– To je u prirodi čovjeka, kada nešto prođe, onda je sve ljepše nego što je bilo – riječi su u koje je sažeo sav svoj doprinos na kulturno-muzičkoj sceni bivše Jugoslavije Ismet Nuno Arnautalić, jedan od osnivača kultnih “Indexa” i grupe “Jutro”, od koje je nastalo “Bijelo dugme”.
Ovi bendovi ispisali su najznačajnije stranice mizičke historije, a njihovi počeci ni po čemu se ne mogu porediti s bendovima koji nastaju danas. Priča 69-godišnjeg Arnautalića skoro je neshvatljiva generacijama koje odrastaju u vremenu tehnološke svemogućnosti.
Rođen je 25. decembra 1942. u Sarajevu. Sretno djetinjstvo uz brata Esada i mlađu sestru Lejlu proveo je na mjestu današnje zgrade “Papagajka”. U njegovom sjećanju urezala se jabuka uz Miljacku, na koju se s drugovima svakodnevno penjao.
Amaterski pokušaji
– U Drugoj gimnaziji počeo sam se baviti muzikom. Okupili smo bend “Eho 61” i svirali nedjeljom u školskoj sali. Tada je samo jedan čovjek u Sarajevu imao pojačalo i nedjeljom je uvijek bila jagma ko će ga prije unajmiti – prisjeća se Arnautalić.
S Nedimom Hadžihasanovićem i Mahmutom Pašom Ferovićem svirao je tada uz pojačalo od pet vati.
– Tako je bilo to. Nismo imali instrumente, a nismo ni znali svirati u suštini. Bili su to amaterski pokušaji. Volio bih sada znati kako je sve to zvučalo. Nas trojica priključeni na pojačalo od pet vati. To krči sigurno – govoro Nuno te dodaje da su se “Ehu 61” poslije priključili Vedo Hamšić, Karlo Klemenčić i Kornelije Kovač.
Ubrzo je došao na ideju da formira novi bend i to je 1962. dogovorio sa Šefkom Akšamijom. Nasta li su “Indexi”.
– Šefko je pripadao drugoj raji. Stajali smo jednog dana na ulici u blizini zgrade Ekonomskog fakulteta i dogovorili da napravimo “Indexe”. Priključio nam se i Đorđe Uzelac. Svirao je klavijature i bio je jedini muzički obrazovan. Išao je u Muzičku školu i znao note. Poslije smo mi svi, silom prilika, naučili note. Te godine svi smo upisali fakultete pa sam pomislio da bi bilo logično da se tako zovemo – prisjeća se Arnautalić.
U početku, “Indexi” su kopirali strane izvođače i svirali instrumentalu.
– Slušali smo Radio Luksemburg i s njega skidali svjetske hitove. Po deset puta išli smo u kino da gledamo kako Henk Marvin (Hank) iz “The Shadowsa” u filmu “Young Ones” nešto radi rukom. Poslije smo shvatili da je to bila ručka na gitari koju smo naknadno savladali. Bilo je to divno doba – sjeća se Nuno.
Kultno okupljalište Sarajlija i priča za sebe bila je “Sloga”.
– Svi su jedva čekali da čuju naše nove kopije, a mi nismo imali ni magnetofon. Skidali smo tekst iako nismo znali engleski. Davorin Popović bio je maher za skidanje tekstova. Jedne godine svirali smo negdje na moru i jedna Amerikanka priđe i pita Davora gdje smo tako dobro naučili engleski, a on se okrene Fadilu Režiću i kaže: “Šta kaže ova?” On nije imao pojma šta, ali je engleski savršeno izgovarao – govori nam Arnautalić.
Prekretnicu u karijeri “Indexa” isprovocirao je Esad Arnautalić, Ismetov stariji brat. Jednog dana vratio se iz studija i rekao da više ne mogu snimati obrade i tako su “Indexi” počeli stvarati svoje pjesme. Uslijedila su učešća na festivalima te dvije turneje u Rusiji.
– Tajna dugotrajnosti “Indexa” je u tome što su se počeli baviti autorskim radom. U Rusiji smo zaradili nešto novca, ali smo sve to potrošili na pojačala, kupili smo i gitare. Trebalo je otići u Englesku i tamo kupiti, donijeti ovamo, platiti carinu. Inače, “Indexi” su postali brend, ali nikada nisu zaradili nešto mnogo novca – pojašnjava Sarajlija.
