Kultura sjećanja nema cijenu

Marinko Avramović je savjetnik Ambasade BiH u Washingtonu, a Branko Pećanac je bh. konzul u Chicagu. Obojicu je na njihova diplomatska namještenja postavilo bh. tročlano Predsjedništvo, i samo ih ono može opozvati.

Opoziv dvojice diplomata zatražili su očevici njihovog nediplomatskog ponašanja, 9. januara ove godine, na dan RS-a, izjavljujući da je stvaranje RS-a bila borba ‘za krst časni i slobodu zlatnu’ te da je to ‘proslava srpskog naroda i njihove religije’. Pećanac je naglasio da ima čast da je i sam stvarao RS. Upućene su i molitve za spas Karadžića i Mladića koji sužnjuju u Haškom pritvoru. Prosječan se Marinko ne stidi zločina. Ni Branko također.

Zamrznuto ratno stanje

Nije ovo prvi put od zaustavljanja rata u BiH da se njeno zamrznuto ratno stanje i teritorijalno osvajanje ‘veliča’  s jedne, osvajačke strane. Nije prvi put da se RS-u krsti krsna slava i poje  krvna geografija. Nastala na preko osamsto hiljada prognanih, preko sto hiljada ubijenih, na torturi, genocidu, urbicidu, kulturocidu, na otimanju, silovanju, paleži…I nije prvi put da je legalna bh. vlast nemoćna učiniti prave poteze.

Šta su to pravi potezi u ovakvim pojavama?

To su državni i društveni, diplomatski i organizirani  potezi koji prave jasnu razliku između onih koji poštuju i krše pravila službe.

Diplomatske note, subpoene, javni nastupi, demantiji, apeli,obraćanja javnosti, obraćanja svijetu, traženje zaštite, i sudske tužbe. U ovom slučaju je to opoziv dvojici diplomata, državnih činovnika za njihovo antidejtonsko i  ponašanje suprotno pravilima službe. Javni poslovi i profesije prosto podrazumijevaju i promišljeno i prilagođeno ponašanje.

Opoziv dvojice diplomata zatražili su očevici njihovog nediplomatskog ponašanja, 9. januara ove godine, na dan RS-a, izjavljujući da je stvaranje RS-a bila borba ‘za krst časni i slobodu zlatnu’ te da je to ‘proslava srpskog naroda i njihove religije’. Pećanac je naglasio da ima čast da je i sam stvarao RS. Upućene su i molitve za spas Karadžića i Mladića koji sužnjuju u Haškom pritvoru. Prosječan se Marinko ne stidi zločina. Ni Branko također.

Ma o kome i ma o čemu da je riječ.

Ukoliko pak, bh. diplomate srpske strane ne umiju svoju ‘skučenost pogleda’ dovesti na razinu uistinu diplomatskog i kulturnog ponašanja (stoga i postoji Bečka diplomatska konvencija), treba ih smijeniti.

Za opoziv  su potrebna tri glasa u Predsjedništvu države BiH. Dva su saglasna, treći ne da opoziv.

Pogađate – srpski član Nebojša Radmanović, štiti srpske diplomatske prestupnike.Čini se nekako poznato. Još od devedesetih. ‘Jedna bratija i jedna nacija’. Za nju kao zatvorenu socijalnu grupu ne važe diplomatska kao visoka civilizacijska pravila igre. Za nju važe ona ‘palanačka pravila’ na koja je sjajno ukazivao  Radomir Konstantinović slikajući ‘srpski kao palanački mentalitet’. A i svijet je sve više palanački. Tako su srpski zločini mogući po svijetu indolencije i nehata.

Zašto šute?

Važno pitanje povodom ovog čikaškog skandala je zašto bošnjački i hrvatski predstavnici u vlasti, politici, u javnosti, u akademskim krugovima šute, izuzev Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike (KBSA) i Instituta za istraživanje genocida Kanada (IGC)?

I da li je moguće da ne primijete ovolike i učestale provokacije? Da li je dobro da šute? Ili je dobro da vrisnu? Da li je uopće moguće vrisnuti? Kome? Na koga? Protiv koga? Ko je taj ko u današnjem posrnulom svijetu sluša bošnjački i hrvatski  krik? Krik nesrba stradalih u ime RS-a?

Ko bi danas ponovo poslušao jezivu bol bivših zlopatnika, beskućnika, nesretnika, poklanih, pobijenih, silovanih, povrijeđenih, poniženih, utučenih? Zar je to moguće?

U Višegradu je sa spomeničkog obilježja skinuta riječ genocid! Svijet nijemo gleda i strepi. Šuti gebelsovštini…kad ponavljanje laži stoput postaje istina…Samo nekoliko hrabrih žena se oglasi… i to je sve…

Šta su to pravi potezi u ovakvim pojavama?

Dok ispisujem ove redove pred očima mi mitljaju realne i svježe slike sadašnjih mrtvih, uplakanih, silovanih, beskućnih…sirijskih mališana, djedova, žena, djevojčica…pa nikom ništa…broje se i sklapaju statistike…

Rješenje će se naći kad se za to ‘steknu globalni geopolitički okviri’. Ko mari za prolivenu novu krv? Hem je mlada, hem  je ima? Očito je da velike centre moći zanima ostvarenje sasma jednog drugog projekta od ovoga čime nam se zamazuju oči u medijskim spektaklima i političkim  slikama svaki dan.

Samo teško je dokučiti šta li će to biti?!

