J A, Z U L F I K A R

 Svaki čovjek ima dva vremena

 

Ime Zulfikar, prezime,…godine,…zanimanje…!!!

Nije važno. Koga to još interesuje?

Imao sam prošlost. Bio duboko ubijeđen da će mi ona obezbjediti budućnost, međutim izmaklo se.

Izgleda svi, osim mene, su znali da sa takvom prošlošću nikad nisam ni mogao da imam budućnost.

Moj status je čovjek sa prošlošću ali bez budućnosti.

 

Bio sam dvaput oženjen. Po jedno dijete od svake žene.

Bile su lijepe, mlađe od mene i još uvijek su lijepe, ali ja nisam. Nisam u stvari bio lijep ni u mlađim danima. 

Omanji rast, porijetka kosa, široko lice, sive oči… su bile moje vanjske odrednice, međutim dobar status u doba komunizma me je činio neubičajno atraktivnim. Prvoj ženi je bilo važna moja jugoslovenska predaja, drugoj moj plemićki hercegovački rodoslov. Obe su se prevarile. Bio sam odrod mojem bivšem slavnom hercegovačkom korijenu i zabluda sadašnjem jugoslovenskom ubjeđenju.

 

Najljepše na meni su ruke. Nježne, lijepo izvajanih prstiju sa uvijek čistim i beskprekorno podrezanim noktima. Uživao sam u njima, dok su  svirale po crnim-bijelim, malim-velikim, starim-novim i mehaničkim-električnim pisaćim mašinama.

Poput pijaniste sam stvarao operne arije i ode novom besklasnom poretku. To je bilo važnije nego da sam iskopao milion tona uglja i poput Alije Sirotanovića se smješio sa papirne novčanice. Alija je bio samo povod. Ja sam pravio  scenarij opstanka ovog društva ako…, svi budemo radili kao Alija. Bio sam važniji od hiljadu Alija, jer imao sam čiste nokte i bijelo lice, a srce…!!??

Kome je to onda, a i sada, uopšte važno?

 

Voljeli su sa mnom da se druže. Onda. Bio sam avangarda, misao, jezik.. Na braniku socijalističkog progresa. Zaštićen poput polarnog medvjeda. Uvaženi drug Zulfikar iz novina. Gledali su me sa poštovanjem čak i obični, jer nikad nisu ni razumjeli o čemu sam pisao. Oni su novine uvijek čitali od zadnje strane, a ja sam uvijek bio na prvoj.

Uvažavali su me partijski jer sam im trebao poput stambolskog permana. Bez mene bi se čuli samo do prvog reda partijskih, akademskih, pozorišnih i drugih inih kristalnih dvorana. Moji nježni prsti su partijskim produžavali jezik a običnim ga skraćivali. Ali koga to još interesuje. Ionako nemam budućnost. Imam samo spoznaju da sam uvijek bio glasnogovornik prošlosti, dinosaurus spuštenog repa i otvorenih škrljuti poput basamaka, koji su služili da se razni drugovi lakše penju na vrh.

 

Zbog moje važnosti se zaljubi u mene Maja. Bila je omalena crnka, živih očiju, vesele naravi, lijepa kao san.

Pitao sam se onda kao i sada, zašto je mene baš izabrala?

Ali hajde, Zulfikar i Maja, arhaično i moderno, kao garant vječnosti i blagostanja. Onda. Petu godinu braka rodio nam se Sven. Bili smo sretni. Povlašteni kadrovi u kadrovskom stanu. Ja sam radio svoj posao novinara, a Maja svoj, kao profesor istorije u srednjoj školi.

Nekako devete godine braka dobih ponudu da budem izvještač za državnu novinsku agenciju iz Amerike.

Bio sam još veći i važniji ali opet drug, jer nije bilo višeg.

