Bakir Izetbegović: Da postoji zakon o borbi protiv korupcije, on ne bi danas obavljao državničku funkcijuPamflet koji je prije nekoliko sedmica priredila i štampala SDA, a distribuirali medijski pisani SDA-ovi lakeji nije izazvao javne reakcije. Radi se o pamfletu od dvadesetak novinskih stranica, umotanom u “zelene” jufke, okusa “Klasa”, s “tiritom” od prežvakanih ogriza, pa i bljuvotina iz kloaka obavještajno-medijskog podzemlja.
Zelena tiskovina
Stoga, nema tog političara i analitičara koji iole vodi računa o svom dignitetu i ugledu da će se pozvati na ovaj pamflet SDA-ovog AGITROP-a (odjel za agitacije i propagande u komunističkom sistemu) osim u kontekstu fenomena – kako u očaju može reagirati jedna politička stranka nakon što postane svjesna da preživljava pravi politički brodolom. A, čitaoci, osim onih zlonamjernih, sigurno će već nakon prvog prelistavanja samo “mašicama” uzimati ovu “zelenu” tiskovinu.
Pošto SDA ponavlja svoju tehniku borbe protiv političkog konkuren(a)ta, a jedan sličan pamflet štampala je i na dan izborne šutnje, koji su kolporteri besplatno dijelili ispred džamija nakon džuma-namaza, onda to, zaista, treba promatrati kao jedan od fenomena, prije svega u transformaciji SDA, nakon smrti njenog utemeljitelja Alije Izetbegovića.
Jer ova stranka nikad nije ničim ni sličnim reagirala prema svojim političkim konkurentima, pa ni medijima, za života, a ni nakon smrti njenog utemeljitelja. A malo je političara koji su u svom političkom vijeku iliti mandatu bili tako beskrupulozno napadani i blaćeni kao Alija Izetbegović. U tome mu je mogao do sada konkurirati samo još reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić.
Kakve su samo naslovnice, s kakvim morbidnim karikaturama, fotomontažama, naslovima i tekstovima “osvitale” na sarajevskim trafikama, a nikada SDA nije ovako reagirala!
Jedan specijalni prilog “Slobodne Bosne” osvanuo je 23. avgusta 2004. godine s fotomontažom krezavog Alije Izetbegovića, koji je nazvan Mefistom! On je bio “bagdadski lopov”, “ideolog Handžar divizije” i zbog njega je “Bosna bila u kandžama KOS-a”.
General Mehmed Alagić je, kao SDA-ov načelnik općine Sanski Most, bio “Krajiški Mobuto”. I nikad SDA nije reagirala ni saopćenjem da bi odbranila svoje “uglednike”, a sam Alija Izetbegović je apsolutno sve to otrpio u ime dostojanstva lidera jedne demokratske stranke i stava da nema revanšizma prema komunistima, pa makar bili i udbaši!
Razne donacije
Zbog njegove takve politike u to vrijeme SDA je bila pravi eldorado kako za novinare mediokritete tako i za medijske reketaše. Napade na sebe i svoje kadrove SDA je odbijala podmićivanjem u raznim valutama iz državnih budžeta ili u nekretninama iz “državne svojine”.
Svi oni “novinari” koji su se udostojili štampati posljednji SDA-ov bilten živjeli su “k'o bubrezi u loju”. Na koncu, tako su i preživjeli od raznih SDA-ovih donacija. Sigurno nijedan od tih listova, iako su privatizirani, ne bi preživio do danas samo od tiraža.
Ako se uzme da su razlog ovako očajnim potezima i odlukama SDA kritike ili, kako oni doživljavaju, “medijski napadi” “Avaza” na Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića, a najmorbidnije je to što te napade na sebe predstavljaju i kao “atak” na Aliju Izetbegovića, onda je baš uputno zapitati se šta omogućava ovakve poteze i odluke SDA, odnosno šta ih motivira da tako reagiraju – od poziva na bojkotiranje čitanja novina do štampanja pamfleta.
Prvo, odsustvo seta zakona o korupciji i zakona o lustraciji omogućava SDA i njenim kerberima da pišu, pričaju priče te siju sumnje u “urotničke nakane” protiv njih, Bošnjaka i BiH. I upravo zahvaljujući SDA takvi zakoni nisu doneseni!
A da jesu, jasno je da ni prema jednom od ta dva zakona ni Tihić ni Izetbegović ne bi mogli obavljati funkcije na kojima su danas.
Da budemo sasvim jasni, Bakir više zbog prvog (zakona o korupciji), a Tihić zbog drugog (zakona o lustraciji). Drugo, sam Bakir Izetbegović, koji, kako stvari izgledaju, najvjerovatnije stoji i glavom, a više “žutom bradom”, iza ovog biltena, nikada nije prstom mrdnuo da odbrani svoga oca od medijskih napada.