Čikaški skandal je dio ovog mizanscena. Ujedno je nastavak onoga što je još za vrijeme agresije na BiH Brendan Simms krasno opisao u svojoj knjizi ‘Britanija  i uništavanje Bosne’ – najneslavniji trenutak u historiji V. Britanije, u kojoj spominje ‘Herald Tribune’ koji (2.8.1995.) koji piše tekst ‘Bosanska armija gađa snajperima vlastite ljude, kaže jednica UN-a’. (autor Mike O'Comor).

Ili piše o tekstu Patricka Bishopa iz ‘Sunday Telegrapha’ (4.12.1994.) koji veli:'Bosanski muslimani sami su sebi krivi…’

Vrhunski cinizam

Potom spominje kako je u jednoj je emisiji voditeljica Kristy Wark predstavnika bosanske vlade inače Hrvata oslovljavala sa Musliman u emisiji ‘Newsright’ da bi na proteste zbog greške odgovorila: ‘Ti nazivi se drže istoznačnim tako da bi  odstupanje od toga gledaoce samo zbunilo’.

Ili vrhunski cinizam u iskazu Lee Beiyenta koji veli da je ‘urednicima i novinarima BBC-a dojadilo slušati bosansku stranu koja je odviš jednostavna. Zato bi svaki put pozvali Srbe, koji uvijek govore nešto ekstremno, a to čini zanimljivim televiziju’.

Čikaška agresija je nastavak ovakve maniristike, podržan od stvarnih centara moći i toleriran od strane upravo njih.

Marko Atilla Hoare, prevoditelj, novinar i častan pisac veli otvoreno ovih dana u jednoj dnevnoj novini:

‘Ni EU ni SAD nemaju volje da pomognu proces reintegracije BiH…stoga oni ponovo podržavaju separatističke tendencije RS-a'…

Ko bi danas ponovo poslušao jezivu bol bivših zlopatnika, beskućnika, nesretnika, poklanih, pobijenih, silovanih, povrijeđenih, poniženih, utučenih? Zar je to moguće?

Otvoreno poziva Bosance, Bošnjake i eventualne patriote BiH ‘da nikad ne smiju računati na Zapad’, već se osloniti na sebe i svoju integrativnu moć i energiju ako je imaju. Kao i vazda dosad – ‘ u se i u svoje kljuse’.

Jedan me je prijatelj iznenadio oštrinom stava koji mi je povodom ovih istupa kao utjehu (bila sam vidno nasikirana) kazao u lice. Veli, eto vas akademaca pa se tamo raspravljajte i debatirajte ako to ima kakvog smisla. Kad zagusti narod će odgovoriti!  Ovo je Bosna, niko njome nije vladao i neće je imati u šaci, ma kako se trudio.

A šta može običan građanin, patriota u Sarajevu, u BiH učiniti?

Obilježiti stratišta

Potruditi se i svake godine obilježiti svako stratište, stradalište i svaki konclogor u BiH, svakog proljeća prefarbarti sve krvave-crvene ruže po ulicama bivšeg opsadnog grada Sarajeva, svake godine obilježiti hiljade mrtve djece glavnog grada i svih drugih gradova i sela, potrebno je  diviti se i i prikučiti se ženama- majkama Srebrenice koje još jedine nisu posustale i obilježavaju svaki 11. dan u mjesecu.

Jer to je dan genocida nad Bošnjacima Srebrenice i mnogih drugih podrinjskih gradova. Pamtiti i prenositi u budućnost, učiti svoju djecu istini o zlu koje je učinjeno. Kultura sjećanja nema cijenu. Kultura sjećanja i obilježavanja moraju preživjeti sve naše nesloge i neslaganja, razlike i suprotnosti.

A šta može običan građanin, patriota u Sarajevu, u BiH učiniti?

Bošnjacima, Hrvatima, Ostalima i patriotama, ako su uspravni niko ne može oduzeti pravo na sjećanje i pravo na dostojanstveno obilježavanje njihove tragedije, sem njih samih. Mogu to samo oni sami osujetiti, omalovažiti ili se umoriti. Slušajući objede na sebe, na svoju domovinu, plašeći se svoga lika u ogledalu, i sve nastojeći da se što više omile nekom tamo izdaleka…a taj daleki ih ne voli. Na primjer, predsjednik Ivo Josipović, perjanica SDP-ove Hrvatske, jer ne reagira na javne stavove svoga najbližeg saradnika koji mu sjedi u kabinetu, Dejana Jovića koji ovih dana  veliča knjigu koja  ponavlja iste stavove koje sam s užasom čitala prije deceniju ili dvije: da nije bilo genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, da su Bošnjaci sami provocirali Srbe, da su sebe sami granatirali kako bi ‘prevarili svijet’.  Perpetum mobile. Uistinu: Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae et magistra vitae.

Ko je na potezu?Je li cilj ove provokacije i napada na dejtonsku BiH ovakva javna polemika? Politiziranje visokog nivoa, besplatna reklama rukotvorima genocida, zloupotreba međunarodne scene?

Previše politiziranja

Provokacija u zemlji koja je prijatelj BiH? Ili je cilj ‘pljuvanje u lice’ državi koja bez ostatka podržava cjelovitu BiH? Možda podsjećanje na čikaško leglo velikosrpstva? Da li članovi Predsjedništva mogu uvesti red među svoje činovnike? Da li je ministar vanjskih poslova BiH trebao suspendirati državne diplomate koju antiustavno djeluju? A nije?

U ovoj zemlji je previše politiziranja. Na klasičan slučaj kršenja pravila službe, sa stajališta uprave, treba klasično reagirati. Oblike protuustavnog i protuzakonitog djelovanja neka iznalazi sud i tužiteljstvo. Treba prestati sa ‘podruštvljavanjem’ pitanja koja su upravna. Izvoli državo – djeluj, primjenom prava i pravila jednakih za sve.