Počeo sam mjesecima da odsustvujem od kuće. Ja i Maja smo se počeli udaljavati. Drugu godinu boravka u Americi, upoznah Sabahetu. Sasvim slučajno. Nisam bio nikad neki ženskaroš, ali eto bio sam važan, onda, pa malo I smrknut I valjda iz te stranosti koja je izvirala iz mene bio sam interesantan ženama. Sabaheta je bila ćerka jednog starog bosanskog imigranta, takođe Hercegovca, iz Čikaga. Maja je to saznala i zatražila rastavu braka. Prihvatio sam, vratio se na kratko u Sarajevo i obavio ubrzanu proceduru bračnog razvoda. Sven je pripao Maji. Bili smo tužni svi, a ja nekako najmanje. Istog dana, po napuštanju sudnice, sam otputovao za Njujork. Htio sam da izbjegnem suvišna pitanja prijatelja, kao i stalnu kritiku moje starije sestre Fatime.

 

Nekoliko mjeseci nakon toga sam oženio Sabahetu. Ona i Maja su bile nebo i zemlja. Maja, poput orkana, dominantna i jaka. Zadrta jugoslovenka. Sabaheta, tiha i uvijek spremna na kompromis. Ja sam bio…ne znam ni sam., u stvari jezik mi je bio jugoslovenski, isto tako dvije trećine srca, dok je ona zadnja trećina bila sramota. Sve ovo je bilo prisutno od onog momenta kada dobih prvi sto i pisaću mašinu.

Vrijeme je prolazilo, ali iz mene ta sramota nije nikad izlazila. 

Stiskala me je i možda bila uzrok ženidbi sa Sabahetom. 

I sa njom dobih sina, Adnana. Ona je bila sretna, ja onako. Treću godinu mog novog braka , stiže poziv da se vratim u Sarajevo i preuzmem najveći list tamo. Bio sam obradovan ovom viješću, Sabaheta ne. Nije htjela u Bosnu. Ostavio sam nju i Adnana. Poslije nekoliko mjeseci poslala mi je papire za razvod. Potpisao sam i postao ledični i uvaženi direktor Zulfikar.Ali koga to više i interesuje u ovoj priči!?

Svako ima šansu da se rastavi barem jednom u životu.

Jednog dana sam iz svoje kancelarije gledao napolje.

U momentu osjeti onu trećinu srca u kojoj je bila sramota. Zagušilo me. Hvatao sam se za vrat, gubio zrak i pao na koljena. Prije nego sam izgubio svijest je počeo ezan sa obližnje džamije.

Probudio sam se u bolnici. Lakši srčani udar, kažu, a imao sam samo četrdeset godina. Od tada sam postao još zaštićeniji, ovaj put poput bengalskog tigra. Kada sam se vratio iz bolnice u svoj stan, državni naravno, došli su mi u posjetu Sven i Maja. Bili su žalosni, a i ja sam. Gledao sam oboje i zaključio da nisam nikad volio ni Maju ni Sabahetu. Volio sam samo Jugoslaviju i Tita. Steže me opet ona trećina srca, sramota, pomrači mi se vid i doktor u kućnom obilasku zamoli Maju i Svena da završe posjetu jer drug Zuko treba odmora.

 

Dva mjeseca kasnije je umro Tito. Sa njim su umrle i one dvije trećine srca, ostala mi je zadnja trećina-sramota, i crven jezik. Nekoliko godina nakon toga sam brusio jezik na zelenoj grupi u sarajevskom procesu. Naveče sam udarao nogama i rukama po novom računalniku, a po danu gledao u njih, dok su mirno sjedili okruženi čuvarima.

Sjećam se, jednog momenta me je pogledao najvažniji od njih. Sa dubokim plavim očima je ulazio polako u mene.

Oči mi se zasjeniše od sunčeve zrake koja je ušla kroz otvoren prozor. Nisam vidio nikoga više, samo sam osjetio kako me steže ona trećina srca, sramota. Digao sam se i napustio sudnicu. Naveče sam ponovo na papir prosuo pljuvačku sa mog jezika. Sutradan, na naslovnoj stranici velikih novina je bila presuda. Ne znam zašto su nastavili suđenje, ali opet sam navratio. Sreli su me u hodniku. Tapšali jako po leđima, kaput mi se tresao a naočale poskakivale na nosu. U jednom momentu mi je prišao drug iz Službe…

Bio je rodom iz Prijedora. Udario me onako kozarački po ramenu i uz to stegao lijevu mišicu do bola.

Ispala mi je iz ruke bilježnica. Podigao sam je i ugledao crno ispod nokta na kažiprstu. Prvi put. Nije bilo i zadnji.