Nuno je 1969. napustio “Indexe” i otišao na odsluženje vojnog roka. Bio je to jedini protraćeni period u njegovom životu, ističe muzičar. Po povratku, vjenčao se sa svojom djevojkom Plemom, s kojom je dobio kćerke Ajnu i Inu.
– U “Indexima” sam svirao ritam-gitaru, ali je s vremenom došlo do promjene, uvrštene su klavijature i za mojim instrumentom smanjila se potreba. To mi je dobro došlo da se zaposlim u Televiziji Sarajevo, gdje sam 10 godina bio član “Plesnog orkestra”. Porodica je velika obaveza, uz nju ide stalni posao, život se okrene naglavačke kada dobijete dijete – govori Arnautalić, koji je stekao diplomu psihologa, ali se tim poslom nikada nije bavio.
Ipak, Nunina gitara nije dugo izdržala bez benda. S Goranom Bregovićem osnovao je 1972. grupu “Jutro”, koja je nedugo zatim postala “Bijelo dugme”.
– Nismo imali uspjeh dok Goran nije počeo da piše pjesme. Ipak, ja sam se povukao. Poslije se ispostavilo da su pjevač Željko Bebek i Brega kao autor koji zna šta hoće, bili dobitna kombinacija – kaže Arnautalić.
Ratne godine
Osamdesetih je postao urednik Muzičko-zabavnog programa Televizije Sarajevo te je kroz svoj rad promovirao “Indexe”, “Bijelo dugme”, “Ambasadore”, Dinu Merlina, Zdravka Čolića…
– Nikada nisam zažalio što sam napustio bendove i krenuo drugim putem. Uvijek sam radio ono što sam želio. Radio sam i s “Nadrealistima”, oni su kod nas imali poseban status. I to je bilo lijepo vrijeme – kaže Arnautalić.
U međuvremenu, zajedno s Ademirom Kenovićem i Rakom Marićem osnovao je producentsku kuću SAGA, u kojoj je nastao prvi poslijertni dugometražni film “Savršeni krug”.
– U ratu smo producirali na desetine dokumentarnih filmova koji su bili od izuzetne važnosti. Snimali smo i patriotske videospotove. Najbolji honorar bio je obični sendvič – govori Nuno.
Porodica je velika obaveza, uz nju ide stalni posao, život se okrene naglavačke kada dobijete dijete
Najbolji prijatelji
Arnautalić u “princu”
Još iz mladosti Arnautalić i Slobodan Bodo Kovačević bili su najbolji drugovi.
– Bio mi je vjenčani kum. Nikada se nismo posvađali. Dva puta smo kupovali zajednički automobile. Prvo “bubu”, a zatim i “princa”. Jedan dan vozio sam ja, a drugi on i svake večeri u kafani “Dubrovnik”, na mjestu današnjeg “BBI Centra” u devet sati jedan drugome predavali smo ključeve – prisjeća se Arnautalić.
Čudo od pjevača
“Indexi” na početku karijere
– Teško sam podnio smrt prijatelja. Ne prođe dan a da se ne sjetim Bode i Davorina. Davor je bio čudo od pjevača. Nekada je dolazio na snimanje, a nije znao pjesmu. Onda mu na hodniku pokažemo tekst, a on uđe i otpjeva je u cugu. Akšamija nam je uz pomoć magneta i čepova od kaladonta pravio gitare. Voljeli smo da sviramo, učimo i napredujemo – govori Arnautalić.
Unuk će me naslijediti
Nuno s porodicom
Suprugu Plemu Ismet je upoznao u “Slozi”. Njegove dvije kćerke, kaže, njegovo su najveće remek-djelo, a njegovo vrijeme u posljednje tri godine uljepšava unuk Nizar.
– Moje kćerke bave se dizajnom, Nizar je za sada moj jedini nasljednik. Već se zanima za muziku i kupili smo mu gitaru. Doduše, i njegov otac Enes Zlatar, Ajnin muž, je muzičar – ističe Ismet.
50. rođendan “Indexa” u Skenderiji
Koncertom “Indexi i prijatelji” 23. novembra u Skenderiji obilježit će se pedeset godina od osnivanja “Indexa”.
– Nekadašnji članovi benda okupit će se i odsvirati nešto s tih naših prvih repertoara, nešto od “Shadowsa”, i to na razglasima od po stotinu vati. Pripadam generaciji koju su zadesile velike promjene, nekada nisam imao magnetofon, a sada u džepu imam 3D kameru – kaže Arnautalić te dodaje da je za projekt “Indexi i prijatelji” najviše zaslužan producent Tomislav Kašljević.