Nije, recimo, reagirao na specijalni prilog o biografiji Alije Izetbegovića autora Adnana Buturovića, u kojem je njegov otac predstavljen kao Mefisto i u kojem je potvoren da je bio KOS-ovac, švaler sa pet-šest žena; s nekim radnim kolegicama se ljubakao po parkovima itd. Otac mu je već bio preselio na ahiret, ali majka mu je još bila živa.
A kad je Bakir u pitanju, za njega je njegov otac učinio sve da ga zaštiti. U vrijeme kad je optuživan za pronevjeru dvije milijarde dolara humanitarne pomoći u BiH, a na osnovu informacija novinara iz “Dana”, unajmljen mu je advokat koji je plaćen 700.000 maraka iz “Elektroprivrede”.
Zatim mu je otac, pod ucjenom i prijetnjom “da bi mu, ipak, sin mogao završiti u zatvoru”, pod pritiskom Roberta Berija (Barry), tadašnjeg šefa OSCE-a u BiH, prepustio stolicu u Predsjedništvu BiH Halidu Genjcu, a zvanično je rečeno da se povlači zbog bolesti, te je potom i stranačku stolicu prepustio Sulejmanu Tihiću, kao garanciju da tu stolicu nije pripremao sinu Bakiru! U takvom halu (duševnom stanju) Bakir je razmišljao o samoubistvu, a dugo godina poslije tvrdio je da se “ni po kakvu cijenu ne želi baviti politikom”.
Razlozi sukoba
No, kad-tad će BiH pristupiti Evropskoj uniji. To znači da će zakoni o korupciji i lustraciji kad-tad biti doneseni i bit će postavljeni kao dvije značajne agende uvjetima pristupa BiH euroatlantskim integracijama. Tad će ovakvi pamfleti biti besmislica, a više je nego sigurno da ih neće imati ko pisati ni finansirati. Jer, tada, više je nego očito, ni Tihić ni Izetbegović neće biti ni na kakvim bitnim funkcijama, a njihova stranka neće biti nikakav relevantan politički faktor!
Do tada, tužioci, pa i analitičari od digniteta, mogli bi ipak reći svoje, po “sili zakona” da bi kutarisali državu iz istinskih kandži korupcije i kriminala.
Jer nikad politički sukobi ni stranački raskoli, od onog između Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića do onog između Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića, nisu nastali iz političkih razloga, već isključivo zbog borbe za “plijen”. Samo tri-četiri najbliža saradnika Alije Izetbegovića, uz asistenciju dvadesetek “ratnih stipendista”, mahom iz mladomuslimanskih familija, privatizirala su, a potom i realizirala milione, pa čak, može se reći, i milijarde dolara, prema BiH.
Zbog toga su države na čijem su čelu u vrijeme rata bili Durgut Ozal, kralj Fahd, Muhamed Mahatir i Ali Ekber Velajati, a koje su odigrale presudnu ulogu za opstanak BiH, tako daleko od nje.
Odnose s islamskim svijetom ispred BiH potpuno su preuzeli “prvi Alijini saradnici”, od konzulata i ambasada do raznih predstavništava, tako da će mnogo lakše BiH biti primljena u zajednicu evropskih zemalja nego što će povratiti svoj izgubljeni rejting u islamskom svijetu. Izgleda da je “Avazov” glavni grijeh što tretira ovaj problem!
Istražujući samo površno moguću pozadinu motiva ovakvih reakcija SDA-ovog dvojca Tihića i Izetbegovića, lako se stiče dojam da je riječ o panici koja je uhvatila rukovodstvo do sada “najjače bošnjačke stranke”.
“Sjećaš li se kad je Ono s nama popilo prvu kahvu”
Problem lustracije bi, također, vrlo lako bio riješen, jer prvi Izetbegovićev savjetnik za medije tačno zna, iako to nije smio nikad javno posvjedočiti, kada, gdje i koji novinari su, a čije stavove i mišljenje rabe u SDA-ovom pamfletu, još kao studenti popili prvu kafu s jednim poznatim obavještajcem u hotelu “Beograd”, današnjem hotelu “Bosnia”.
Samo jednom su u svojim medijskim vriskama ti novinari natuknuli jedan drugome: “Sjećaš li se kad je Ono s nama popilo prvu kahvu?”
Kontrola finansija jedini cilj
Stvarni razlog sukoba Alije i Harisa, kada je drugi put “Bosna plakala”, nastali su zbog broda oružja nestalog, navodno, u Jadranu. A sukob Tihića i Izetbegovića na 5. kongresu SDA bio je zbog kontrole finansija u Razvojnoj i BBI banci.
Ako bi istražitelji pratili hronologiju od nestalog broda oružja, preko tzv. pakistanskog kredita, do nastanka BBI centra i svega onoga što je danas pod krovom BBI banke, trag bi ih odveo u Napoli, Libiju, zatim Džedu, Kuala Lumpur, Dohu, Istanbul, Zagreb itd.