Tog dana je grupa osuđena. Aplauz se prolomio dvoranom. Zapamtio sam lice Fehima, druga iz Sindikata. Bio je u prvom redu, pljeskao je velikih i otvorenih šaka. Izašao sam napolje, sreo starog prijatelja, uvaženog profesora na Pravnom fakultetu. Njega su inače najviše udarali po ramenima, poslije mene. Uvijek je imao velike podočnjake i podbuhlo lice, ali tog dana je bio straha… još ružniji i deblji, nos mu se savio do usana. Mora da mu je bilo gadno osjećati stalni zadah iz vlastitih usta. Prošao je pored mene, bez riječi mahnuo rukom i nestao. Nije puno živio poslije toga. Objesio se. Ali koga to više i interesuje, neće ga valjda tražiti u džehenemu.

 

Počeli su štrajkovi, pare više nisu dolazile u moje novine. Sretali su me u hodniku, štampariji,… pitali;

“Druže Zuko, kada će plata, regres…”

Nisam više imao mira. Sve je postalo službeno. Privatni život u stvari nikad nisam ni imao, ali vikendicu u Neumu jesam.

Bio sam službenik, a oni čak nemaju ni privatnu ljubav.

Zato nisam volio nikoga. I tako, godina za godinom. Malo dobro, pa malo loše. Grupa studenata krenu sa novim listom. Prodavao se kao halva. Nisam razumio tu novu novinarsku mladež, ali čitali su ih. Postojao sam manje uvažen, ali bilo je još socijalističkog saveza i trebao sam im.

I sve puče. Dođe mi jednog dana Ruždija u kancelariju i kažem;

“Zuko, probudi se čovječe, dokle češ biti slijep, ukopali su se oko grada.”

 

Jezik mi se ukočio tada. Odebljo, ne mogu dohvatiti kutnjake sa njim. Srca i nisam imao, osim one trećine, sramote.

I taj dio me trže. Nazva Maju. Telefon je zvonio, zvonio…

Tog popodneva sam čuo da je otišla iz grada. Maja se samo koju godinu prije udala za pukovnika, rodom iz Požarevca, sa službom u najvećoj kasarni u gradu. Sven nije volio novog oca i sestra Fatima ga je nagovorila da pređe kod nje u kuću. Voljela ga je moja Fatima kao svoga. Znala mi je uvijek nabacivati na nos da su Sven i Adnan jedino što vrijedi u mom životu, a sve ostalo poput surutke, za prosuti.

Bila mi je jedini rod i nisam je htio sekirati ali ni često vidjeti, jer me je uvijek znala isponova izdignuti sa nečim što mi je još više stiskalo onu trećinu srca, sramotu.

Istog popodneva rekoše mi da uključim radio. Neki Murat je psovao majku jednom ružnom generalu. Bilo mi je svejedno, jer je svakako Jugoslavija direktno preko Yutela umirala.

 

Krenu. Poginu Suada. Blizu nje je bio moj Sven. Suadina krv ga je poprskala. Saznao sam za to i odjurio do sestrine kuće da ga vidim. Bio je uplašen. Upitao me je zašto sam došao. Šutio sam. Opsovao mi je Jugoslaviju. Spustio sam glavu i otišao. Te večeri me je zvala Sabaheta iz Njujorka.

Željela je da izađem iz grada.

“Zašto…”?, upitao sam je.

“Čovječe, znaš li da kolju na Drini i oko Prijedora”.

Nisam joj vjerovao. Molila je da dođem u Ameriku, barem zbog Adnana. Rekao sam da ću razmisliti. Istog momenta pade granata u dvorište zgrade. Nestade svijetla.Tu noć, i mnoge druge poslije, sam bio bez jezika. Crno mi se ispod noktiju počelo još više uvlačiti.

 

Ostario sam dobro. Ono malo srca me je još više mučilo.

Trajalo je to mjesecima. Jedno jutro mi pokucaše na vratima. Otvorih. Ugledah lice dva mladića. Nisu imali više od dvadeset dvije. Niži je stajao pognute glave. Viši, pogleda okolo, a iz oka mu kliznu samo jedna suza.

“Poginuo Sven sinoć na Žuči”, reče tiho. 

