Krenuo sam juče prema licu mjesta. Obalom (Kulina Bana) Miljacke ka Skenderiji. Kada sam se približio okupljenoj masi, iznenada su se začuli pucnji i lomljavina kod Predsjedništva. Odustajem od Skenderije i idem ka simbolu državnosti BiH. Oko Predsjedništva su skoncetrisane velike snage policije. Napravili su kordone. No, kordone vrlo lahko prolazimo. Stoje onako reda radi. Sve više građana se okuplja oko Predsjedništva.
Sukob počinje. U meni počinje krv da vri. Valjda je to prirodno. Dio ste naroda i stajete po automatizmu na njegovu stranu. Odmah ste protiv pendreka i čizme. Naročito ova moja sandžačka krv prezire pendrek i uniformu.
Ipak, nešto mi se ne uklapa. Vidim znatiželjne građane koji sasvim smireno gledaju sukob „mirne“ i „pribrane“ zgrade Predsjedništva sa podivljalim huliganima (kako uopšte huligani mogu biti pitomi ?) i navijačkim grupama. Mladi momci sa maskama na licu, motkama u rukama, neki sa molotovljevim koktelima, a svi oni očito iskusni u ovom poslu, lome prozore i zasipaju kamenjem policajce koji su u njihovoj neposrednoj blizini. Kod gornje strane Predsjedništva se dize ogromni plamen i gusti crni dim. Idem da vidim šta gori. Zapalili su tri policijska automobila i kućicu za policajce kraj Presjedništva. Oko mene vidim neke ljude koji za pojasom nose pištolje. Na drugoj strani grupa policajaca doziva hitnu pomoć koja ne može da priđe do povrijeđenog policajca. Njih 4,5 ga zatim trčećim korakom nose do automobila hitne pomoći. Prolaze pored mene. Vidim da je mladi policajac u veoma teškom stanju. Kao da će svakog časa ispustiti dušu.
Zbog čega policija ne reaguje, zašto je tu kao žrtveno jagnje, postavljam sebi pitanja. Sve liči kad dogovoreni sukob. Cilj je da se izrazbija i zapali Predsjedništvo. Očigledno je. Kasnije ću čuti da je zapaljena vrijedna arhivska građa iz Austro-ugarskog perioda.
Očevidac sam da su sukobi u Sarajevu sve, samo ne spontani. U njima nisu učestvovali građani, oni su bili zabezeknuti posmatrači. Samo naivni mogu vjerovati da iza ovoga ne stoji kordinirana akcija. Da je tako, potvrdio mi je predhodni razgovoor koji sam imao u kabinetu vrlo značajnog bošnjačkog intelektualca. Priča nam kako Štefan File isti taj dan već nekoliko puta poziva bošnjačkog člana Predsjedništva i ubjeđuje ga da se mora pristati na rješavanje „hrvatskog pitanja“.
Očito su demonstracije metod pritiska na neposlušne Bošnjake u vlasti. Želi im se pokazati da su vrlo ranjivi. Da se ima i alternativa unutar tog korpusa koja će pristati na sve zahtjeve i naloge. Alternativa možda baš u ministru koji kontroliše sigurnost. Koji ima mehanizme da podstakne demonstracije, da naredi policiji da ne reaguje na huliganstvo. Državna bezbjednost i tajne službe uvjek su kontrolisali vođe navijača i huliganskih grupa. Njima je očito dat signal da mogu da ruše i pale. To se ne radi po Republici Srpskoj. Zbog čega?
Ipak, ne znači ovo da bošnjački političari i funkcioneri ne snose odgovornost za tešku ekonoomsku situaciju i mnoge druge probleme kao što su korupcija, tajkunska privatizacija, kriza kulturnih institucija. No, da li alternativa može biti lider koji je sinonim za riječ tajkun.
Zato, treba vrlo jasno odvojiti građane, nezadovoljstvo, od političkih igara, huliganstva i stranih pritisaka. Zato što je danas država u pitanju.