Nema ni hefta kada sam krenuo sa cekerima u ruci, da zijaretim moje drage ljude i koju voćku odnesem, u zgradi za izbjeglice tu nedaleko do moje zgrade. Evo već brojim koju godinu kako se družimo. Pokučim im tek ponešto nit meni puno nit njima malo. Svi nekako zadovoljni, zahvaljujemo se Uzvišenom Bogu. Tog dana, kapija bi zapriječena drvenom letvicom, pomislih zadržao se Suljo u džamiji, neka. Zna on to tako često. Prođem na sprat i upitam Fatimu kad ona me pogleda, „Zar ne znaš“, upitala je. Čekao sam odgovor i strijepio od istog.
„Suljo je u bolnici“, rekla je, „slomio kuk. Eto vraćao se iz džamije, djeca potrčala za loptom i jedan ga malo gurne i eto..“ Kidala je Fatima riječi ko tvrdu koru hljeba kojim će me nahraniti. Još dodade:“ Bio je pri svijesti i samo je rekao ne dirajte dijete nije ono krivo“.
Treći dan me nazvala dok sam se vozio do Zenice i rekla „Umro je Suljo, da si zdravo.“
Suljo Duraković, sin Mehe iz Srebrenice samo jedan od brojnih izbjeglica koje zločinačka ruka nije stigla ili nije htjela da stigne u vrletima oko Srebrenice, jula devedesetpete. On se sa svojom Habibom skrasio u Ivnicu, selo na putu do Tršća, džematu kojem i pripada. Samo koju godinu poslije, tačnije devedesetosme, preselila je Habiba na onaj, pravedniji i bolji svijet. Suljo, predan vjeri osta sam da se potuca od jednog do drugog izbjegličkog centra. Nije se žalio, naprotiv, zahvaljivao je Uzvišenom Bogu. Znam, kad smo se god sreli bio je pun zahvalnosti, nekad i bolestan, iznemogao, ali nikad nije posustao da se zahvali Stvoritelju. To me je hranilo i činilo neobično sretnim biti bar koji trenutak sa tim, dragim čovjekom iskrenim muminom.
Mali krhki Božji rob, sitnoga rasta i slabije građe, lupajući se desnicom u predjelu srca samo bi ponavljao „Dobro je hvala Allahu!“ To je činio gdje god da ga sretnem, tu u njegovm malehnom izbjegličkom stanu, na putu do Bijele džamije u Novom Radakovu ili u samoj džamiji.Tamo na lijevoj strani u ćošku, sjedio bi puno prije namaza i ostajao puno poslije. Sretan pri svakom susretu poput djeteta koje će dobiti dragi slatkiš Suljo se radovao tom stisku ruke i „selamu“. Pri svakom susretu samo je ponavljao kako je izgubio osmoro svojih u ratu i eto osta i bez svoje Habibe. Ipak, radovao se svakom čovjeku, starcu kakav je on, omladini ali djeci maloj koja su ga nesebično voljela. Svima je on bio samo Dedo Suljo.
Zaustavljamo se ispred mekteba u Ivnici, autobus pun ljudi iz Zenice, drugi autobus pun stigao je iz Sarajeva, sa Kobilje glave, ali i brojni mještani ovog pitomog sela. Stajalo je tu ispred i desetak žena što mlađih što starijih, svi su čekali ikindiju namaz i da upute dovu, te prouče Fatihu za Dedu Sulju.Bi svijeta puno.
Na stubu ispred mekteba na obavjesti o preseljenju našega Sulje u desnom uglu malehna slika, Dedo Suljo. Gledaju me sa slike one male razigrane okice djeteta, kao da čekaju ovu moju ruku da se još jednom selamimo. Nisam zaustavljao suze, samo se izmakoh iz brojne svjetine na livadu ispod mekteba, oborim pogled u tek procvale maslačke koji su treperili u mojim suznim očima. Kapne po koja na te cvjetove a šta ću.
U mektebu koji se ispuni do posljednjeg mjesta i na mahfilu se natiska svijet. Vazio je mlad efendija Amir, čini mi se da se tako zvao. Pozivao je da ako ništa od Dede Sulje naučimo jednu poruku a to je zahvalnost Allahu dž.š. To nam je amanet i od Poslanika s.a.v.s. Na koncu lijepo stoji u časnom Kur'anu, poruči efendija.
Dedo Suljo znao je to. Tu neizmjernu potrebu zahvale Allahu dž.š. koja me naprosto opijala i činila nobično sretnim, Dedo Suljo iskazivao je uvijek ali uvijek i na svakom mjestu.
Krenu džennaza, ravno putem uz selo a potom desno preko nabujale rječice, uz strmu livadu i na vrh seoskog greblja. Tek iskopan mezar i bijeli nišani pored. Redaju se nepregledni safovi. Čeka se jedan dedo dobro star i iznemogao da pristupi. Na okolna brda spuštaju se oblaci puni kiše, sve niže i niže. Po neka kap pada na naše glave, neki se uzmeškoljiše. Imam zavika, neka, daće Dragi Allah da se od Dede Sulje rastanemo kako treba. Samo što ponovi kako se klanja muška džennnaza, kao da se iznad greblja upali oveća sijalica, sunce proviri između oblaka i na lica naša ali i tabut Dede Sulje pade snop zlatnih sunčevih zraka.
Tek tada ugledah bore one životne na ljudima srebreničanima koji su stajali pored mene. U trenutku dok smo još ravnali safove za nijet, linije života i smrti, poput tragova koje ostave kišne gliste u prašini nakon kratke ljetne kiše, oslikavale su se na licima tih ljudi, duboke bore preživljenog. Da li se to zove život?
Nakon što smo klanjali džennazu imam zamoli halala našem Dedi Sulji. „Halalimo!,Halalimo, Halalimo!“ odjekivala su okolna brda glasovima preko trista duša koliko sam onako okom preletivši uspio nabrojat.
Dalji rođaci spustili su Dedu Sulju u kabur. Nije imao djece a onih osmoro što je izgubio, bili su familija, saznao sam, gledao je i volio kao svoje. U dobro raskvašenu zemlju teško su tonule lopate kao da su odgađale ovaj nemio rastanak. Četiri imama u čučnju pored tek zatrpanog kabura učila su. Okolna brda su parale munje i najavljivale padanje, jako.Obilježen sa samo dvije letve kabur Dede Sulje, odmah pored kabura njegove Habibe, značio je kraj puta ovodunjalučkog. Otišao je Dedo Suljo svome Gospodaru ali i svojoj Habibi.
Neka im je vječni rahmet a nama svima sabur!