Nihad Krupić, autor
Bosanska Dubica, RBiH
Vancouver, Canada
Oktobar 2015
Pablo Emilio Escobar Gaviria je bio najbogatiji bandit koji je ikada živio na ovom svijetu. U najboljim danima svog prljavog posla je isporučivao iz Kolumbije 15 tona droge dnevno, zarađivao 60 miliona dolara od te isporuke, da bi bogastvom od 50 milijardi dolara, kako je izračunao Forbes, osamdestih godina bio sedmi najbogatiji čovjek na svijetu. I danas u šumama oko Madellina, kolumbijskog grada u kojem je živio Pablo, je na njegovu zapovjed zakopano desetine miliona dolara, jer ni sam narko bos nije znao šta će sa tolikim parama. Oni koji su zakopavali nisu više živi i može se samo nagadjati ispod kojeg drveta su vreća pune dolara.
Pablo Escobar je kupio tada skoro sve ljude koji su imali vlast u Kolumbiji, od policije, vojske do političara. I nije mu bilo dosta. Njegova stalna želja je bila postati predsjednikom Koumbije jednog dana. 1982 tokom predizborne kampanje su njegovi ljudi dijelili na milione dolara narodu da glasa za Escobara. I zaista je izabran u Parlament Kolumbije, ali je nedugo poslije toga pritisnut dokazima za ubistva napustio javni život i nastavio posao iz ilegale. Ubijao je svakog ko mu se suprostavio. Od portira do predsjedničkog kandidata Louisa Galana.. Auto eksplozije, rušenje aviona, ubistva po noći , danu, izumio metodu ubijanja sa motora u kretanju. Za njega je Al Kapone bio mala maca. Po nekim saznanjima su njegove ubice su smaknule preko 3500 ljudi. To je radio više od 20 godina, dovodeći Kolumbiju do zemlje neizmjernog straha i terora. I onda je 1990 godine na čelo države došao Cezar Augusto Gaviria Trujjilo, jedan od rijetkih političara kojeg Escobar nije uspio kupiti. Predsjednik Gaviria je imenovao brigadira policije Hugo Martineza, za zapovjednika snaga koje će ubiti Escobara i prekinuti više od dvadeset godina terora u Kolumbiji. I brigadir Martinez je 2. decembra 1993 godine svoj posao uspješno završio na krovu jedne zgrade u Madellinu nakon čega se skupa sa svojim policajcima uslikao više mrtvog tijela najvećeg bandita što je ikada svijet zapamtio, Carlosa Escobara.
Escobar nije bio običan glupi bandit nego osoba nadprirodne inteligencije poznat po svojim čuvenim izjavama. Da pomenem neke:
- Svako ima cijenu, a najvažnija stvar je pronaći koliko iznosi
- Postoje 200 miliona idiota, sa kojima manipulišu milion inteligentnih
- Ja sam pristojan čovjek koji izvozi cvijeće
Kada se sastao 1992 sa zamjenikom ministra paravde Kolumbije u zatvoru kojeg je napravio da bi u njemu bio i zatvorenik i zapovjednik, rekao mu je:
„Između nas razlike nema. Obojica smo banditi, samo što ja to znam i kažem otvoreno, a ti nikad nećeš priznati jer si usrani političar.“
Politika nije zamišljena da se njome bave banditosi
Da, ako se politikom bave banditi onda ona zaista postaje kurva kako naš narod voli reći. Bandit ili kako se na španskom izgovara banditos je roman najgorih osobina čovjeka. Banditos je gori od kriminalca, teroriste, zločinca jer u njemu ne postoji savjest i moral. Banditos ne mora biti kriminalac, ni terorista a ni zločinac da bi opet bio nazvan banditosom jer je recimo ukrao kozu siromašnoj seoskoj familiji kojima je ona značila život. Banditosi su danas na Balkana postali profesionalni političari. Oni koriste političku moć i funkciju da prikriju korupciju, svoje nemoralne radnje i ljudi oko njih. Oni su možda i gori od banditosa jer je za njih narod uglavnom stado ovaca kojem treba pastir i dobar pas čuvar. Iz tog razloga su se BiH političari pretvorili u pastire a njihovi najodaniji ljudi u pse čuvare. Njima štap ne treba jer sa vremena na vrijeme bace narodu kruha i prikažu na TV Pinku Zvezde Granda. A onda bošnjačka Bosna poludi do kraja jer neki nepoznat momak iz Visokog ili Srebrenika je pokazao Šabanu, Zorici, Draganu, Mariji.. i čitavoj mrskoj Srbiji…kako Bosanac peva.
BiH politička scena je izgubila ozbiljne političare koji su bili ili mogli biti državnici. Biti čak i predsjednik najveće partije i državnik nije isto. To su dva različita nivoa svijesti, znanja, htjenja i na kraju uticaja. Državnici su bili samo Alija Izetbegović i Haris Silajdžić. Po znanju su to mogli biti Zlatko Lagumdžija i Nijaz Duraković. Zlatka je spriječio u tome grč boljševičkog obračuna sa neistomišljenicima i liberalnog modernog socijalnog pristupa društvu…Komunističkim metodama je rješavao stvari, čistio oko sebe sve dok nije ostao sam i onda sam sebe počistio. Tu se ipak pokazao dostojan sebi. Nijaz Duraković je bio čovjek kojeg je trebalo slušati ali ne i pratiti jer ponekad nije znao ni gdje se sam nalazi.Izetbegović je vidio da mnogo toga nema više smisla i otišao tiho u penziju. Siljadžić, Lagumdžija i Duraković nisu do kraja iskoristili svoj potencijal. Zbog svoje narcisoidnosti ili sebičnosti ili podcjenjivanja glasačkog tijela su postali odbačeni i neshvaćeni. Tako je BiH politička scena ostala i bez srca i bez mozga i bez savjesti, a i bez vizije. U njoj su zavladali banditosi i oni koji i ne znaju da služe banditosima. I tako je ukupna BiH pa i balkanska politika šire postala kurva.Najžalosnije od svega je što je većina političara ubjeđena da su oni ti koji će zemlju dovesti do nekog pomaka, pri tome ne shvaćajući da nema napred dok u glavama običnog čovjeka postoji sumnja da je onaj kojeg je izabrao na izborima bandit.
