“AKO BI SEDMO NEBO”

 

 

 

 

 

“Sedmo nebo…izraz mi je oduvijek smetao jer je i zastario  i neprilican. Dospjeti do sedmog neba, ocekivano smijesno : ni manje ni vise, kao uspeti se na zastor a da ne govorimo o bludnom “poslati se u zrak”, da  vam pozli od muke. Radije izlazim iz osobne orbite nego zanosa : mislim posmatrati sedmo nebo kao jedinstvenu posebnost, daleko od svih dometa vulgarnosti. Abstrakcija ruganja-izraz nije bez plemenitosti. Vjerovati iz velike udaljenosti, da nebo nije hladno prema samom sebi te mu je potrebno izmisliti stupnjeve, hodnike, mozda krugove : pakao ih vec ima. Superlativ udaljavanja  pripojen uzivanju. Ovo poslijednje nas uzdize iznad nas samih. Ako bi sedmo nebo prije nego sto postane stvar obezglavljenosti  i spolnosti oznacilo razvodjenje, vrtoglavost otkrica?Nije li ono zadnji krug, linija odvajanja, rez sto ujedinjuje jednako i drugacije; krajnja tocka ili izlazak iz osobnosti, ostavsi svoje. Kasnije cemo izbjeci zakone privlacnosti razvodjenim, negranicenim prostorima neizvjesnosti, zaboravom i mozda ludosti.

Izraz ima korijene u srednjovjekovnoj astronomiji : sedam nebeskih tijela otkrivenih u nasem Suncanom sustavu; sedmo je Saturn- zabavan i zabrinjavajuci, samo na tom ugodnom horizontu je kao tjelesna strast ne vise nebeskih nego humanih, toplih, njeznih tijela  pa vise odgovara planeti melanholicnosti, fatalisticke otudjenosti. Sedmo nebo, taj zadnji krug identiteta. Iznad zabrinjavajuce nepoznanice drugacijega, koje nas unistava. Na kraju, mozda je to beznacajno. Sedmo nebo kao zadnja granica, pitanje krajina. Mozda udisaja. Sedmo nebo kao obecanje nepoznatog, ekstaze i ne mogu  ne pomisliti -izvjesne  zebnje.Rizik nestanka, gubljenja u uzivanju ili prostoru. Da, vec od pocetka se radi o udisaju, ugodnom mirisu.-koji klise-a ipak istinit. Cini mi se cuti melodijske linije, drugi uzdah izvora zelja : rizik gubljenja, neogranicene otudjenosti Venere i Saturna sto se svadjaju oko putanje, mozda tuge.

 

Za trajanja hladnog rata u doba trke ka zvijezdama, dva brata radio amatera i entuzijasta iz Torina, tek izlasla iz djetinjstva, sanjala su o nebu u svoj njegovoj velicanstvenosti, nesvjesno se opiruci jednostavnoj dopadljivosti sagledljivog. Zahvaljujuci obicnoj paraboli, slusali su sumove Svemira i 2  veljace 1961 godine, snimili na ruskim valovima umoran i kratak udisaj  s neba. Kardiolog je potvrdio : u pitanju je ljudsko disanje. Mozda je bio ugrozen ili uzbudjen?Astronaut je ostao zauvijek nepoznat a SSSR je nijekao njegovo postojanje. Cesto mislim o tome, zamisljam udisaj, moju zastitu od sebe same. Izvukao me je iz zaklona, kada mi je izgledalo nemoguce suociti se sa svijetom. Nijemi udisaj me oslobadja od sirovosti izvjesnih izraza.Vjerujem da sam se vratila u pravu luku i kao brodolomnica ali i junakinja, sto smo svi okrenuti ka zeljenom. Sedmo nebo u kojem se nakratko cuje ljudsko disanje, je li to zajednicki prostor rizika i zelja?Na nase veliko zadovoljstvo”.

 

Jakuta Alikavazovic, rodjena  listopada 1979 godine u bogatom 15 okrugu Grada svjetlosti, je jedina naslijednica pjesnikinje iz Cajnica i uspjesnog, pariskog poslovnog covjeka porijeklom iz Pljevalja. Nakon brilijantnih studija na visokoj Ecole normale, boravi u Novom svijetu, Skotskoj i Italiji. Profesorica engleskog jezika, predaje na Sorbonne i obradjuje doktorsku tezu pod nazivom “Kabineti znatizelje i odaje memorije”. Objavila je tri romana :”Nestalna tijela”,”London-Luxor”, o bosanskohercegovackim izbjeglicama i prosle godine “Plavusa i Bunker”. Ljeta 2007 dobiva prvu nagradu “Stipendija nadarenosti” od fondacije Jean-Luc Lagardière. Godinu kasnije roman “Nestalna tijela” je odabran za najuspjesnijeg pa je autorici uruceno “Priznanje Goncourt”, najznacajnija galska nagrada za knjizevnost. Prosle, 2012, roman “Plavusa i Bunker” je dobio Specijalno priznaje zirija nagrade “Wepler”. Slijedeceg mjeseca Jakuta Alikavazovic odlazi u Rim gdje je pozvana na boravak i rad u Villi Medicis, francuskoj Akademiji ciji je direktor Frédéric Mitterrand.

Uspjesna spisateljica je objavila nekoliko pravopisa i gramatika francuskog jezika, dok su njezine drame izvodjene na cuvenom Festivalu teatra u Avignonu. Mladima je posvetila djela “Holmes i ja’,”Lekcija ravnoteze” i “Irina vs Irina’. Objavila je novele “Price protiv prirode” i “Romeo y Julieta”.