Padoh na koljena. Bio sam ništa. Nula. Manje od nule.

Moj Sven ode, a ja ga nikad nisam pravo ni upoznao.

Sahranili smo ga na Kovačima.

Učili su mu Fatihu. Prvi put sam podigao ruke.

 

Iznenadno u meni se javi prošlost,ali ne moja nego Zulfikara. Ne mene, nego nekog davnog Zulfikara.

Krenuh pisati…novine svakog jutra dostavljati do najudaljenijih rovova..i čak izvan grada. Jezik posta bridak, srce lavlje. Ponovo sam se sreo sa onim plavih očiju iz one sudnice na jednoj svečanosti.

Pogledao me je isto onako blago.

Onaj dio srca, sramota, me zaboli.

Digao se je, prišao mi, pružio ruku i rekao;

“Gospodine Zulfikare, branite i ovu državu, kako ste branili i onu i biće sve u redu.”

Šutio sam pognute glave.

 

Da, evo Zuke na konju djeda Hercegovića, u meni je sve tutnjalo. I postao sam…, bio sam… plamen, plamen. Oči mi više nisu bile sive nego plave. Mnogi moji bivši iz lista su bili na drugoj strani. Tražili su me. Zvali da izađem. Nisam htio, ne što sam bio hrabar, nego što sam se naljutio kada sam doznao da nisam u stvari nikad bio ni pametan a ni mudar.

A koga to u stvari sad i interesuje, pa narasla omladina, a stari umiru; dosta njih kao i ja sa jedinim ostatkom srca, sramotom.

 

I kako dođe, tako i prođe. Moj grad ne porobiše. Odbraniše ga oni što su čitali uvijek zadnju stranu mojih novina.

Dobih evropske i svjetske nagrade… i samo godinu poslije, pođe me žuljati moj stari jezik i kao da se vratiše one dvije trećine srca, što sam mislio da sam ih zauvijek izgubio. Ponovo mi prsti krenuše igrati po .., ovog puta kompjuteru.

I ponovo po onima iz sudnice. Za druge nisam ni znao gdje su, a od nečega se moralo krenuti. Valjao sam, valjao i uvidjeh da sad pogotovo nemam budućnost. Spakova se i prvim avionom za Ameriku.

Dočekaše me na Kenediju Sabaheta i Adnan.

Nisam ih prepoznao.

Oni mene jesu. Kažu vidjeli u Tajmu moju sliku.

Sabaheta je bila pokrivena. Izgledala je poput hanume, dostojanstveno i časno. Adnan, visok, kao da nije moj.

Pravi ljepotan, smeđe duže kose, zelenih očiju.

Priđe mi poslije majke, stisnu ruku i reče;

 “Selam Alejkum babo”.

Srce mi se steglo. Mislio sam da ću eksplodirati.

Odvezli su me kući. Bio sam izgubljen potpuno.

 

Nedugo po dolasku svraćali su neki ljudi. Pozivali me na sastanke  bošnjačkih organizacija. Odlazio sam. Svi me gledali sa poštovanjem. Zvali iz ambasade, konzulata, razni novinari, koji su bili u Sarajevu, u onom paklu. Počeo sam čitati knjige, pratiti novine. Sabaheta i Adnan su sve činili da se osjećam kao kod kuće. Međutim nije išlo. Živio sam sa strancima…U stvari oni su živjeli sa strancem.

Sabaheta je navalila da se ponovo vjenčamo, ali ovaj put šerijatski. Meni se nije dalo. Nisam je više želio lagati. Rekao sam joj da je nikad nisam ni volio. Zaplakala je. Zagrlio sam je i rekao da u stvari nikog nisam volio osim Jugoslavije i Tita, a oni su nestali i sa njima i ja.  Naljutila se i rekla da ne može živjeti sa mnom nevjenčano i da se iselim.

Počeo sam pakovati stvari kad zazvoni telefon. Prepoznao sam Majin glas. Zadnji put sam je čuo noć poslije Svenove sahrane. Rekla mi je da joj je muž poginuo u bici za Teočak.

Ja sam zašutio. Koje li ironije, otići iz Sarajeva i izgubiti glavu kod Teočaka. Zašto?