Susret Izetbegovića i Radončića
Vrhunac političkog cinizma Bakira Izetbegovića je kvalifikovanje susreta sa Fahrudinom Radončićem kao historijsko bošnjačko pomirenje. I opet se ni tu nije mogao izdići u prevrtljivosti nego je dodao da će se koalicija proširiti sa državne na kantonalne nivoe vlasti. Sa tim je nesvjesno priznao da je vlast ipak važnija od svega. I od čišćenja države od banditosa i od bezrazložnih i brutalnih uvreda rahmetli i oca i majke koje je godinama proizvodio Avaz, pri čemu je njegov šef mjenjao urednike samo ako je prošao jedan dan bez pljuvanja po SDA, Bakiru, Aliji i familiji užoj i široj. Ti Avazovi urednici od Seada Numanovića, Faruka Vele do Fadila Mandala bi u svakoj normalnoj državi bili u zatvoru do kraja života jer ne bi bili u stanju da plate oštetu za javno iznošenje neistina i uvredu časti mnogih koje su popljuvali. Nikad neću zaboraviti St. Louis 2008 godine kada je Sead Numanović na poziv svog kolege iz Amerike došao iz Bosne kao počasni gost , i čitav dan od džamije pa do hotelskog hola i svečane večere proveo u crvenom dresu Manchester Uniteda sa brojem pet na ledjima. I danas se nasmijem kada se sjetim crvene petice kako šparta između stolova punih gospode i dami u skupocjenim haljinama i odijelima. Od tada je za mene taj Sead običan seoski ćilkoš koji se na zna ponašati u skladu sa momentom.
Dakle, smatram da je susret i dogovor Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića susret dvojice ljudi koji su sa politikom, pogotovo državničkom, u velikom neskladu, Njihov stisak ruke je obilježavanje linije preko koje se ne pljuje i ne vrši nužda, velika i mala. Avaz neće više polivati govnima Bakira i SDA (da izvinu djeca i dame) a zauzvrat će dobiti malo vlasti. To je zaokruživanje teritorije pišakom kako to lavovi u Africi rade. Naravno i nakon ovog susreta bez osmjeha, utisci su različiti. Slave ga, oni koji i u tome vide svoju korist poput Dr. Mustafe Cerića, socijalno nepoželjne osobu u BiH društvu, kako ga je okarekterisao njegov kolega iz uleme Rešid Hafizović. Javnost, ona ozbiljna, uglavnom je sve popratili smiješkom i odmahnuli rukom gledajući i nevjerujući svojim očima kako se u Sarajevu ponovo na javnim mjestima sastaju nekadašnji vrli ahbabi iz SDA koji su prije godinu dvije preko noći postali zadrti SDA-SBB neprijatelji.
Kada sam 2007 godine u Seattlu na Susretima Bošnjaka Sjeverne Amerike susreo Bakira Izetbegovića interesovalo me kakav je duševno čovjek. Šta je naslijedio od oca?…I tada mi se dojmio. Kasnije je ušao u višu politiku i postao čovjek koji je zaboravio očev amanet. Svetinju, što se kod nas kaže. Ja i danas ne mogu i ne želim reći da je Bakir Izetbegović nepošten ili ne daj Bože banditos, ali sigurno se može reći da je umnogome okružen takvima i da je politiku doveo do prostitucije. On je u stvari dokusurio državničku politiku SDA i doveo je do lokalne mejhane.
Pravog predsjednika odavno nema. Za utjehu i dobro sjećanje na njega ostaje video snimak sa 2. Kongresa SDA, iz daleke 1997 godine ,na kojem Alija Izetbegović nabraja četiri vrste ljudi za koje ne treba glasati na izborima. Pa da ih napomenem ponovo:
- Nemojte glasati za one koji su se pretvorili u lokalne moćnike
- Nemojte glasati za one koji su stekli bogastva pa im se ne zna porijeklo
- Nemojte glasati za one koji mnogo govore a rade privatne poslove
- I nemojte glasati za one koji za sebe agituju
Evo i tog video linka da se uvjerite sami šta je od SDA članstva tražio predsjednik prije skoro 20 godina
Šta nam je dalje raditi uvijek se postavlja pitanje.!?
Izgleda da jedino preostaje da se ne glasa na budućim izborima za četiri vrsti ljudi koje je Alija Izetbegović pomenuo. Otežavajuća okolnost je da ni na pomolu nema političko alternative unutar BiH. Ostaje da se vidi u bližoj budućnosti ko će od ove naše pametne i uspješne djece djece širom svijeta smoći hrabrosti i neukaljan, čistog obraza, bez banditske prošlosti i punim srcem se ponuditi glasačima i biti izabran, i časno zakletvu položiti držeći ruku na novom ustavu gradjanske Bosne i Hercegovine. Koliko god ovo izgledalo naivno, dovoljno sam star da spoznam da su snovi poštenog čovjeka na usluzi čitavom čovječanstvu, a snovi banditosa u funkciji onih koji su živi a kao da su mrtvi.