Sofia Sebastian, ekspert Evropskog instituta Fride za BiH: Ovi političari uništavaju budućnost Bosne

Nisam pretjerano veliki optimist u pogledu novog pristupa Unije

Podjele u međunarodnoj zajednici, posebno Evropskoj uniji, doprinijele su pogoršanju situacije u Bosni i Hercegovini, izjavila je u intervjuu za “Dnevni avaz” Sofija Sebastijan (Sofia Sebastian), istraživač s Evropskog instituta “Fride” iz Madrida i ekspert za BiH.

Ona je nedavno, u okviru djelovanja cijenjene organizacije sa sjedištem u Španiji koja prati dešavanja unutar EU, ali i procese proširenja, objavila analizu novog pristupa Evropske unije u BiH.

Sebastijan u razgovoru za naš list secira novu politiku Brisela i ističe da nije preveliki optimista u pogledu velikih očekivanja od dolaska novog specijalnog predstavnika EU Petera Sorensena u Sarajevo krajem ovog mjeseca.

Da bi Sorensenova misija bila uspješna, ističe Sebastijan, ona mora donijeti i suštinsku promjenu i mnogo više rada i aktivnosti Unije u BiH, uključujući i “jasniji stav u pogledu novih ovlasti za sankcioniranje političara”.

Novi pritisak

Od početka narednog mjeseca u BiH počinje s radom novi i ojačani ured specijalnog predstavnika EU, koji je ujedno i šef Delegacije EU. Šta bh. građani i javnost uopće mogu očekivati od te nove uloge EUSR i Petera Sorensena koji je tu dužnost preuzeo?

– Nova vrsta prisustva Evropske unije u BiH će bez ikakve sumnje donijeti dašak svježeg zraka u veoma ustajale političke procese u Bosni i Hercegovini. Ali njegov uspjeh će, u prvom redu, zavisiti od sposobnosti Evropske unije da rukovodi reformskim procesom, na način da se nađe političko rješenje. Moram priznati da nisam pretjerano veliki optimist.

Posebno ako se pokaže da je to novo prisustvo samo pitanje obične racionalizacije institucija Unije na terenu, a ne stvarno ojačana i nova politička strategija. Kako bi Bosnu i Hercegovinu zaista primakao članstvu u Evropskoj uniji, Brisel će morati pojačati svoju političku angažiranost, mnogo više i dublje od samog institucionalnog reorganiziranja.

Hoće li Sorensen i nove institucije koje će predvoditi zaista biti svojevrstan mehanizam za deblokadu evropskog puta BiH?

– U ovom trenutku to je teško reći. Morat ćemo sačekati i vidjeti kako će se stvari razvijati u prvih nekoliko mjeseci. Posebno će tu značajno biti uspostavljanje Vijeća ministara BiH, koje će se, iskreno se nadam, dogoditi brzo nakon što Sorensen stigne u Sarajevo.

Mnogo toga će ovisiti o tome kako će bosanski političari iskoristiti novo i ojačano prisustvo Evropske unije na terenu i koliko će biti spremni da postignu neophodne kompromise. Evropska unija, ali i šira međunarodna zajednica su već pokušavali različitim pristupima u prošlosti izvršiti pritisak i reforme na putu ka Uniji staviti na dnevni red.

Ali ti napori su propali zbog političkih svađa i domaćih opstrukcija. Veoma važno je shvatiti da deblokada ovog procesa u konačnici zavisi od liderskih kapaciteta i sposobnosti bh. političara i stranačkih lidera. Iako su neki lokalni igrači pokazali popriličnu političku zrelost i spremnost na kompromise, to je, nažalost, samo izuzetak, a ne pravilo ponašanja u bh. političkom društvu.

Šta je, prema Vama, ključni problem i gdje vidite kompleksnost u za sada nerješivom čvoru političkih sukoba koji zadržava zemlju u cijelosti u blokadi bez ikakvog napretka?