Maja baš nije imala sreće, dva muža a nijedan do kraja. Tražila je da joj pošaljem garantno pismo da dođe u Ameriku. Obećao sam joj.

Moj sin Adnan je sjedio i gledao me dok sam razgovarao sa Majom. Sabaheta je plakala na balkonu.

Uzeo sam stvari i izašao. U dvorištu sam se još jednom okrenuo. Ugledao sam Adnana kako stoji naslonjen na prozorsko staklo. Oči su mu bile vlažne.

Mahnuo sam mu i otišao. Kuda?…

A koga to još interesuje, pa Amerike je svuda Amerika.

 

 

Našao sam stan u predgrađu Njujorka…Vašingtona…

Koga to i interesuje u ovoj priči?

Mogao je biti bilo gdje, ja sam bio pustinjak u njemu. Smjestih se uz pomoć jednog američkog novinara, koji je dobio nagradu snimajući ljude u komadima na Markalama. Spominjao je Bosnu više nego ja. Pričao je i o onima što su čitali zadnju stranu mojih novina. Bila su mu puna usta njihovog čojstva i hrabrosti. To me pomalo mučilo jer je dirao u onu moju preostalu trećinu srca, sramotu.

Srećom, poslaše ga u Čečeniju i ja odahnu.

 

Nisam znao šta ću od sebe. Javiše se neki iz Sarajeva i predložiše mi da pišem svoje kolumne kao njihov dopisnik. Ponovo se u meni javi onaj stari lovački instikt, a u Bosni uvijek nekoga moraš skidati. Tako je oduvijek bilo i izgleda biće. Naravno, skida se najbliži, na oku. Ko će ganjati vukove i lisice po njihovim jazbinama?

Predstavili su me kao staro i legendarno pero. Čak sam dobro izgledao na slici u vrhu teksta. Ponadah se da će me napokon početi čitati i oni ljubitelji zadnje strane.

Sve je izgledalo dobro. Ponovo sam bio u hajci i dade to rezultat. Na vlast dođoše učenici i sljedbenici one dvije strane mog srca, za koje sam mislio da je izumrlo.

Sve je izgledalo kao nekad sa samo jednom razlikom, nisu me više zvali druže Zuko, nego svjetski priznat gospodin Zulfikar. Učini mi se da će mlađahni političar, bivši američki student sa komunističkom stipendijom, nešto novo učiniti i povratiti mi nadu u budućnost.

 

Trajala je ta misao nekoliko mjeseci dok ne dođe u našu ambasadu jedan moj bivši iz lista, što je gledao isto kao ja šta se zbivalo u Sarajevu, samo sa suprotne strane. Kada me je vidio, poletio mi je u zagrljaj. Ja osta bez riječi, dok me je stezao onako seljački, divlje. Preko njegovog ramena ugledah svoj lik u obrisu prozorskog stakla. Bio sam ružan, velikih podočnjaka, masne preostale kose i sijedih brkova.

Uhvatih bivšeg druga za ruke, spustih ih dole i procijedi kroz zube;

“Nemoj se uzbuđivati previše, nije dobro za zdravlje”.

Sjeli smo svi, iznijela se odjednom i šljiva, krenu šala, zagrljaji. Sa njim došao i jedan profesor sa Univerziteta  iz Sarajeva. Predavao je mom Svenu. Smijao se, grleći onog, sto je mene maloprije grlio; mahao suhim prstima, pokazivao slabe zube, gladio rijetku bradu.

Steže me ponovo ona trećina srca-sramota, izgubi dah i klonu na sto. “Gospodine Zulfikar, Zuko, Zuko…jesi li dobro”?

Zadnje što sam vidio je bilo lice mog Svena dok mi je psovao Jugoslaviju.

 

Prebrodio sam i drugi srčani. Odmarao se malo kod kuće, malo u šetnji. Često sam zvao Fatimu. Slušao sam je iako me je i dalje korila. Ona mi je bila sve što je ostalo u Bosni. Bili su kod mene i Sabaheta i Adnan. Čitav dan.

Išli smo na ručak. Za stolom me je Adnan upitao;

 “Babo, ispričaj mi kakav je bio moj polubrat Sven?

Trgao sam se, pogledao u Sabahetu, spustio glavu i izustio;

“Bolji od mene, a…i to nije teško”.

