Riječ je o jedinstvenoj ratnoj hronici (1992-1995), budući da su kroz pisma, opisani historijski događaji i ratna svakodnevnica.
– Ja sam samo jedna od majki koja je preživjela rat i doživjela odsustvo kćerke u tuđini. Moja pisma su proistekla iz te silne želje da razgovaram sa svojim djetetom barem preko pisama, jer nije moglo nikako drugačije. Dok sam ih pisala, nisam smatrala da to treba da bude niti knjiga, niti pamćenje za neke druge ljude osim za razgovor između nas dvije. Međutim, moram reći da su mi ukazali da taj tekst koji se nalazi u pismima, svjedoči našu ratnu stvarnost odnosno ono što smo mi u Tuzli preživljavali za vrijeme rata. Zato smatram da kroz ova pisma predstavljam sve majke koje su preživjele rat – kazala je Nisveta Alispahić za Tuzlarije.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, smišljenim planovima o masovnim ubistvima, paljenjem i rušenjem domova, kulturnih i vjerskih objekata, zatiranjem svega što nosi obilježje islamskog i bošnjačkog, sve u svrhu genocida, srpsko-crnogorski fašisti dodali su i najmonstruozniji zločin u vidu seksualnog nasilja, koje je bezočno izvršeno na hiljadama bošnjačkih žena. Upravo o strahu da slična sudbina ne zadesi i Selmu Alispahić, majka Nisveta u jednom poglavlju knjige opisuje i ta sjećanja.
– Moram reći da sam ja bila ta koja je isforsirala odlazak moje kćerke u inostranstvo. Znate zašto, rat je tek bio počeo, budućnost je bila neizvjesna, a ja sam u to vrijeme imala priliku vidjeti i sresti se sa silovanim djevojkama. U duši sam jednostavno imala strah da to ne doživim i ja, da kao mnoge majke gledam silovanje svoje kćerke. I zato sam radila na tome da ona ode odavdje, a onda, normalno, bila je griža savjesti između toga što sam je natjerala da napusti Tuzlu i toga što ona iz Londona plače da joj je teško. Zato sam joj i pisala pisma. Jednostavno sam željela da je na neki način utješim, da joj predstavim našu stvarnost kako bi joj bilo lakše i da bi shvatila kako je nama ovdje bilo teško, i da je odluka da ode bila ispravna – pojasnila je Alispahić za Tuzlarije.
Moja izbjeglička priča ne može nikako da se poredi sa pričama ljudi koji su bili direktno pogođeni ratom, kaže Selma Alispahić.
– Rat je zapravo pogodio svakog čovjeka u BiH, bio on u zemlji ili vani. Ja sam nostajala da u Londonu održim neko dostojanstvo života, koliko god sam mogla. Nisam željela sebe da pretvorim u žrtvu, nego mi je bio cilj da napravim od svog života nešto što je vrijedno – kazala je Selma za Tuzlarije.
Dodala je da joj je majka Nisveta uvijek bila uzor u životu.
– Pisma koja mi je pisala su mi pomagala da preživim. Također postoji dosta mojih pisama koje sam slala iz Londona, međutim, mi smo kao porodica odlučili da povodom njenog 80.rođendana objavimo maminu stranu priče. To je po meni bolno i vrlo važno svjedočanstvo o tome što se događalo u Tuzli. O Tuzli se vrlo malo govori kada je u pitanju ratni period i u toj priči smo nekako zapostavljeni. Obzirom da smo i mi u ratu propatili kao i drugi gradovi, zato mi je važno da se čuje i ta priča. Nekako smo je zaboravili, potisnuli, mislim da to prosto nije pravedno – istakla je Alispahić.
Knjiga “Ratna pisma jedne majke” je najveća zbirka ratnih fotografija Tuzle, budući da je ilustrirana sa 120 fotografija čiji je autor poznati fotoreporter Amel Emrić. Book trailer za knjigu kreirala je prof. dr Selma Rizvić, šef Odsjeka za elektronski grafički dizajn BHRT.
S.P.