– Vidim dva ili, bolje rečeno, tri ključna problema s kojima se Bosna suočava u ovom trenutku. Prvi se odnosi na duboko ukorijenjene političke podjele između onih koji žele snažniju državu i onih koji dovode u pitanje njen opstanak ili žele znatno slabiju državu. Nažalost, ove podjele su produbljene u posljednjih nekoliko godina. Nepovjerenje između političkih lidera je toliko da se i dalje širi pa je potkopalo proces reformi na gotovo svakom nivou i svakoj fazi djelovanja. 

Drugi problem je vezan za unutrašnju dinamiku, koja zavisi od uspostavljenog političkog sistema. Dejtonski mirovni sporazum je napravio takvu vrstu sistema u kojoj se nagrađuju politika zadržavanja postojećeg stanja i nacionalistička retorika.

Posebno kada je riječ o izbornom ciklusu koji se u Bosni ponavlja svake dvije godine. Ovo je ogroman problem jer se političari onda više brinu o tome da li će ih se vidjeti kao zaštitnike svojih nacionalnih grupa nego da li će napraviti nešto na evropskom putu zemlje.

To su, prema mom mišljenju, dva najveća problema. Nažalost, međunarodna zajednica nije ih do sada uspjela otkloniti. Podjele unutar same Evropske unije, ali i između EU i Sjedinjenih Američkih Država, i nedostatak rješenja i od EU i SAD, rezultirali su situacijom u kojoj se reformski proces i postavljeni uvjeti u BiH ne shvataju ozbiljno.

Međunarodna neslaganja dala su mogućnosti domaćih liderima u BiH da ih eksploatiraju i ne rade ništa na evropskim pitanjima i jednostavno zadržavaju status quo. Takav je pristup nanio veliki štetu napretku države i proizveo dinamiku lokalne opstrukcije.

Šta je onda, prema Vama, prvi i najvažniji izazov za novu politiku Evropske unije?

– Najveći izazov, bez ikakve sumnje, jeste tendencija i namjera bosanskohercegovačkih političara da koriste procese promjena na putu ka Evropskoj uniji samo kako bi progurali svoje političke ciljeve.

Je li, prema Vašem mišljenju, zbog takve situacije u državi, zbog podjela i nepostojanja državne vlasti ugrožena BiH i njen opstatak?

– Nepostojanje sporazuma ključnih političkih stranaka u BiH o formiranju novog Vijeća ministara nanosi, nesumnjivo, veliku štetu državi. To odgađa provedbu reformi koje su od kritične važnosti, a koje su morale biti usvojene i provedene već davno.

Situacija je posebno dramatična ako razmotrimo dva moguća scenarija, prvo posljedice nikakvog napretka države u protekle četiri godine i ritam reformi susjednih država kao što su Hrvatska, Srbija i Crna Gora. Hrvatska će postati članica Unije već 2013. godine, a Srbija će najvjerovatnije do kraja ove godine dobiti kandidatski status.

Ako Bosna ne ubrza napredak ka članstvu i ispunjavanje uvjeta na tom putu, rizikuje da postane crna rupa u regionu. Političari će morati objasniti svojim građanima zašto Bosna zaostaje, a građani bi istovremeno trebali njih smatrati odgovornima za takvu situaciju.

Kako vidite pristup Vašingtona, posebno imajući u vidu njegov čvrst stav o tome da Ured visokog predstavnika ostane u BiH? Pomaže li uopće ostanak OHR-a u kontekstu ovog novog pristupa Unije?

– Za mene nije najvažnije pitanje treba li Ured visokog predstavnika ostati ili otići, već me brine temeljna politika koja uništava budućnosti Bosne i Hercegovine. Zasigurno, preklapanje između OHR-a i novog specijalnog predstavnika će vjerovatno pogoršati podjele u međunarodnoj zajednici.

U tom kontekstu Brisel i Vašington će morati djelovati u mnogo većoj harmoniji i skladu kako bi se izbjegla politička konfuzija. Mislim i nadam se da postoji potencijal da se SAD i EU dogovore o nekoj postohaerovskoj strategiji koja će služiti cilju, a to je evropska integracija BiH s kontinuiranim angažmanom i SAD.

Zbog čega postoje te podjele u međunarodnoj zajednici, je li tu riječ o interesima možda i drugih zemalja u okruženju?