Adnan je razumio i nije me više pitao ništa. Otišli su kući popodne a ja naveče odlučih da krenem u školu ponovo.

Odlučih studirati po stare dane. Uzimao sam časove novinarstva, politologije, istorije i svega vezano za izučavanje ljudi i odnosa među njima. Profesori su bili susretljivi, studenti takođe. Uživao sam njihovo poštovanje jer su znali odakle dolazim i šta sam prije bio.

 

Po prvi put osjetih da je ipak Bosna važnija od svega i da nije nje i onih što su čitali zadnje strane, ja ne bih imao ovo malo obraza sada. I još nešto! Suoči se sa istinom, da u stvari nikad nisam ni znao šta je pravo novinarstvo i dokle seže moje pravo i pravo onog o kojem pišem.

U kakvoj zabludi sam bio. Katastrofa. Čitavog života nisam ni bio svjestan druge strane, ali kasno je, kasno…

Koga sada i interesuje moja ispovijest!?

 

Odjednom, upadoh u svijet Interneta. Vijesti, nove-stare. Razgovori sa drugima, Bosna, BolChat…uh to je bilo za mene. Nema lica, samo maske. Laž i obmana. Počeo sam uživati. Upoznah širom svijeta i druge bez prošlosti ili budućnost, izgubljene, prestrašene, iskompleksirane, bjegunce od sebe stvarnog ka sebi kojeg bi htjeli biti.

Tu sam bio kao riba u vodi. Tipkao sam brzo, dobivao odgovore isto tako, sjedio noćima u polumračnoj sobi pred kompjuterskim ekranom, ispuštajući gasove od teške američke hrane. Oh, kako samo čovjek može smrditi kada je dobro sit!? Nema mu ravna u tome. Nisam ovako smrdio ni u onom paklu, sedmicu bez kupanja. Nije mi bilo važno jer nikog i nije bilo oko mene, a i šta da jeste!!?. Valjda dođe vrijeme kada čovjek svima smrdi samo ne sebi. Kod mene je bila razlika jer sam i sebi smrdio ali nije mi smetalo, čak što više uživao sam u svom smradu kao nikada.

 

Pričao sam sa drugima na ćatu o onom što miriše, u stvari o onome što nema mirisa, ni okusa, ni težine, ni veličine, o onome što nas još više udaljava od zemlje i nosi u nepopravljivu zabludu.

Fantazija, bježanje iz stvarnosti…

Iluzija, mi smo odabrani…

Nihilizam, eh nekad, nekad sam bio..

 

Ponovo sam imao osamnaest, dvadeset, trideset … ne više od četrdeset godina. Email pošta mi se punila svakog dana pismima, slikama; djevojaka, udatih, rastavljenih, udovica…

Sve je, kao, bilo povjerljivo. Slao sam isto nazad pisma, slike; naravno ne svoje. Ubijao ih stilom pisanja. Citirao velike. Mislili su da je moje. Uostalom, znao sam to dobro, jer sam u životu najviše citirao; od ljudina stare Grčke, Rima, Perzije do seljaka Zagorja, Krajine, Lovćena, Durmitora i Šumadije. Sve u službi avangarde.

To me je pošteno zapalilo. Smrdio sam sve više, čak do hodnika zgrade, dok se jedno jutro, nakon čitave noći provedene na ćatu, ne pogleda dobro u ogledalo.

Nisam više poznavao onu osobu preko.

To je bio neko drugi, ne ja. Starac bez pedigrea, ruševina bez prošlosti, čovjek koji je digao ruke od svakoga a i oni od njega. Nisam znao šta da radim od sebe.

Ali koga više i to interesuje!?

Pa pola svijeta ne zna šta će od sebe.

