentata na “zamišljenu ličnost”. Među tim ličnostima, odnosno potencijalnim metama, osim Alije Delimustafića i Fikreta Abdića Babe, nalazili su se i akademik Filipović i sve druge osobe koje su predstavljale političke protivnike SDA. To ponajviše objašnjava kojim se metodama služila i služi SDA u obračunu s onima koje stavi na listu za odstrel, što najbolje dokazuje da je Alispahićeva knjižica uistinu temeljena na višegodišnjoj aktivnosti u obavljanju raznih prljavih poslova.
Afere usmjerene protiv vlasti
Nadalje, Alispahić iz ugla Savjeta SDA objašnjava ono čega se vladajuća stranka plaši, a to je otkrivanje afera o njenim istaknutim kadrovima. Zato sve to pokušava dovesti u kontekst neprijateljske propagande. Prema njemu, propagandi su afere vezane uz pojedince iz vladajuće strukture uvijek dobrodošle, jer se mogu proizvesti glasinama i traganjima za nepodopštinama iz prošlosti. Također, tvrdi, mogu se podržati variranjem glasina i javnim raspravama o njima – koje treba podržavati, jer se tako u mrežu mogu uplesti i drugi.
– Glasine i afere se ne moraju završiti ako se pažljivo upravlja dinamikom i oscilacijom glasina. Ako su makar neke pojedinosti u glasinama istinite (na primjer: naglo bogaćenje, primanje mita u bilo kojem obliku, zapošljavanje rođaka, prijatelja, ljudi iz rodnog kraja, promjena partijske pripadnosti, štićenje sebi bliskog od sankcija zakona, optuživanje drugih, vođenje sudskih sporova) glasine je moguće dugoročno njegovati i primjenjivati kao ubojito oružje propagande čiji je minimalni efekt sumnja, a maksimalni diskreditacija – zaključuje Alispahić.
Bh. kopija Miloševićevih policajaca – milionera!?
U skladu sa svojom knjigom i metodama propagandnog djelovanja, Alispahić, koji je na čelu obavještajno-propagandnog savjeta SDA, svoje biografije kroz razne letke podmeće drugima.
Alispahić je predratni policajac, koji je bez ikakve reference ili proizvodnje postao multimilioner. Pojedinci njegovu imovinu procjenjuju na više od 100 miliona KM. No, on svoje “dvije kese” i odsustvo bilo kakve predratne relevantnosti nastoji smjestiti u historiju drugih osoba. Alispahić je, u suštini, bosanska kopija Miloševićeve tajkunske metode gdje su bivši policajci i prljavi egzekutori vlasti, uz pomoć Marka Miloševića, poslije rata postali milioneri.