– Podjele su uglavnom rezultat različitih političkih interesa i ciljeva. Ali ulogu igraju i kulturne razlike i ukupni nedostatak koordinacije.

Vodeća snaga

Može li onda EU uopće biti rukovodeća snaga kada znamo koliko su duboke podjele unutar Unije, posebno sada kada se i sama suočava s ekonomskim problemima i kada se neke od ključnih članica suočavaju sa finansijskim kolapsom?

– Evropska integracija je, kako ja vidim, jedino rješenje za stabilizaciju prilika u Bosni. Podjele unutar EU i česta nemogućnost donošenja odluka su, bez ikakve sumnje, doprinijele da se uspori reformski proces. Bez obzira na to, vidim neka poboljšanja i moje analize u okviru instituta “Fride” navode da stvari još mogu biti poboljšane. Brisel, odnosno EU, mora pokazati da ima političku volju i snagu liderstva da povede taj proces. U tom duhu, EU će morati imati i konzistentan i ujedinjen stav u pogledu novih ovlasti za sankcioniranje političara u BiH.

Ustavne promjene su problem koji već godinama u BiH donosi političke sukobe i svađe. Ali, istovremeno, kao što ste i spomenuli, dejtonski sistem je problem sam po sebi. Postoji li uopće u ovakvim okolnostima način da se ovo pitanje vrati na dnevni red i za njega nađe rješenje?

– Ustavna reforma je postala najveći izazov za državu. Provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura u slučaju “Sejdić – Finci” je preduvjet za napredak na putu ka EU. Ulozi su prema tome visoki, ali lokalni vlastodršci imaju međusobno različita gledišta o tome kako to pitanje treba riješiti.

Imajući u vidu sadašnju političku klimu u zemlji, ne vidim kako se ovo može brzo riješiti i to je veliki problem.

Uloga međunarodne zajednice je u ovom pogledu, znajući za suprotne stavove političkih stranaka, veoma važna. Ali, postoji velika frustracija unutar međunarodne zajednice zbog ranijih negativnih iskustava s propalim inicijativama? Možda bi moglo biti rješenje da se postave jasni kriteriji za EU integraciju u pogledu ustavne reforme, što bi onda moglo razjasniti situaciju. Ali, na koncu, spremnost domaćih stranaka da postignu kompromis će biti odlučujuća. Oni ne bi trebali da taj proces vide kao igru u kojoj niko ne smije ni dobiti ni izgubiti, već kao korak na putu ka članstvu u EU.

Često spominjete frustraciju unutar međunarodne zajednice. Koliko je moguće da se stranci jednostavno umore od traženja rješenja za BiH i stvari prepuste stihiji?

– Uvjerena sam da su i EU i SAD predati regionu, iako je frustracija i zabrinutost snažna. Ali, na kraju krajeva, do bosanskih političara će uvijek biti da oni poduzmu odgovarajuće korake prije nego što međunarodna pažnja i resursi skrenu negdje drugdje dalje od ovog regiona.

Kombinacija pristupa Vašingtona i Brisela

U Vašim analizama situacije u BiH i regionu Vi govorite o ulozi procesa stabilizacije i pridruživanja te njegovoj reviziji. Je li, prema Vašem mišljenju, neophodno pokrenuti novi cjeloviti program koji bi uključio i ovu vrstu posebnog pristupa rješavanju situacije u Bosni i na Kosovu?

– Ja nisam predložila da Evropska unija treba pokrenuti novi proces, već smatram da je potrebno ojačati političku strategiju u okviru procesa pridruživanja država koje su potencijalne članice. Primjena čisto tehničkog pristupa po sistemu “sačekajmo da vidimo šta će se dogoditi” pokazala se neefikasnom u prošlosti, najviše zbog problema koje sam već ukazala – sve dubljih političkih odjela i unutrašnje dinamike koju je zacrtao Dejtonski sporazum.

Ono što bih voljela vidjeti jeste ojačana politička uloga koja bi pomogla da se riješe podjele i da se država “pogura” u evropskim reformama. Ono što, na određeni način, Bosni treba jeste kombinacija pristupa SAD i EU, odnosno dugotrajni angažman s više rada na terenu.