 

Prestao sam sa ćatom, izbrisao tu prošlost iz kompjutera i odlučio da potražim posao. Za novine iz domovine nisam više ništa pisao. Bilo mi je žao gledati moje stare kamarate, zadnje boljševičke dinosauruse, kako umiru lagahno u tekstovima koji više liče na preludije i posmrtne crvene marševe nego na ozbiljan novinarski osvrt. Nisam želio da dalje dijelim njihovu sudbinu. Javih se ponovo američkim prijateljima i oni mi nađoše neki lokalni list da u svakom broju imam svoju kolumnu. Novine se nisu čak ni prodavale, nego ostavljale pred vrata besplatno. Međutim, meni to nije smetalo. Dobivao sam veći honorar nego direktor mog bivšeg lista. Po rekaciji čitalaca, uglavnom penzionera i besposličara, moji tekstovi su nailazili na dobar prijem. Počeo sam da držim i neke vrste predavanja i tribina po okolnim centrima. Ni u snu nisam mislio da će komunistički novinar moći da priča ljudima za koje je komunizam poput satane, ali prolazilo je..možda opet zahvaljujući patnji zemlje iz koje dolazima. Opet se svelo da se vraćam u život zahvaljujući opstanku moje zemlje i žrtvama onih što su čitali samo zadnje strane novina. Iskreno se tad upitah, dokle će čitači da umivaju Bosnu a pisači da je pljuju. Po prvi put se podobro sam sebi zgadi. Ali koga to i interesuje!?

Svakom dođe najmanje jednom u životu da pošteno sam sebe zamrzi.

 

Prilično sam ušao u moje ponovno profesionalno aktiviranje, kad dobih vijest da je umrla moja sestra Fatima. Bila je jedini bliži rod što sam imao u Sarajevu. Udovica, dugo godina sa troje odrasle djece koji su se davno udali i oženili i živjeli posebno. Ona je ostala sama u svojoj staroj kući na Vratniku, gdje je i dočekala svoje zadnje dane.

Isti dan poleti za Sarajevo. Fatimin najstariji sin me je dočekao na aerodromu. Popodne je bila dženaza.

Na starom dijelu mezarja Kovača se okupila manja grupa ljudi. Bili su to uglavnom naša rodbina i nekolicina mojih prijatelja. Fatima je već odavno rezervisala mjesto kraj svog davno umrlog muža Hame. Obavljena je dženaza.

Bilo mi je teško.Po drugi put u životu sam digao ruke i proučio Fatihu mojoj Fatimi, posljednjem dobrom dijelu moje prošlosti. Da je mogla vidjeti mene kako učim, bilo bi joj veoma drago.Narod se počeo razilaziti. Stajao sam još. Prišao mi je stari kolega i rekao da navratim sutra u redakciju. Klimnuo sam glavom.

 

Krenuh prema šehidskom dijelu Kovača da obiđem svog Svena. Prilazeći bliže mjestu gdje je ukopan, primjetih da je neko već tamo.  Sitna ženska osoba, obučena u crninu je čistila uzglavlje mezara i stavljala svježe cvijeće u mermernu vazu. Okrenula se dok sam prilazio.

Prepoznao sam Maju, ili ono što je ostalo od nje.

Gledali smo se bez riječi.

“Žao mi je tvoje sestre”; rekla je tiho.

Šutio sam.

Počela je pričati kako je odustala od Amerike i vratila se u Sarajevo. Dobila posao i riješila da ostane u njemu.

Šutio sam i dalje.

Nastavila je kako ne može zamisliti život u nekom drugom mjestu i da je baš ovo njen dom; kako je bliža sinu, sebi…

“Zašto nosiš crninu”…?

“Zbog kojeg poginulog”..?

“Muža-agresora ili sina-rodoljuba”?;

Upitao sam je.

Zaplakala je.

Jadna Maja, bilo joj je možda gore nego meni.

Okrenuo sam se i otišao.

Prvim avionom sam se vratio u Ameriku.

Nisam mogao ostati više u Sarajevu.

 

 

Ponoć je davno prošla. Umorio sam se od svoje ispovijesti.

 U uglu ekrana primjetih datum.

Danas mi je tačno šezdeset i tri godine,…

Ali koga to i više interesuje,…

Imao sam prošlost…,

Mislio da će mi ona dati budućnost…

A šta da je i imam, bi li bio išta bolji…!?

Budućnost je i onako nesigurna i za one bez prošlosti.

Znam samo da sam umoran, tako umoran…

Hvata me san.

Odnekud pjesma…refren…

Da, sad ga čujem glasno;

“ Budi se Istok i Zapad”

Ulazio je u moju kožu, krvotok…

Lagano poput sumraka.