Share

Borba za opstanak: IVO JOSIPOVIĆ OŠAMARIO BOŠNJAKE (2)

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović je ravno prije godinu dana usred Ahmića optužio bošnjačku žrtvu za svoje stradanje, rekavši da je pripadala „zavedenom narodu“, što je drskost koja nadmašuje njegovu aktuelnu izjavu o „radikalnim muslimanima“ u BiH. Ali, tada javnost nije uočila Josipovićev šamar Bošnjacima, jer su svi htjeli da vide „balkanskog Vilija Branta“.

Piše: Fatmir Alispahić

 

Ovih dana mnogo je pisano o izjavi hrvatskog predsjednika Ive Josipovića za Reuters, kojom je Bošnjacima oduzeo nacionalnu pripadnost, nazvao ih muslimanima kao da su vjerska skupina, a ne narod, rekao da ih ima puno (što ima genocidan prizvuk), te ih označio kao sigurnosnu prijetnju, da bi nakon burnih reakcija tu izjavu okrenuo naopačke, a nakon reakcije SDA Hrvatske opet zaoštrio ton i na kraju pokazao kako nije političar od moralnog integriteta i velike pameti. Ispod ove teme krije se jedan ozbiljniji problem, a to je naša nemogućnost da prepoznamo i razdvojimo neprijatelje od prijatelja, već kompletnu percepciju stvarnosti smještamo u domen naših želja. Za nas nije bitno šta jeste, već šta bismo mi željeli da jeste. Stoga ćemo za neprijatelja naše svijetle budućnosti smatrati onoga koji nas upozorava da nema nikakve svijetle budućnosti, već ima borba za opstanak, naspram konkretnih neprijatelja čija je osnovna strateška prednost to što ih mi vidimo kao prijatelje. Snažnija je naša želja da vidimo nešto čega nema, nego mogućnost da prepoznamo istinu. Jednako reagiraju narkomani koji dilere, svoje porobljivače i trovače, doživljavaju kao milosrdnike, dok srodnike koji ih upozoravaju da je droga zlo, vide kao dušmane. U Bošnjaka su najveći dušmani danas oni koji ih pozivaju na buđenje, oprez, nepovjerenje, jer narod koji je preživio genocid ne bi smio nikome više vjerovati osim svome historijskom iskustvu. U kritične mase Bošnjaka uvukla se ova bolest iščašene percepcije, što je rezultat stoljetnog lutanja, svekolikih stradanja i pritisaka, napose, dejtonskog ispiranja mozga islamofobijom. Zato se i moglo dogoditi da Bošnjaci na vlast ponovo dovedu SDP Zlatka Lagumdžije, partiju koja se bestidno osvjedočila kao progonitelj bošnjačke jednakopravnosti. U jednom momentu, kolektivna svijest u Bošnjaka je dosegla uvjerenje da je prosperitet u samomržnji i samoprogonu, pa je najbolje izabrati vlast koja će vladati nama a protiv nas. …Jer kad smo mi sami protiv sebe, onda je manja šansa da drugi budu protiv nas, a mi smo se umorili od te mržnje drugih prema nama, pa ćemo sami sebe mrziti, jer tako, valjda, manje boli, a siti smo poniženja i boli.

U raznim povodima je kroz razne forme pošprdno govoreno kako Bošnjaci trebaju biti zahvalni četnicima i ustašama što su im spasili i obnovili identitet, jer da nije bilo te komšijske mržnje, Bošnjaci bi se odveć rastočili po ateističkom bespuću i kristijaniziranim znakovima identiteta. A kako je identitet varijabilan entitet, tako se i ovaj u ratu obnovljeni identitet u Bošnjaka ubrzo našao na novim-starim udarima, jer je zanovljen onaj sistem po kome je u Bošnjaka ispravan samo onaj Bošnjak kojega po svojim ukusima preporuče Srbi i Hrvati. A takav Bošnjak je uvijek bio jalhusojalhaso.

Otud malograđanski Bošnjaci masovno upisuju djecu u katoličke školske centre, da im djeca budu europejci dok ih Sveti Nikola pod križevima uči multikulturi u kojoj ih neće biti kao muslimana, a to je samo paradigma kompletnog procesa razbošnjačenja Bosne i Bošnjaka. Za uspješno okončanje ovog projekta samosagorijevanja potrebno je da velikosrpske i velikohrvatske snage ne naprave kakav ishitren potez, kojim bi razotkrile krajnje namjere svoga lažnog prijateljstva i partnerstva. Takav potez upravo je napravio hrvatski predsjednik Josipović, jer je samoponiženim Bošnjacima, koji su, eto, pristali i da hodaju naglavačke, poručio da su opasnost za Evropu. A prava opasnost za islamofobičnu Evropu je da Bošnjaci prestanu vjerovati da im je Ivo Josipović prijatelj, pa da uspore svoje razmuslimanjivanje, u ime evropskih standarda i ljudskih prava – koja su ljudska samo kad nisu muslimanska. Tako se može dogoditi da islamofobijska mržnja hrvatskog Predsjednika bude sevep, ma kolikog, bošnjačkog otrežnjenja.

Garibski izbor

…A da smo prije godinu dana prepoznali dvoličnost Ive Josipovića, uštedjeli bismo godinu lutanja i zabluda. Prije ravno godinu dana, Ivo Josipović je u sarajevskim medijima – bez iznimke! – proglašavan Vilijem Brantom, čovjekom pomirenja i dijaloga, a sve to jer je otišao u Ahmiće, da se navodno pokloni bošnjačkim žrtvama. Potom je u Banja Luci primio nekakvu nagradu za uzvišene ciljeve, čime je funkciju hrvatskog Predsjednika srozao na nivo trulex krpe, kojom čisti svu onu genocidnu prljavštinu grada iz kojeg su protjerani Bošnjaci i Hrvati. Samo bi političar malog formata mogao vidjeti račun u zalaganju funkcije hrvatskog Predsjednika za jedan takav poduhvat, kakav je zamisao da se od etnički očišćene Banja Luke napravi regionalni centar pacifizima i demokratije. Da, to je dobra zamisao, ali ako se u taj grad vrate prognani Banjalučani, i ako njihovo progonstvo postane opće mjesto prevaspitavanja, a potom, demokratske i političke kulture Banja Luke, onako kako su Aušvic i Dahau opće mjesto opće kulture svih njemačkih generacija. Kako je moguće da Ivo Josipović sve ovo nije vidio? A kako je moguće da Franjo Tuđman nije vidio kako u savezništvu sa Armijom RBiH može biti na pravoj strani historije, već je pristao da sa Slobodanom Miloševićem gradi partnerstvo po cijenu genocida nad Bošnjacima? Isti nečasni motivi vezuju Ivu Josipovića za Borisa Tadića, čije je koketiranje sa četništvom bliže Josipovićevom SDP-ovskom programu, nego što mu je bliska ideja bosanske multilateralnosti. Jer, u bosanskoj paradigmi sudjeluju i nekakvi muslimani, a Josipović, kao i svaki kršćanski fundamentalist, dobije osip od pomisli da bude jednak sa muslimanima. Tako se dogodilo da Ivo Josipović odabere savezništvo sa velikosrbima, i da taj garibski izbor pokaže u više navrata, potvrđujući mudrost da se – budala ponosi sa onim čega se pametan stidi.

Ivo Josipović nije bio ganut, već je bio zblanut euforijom sa kojom je ravno prije godinu dočekan u Sarajevu. Ta iracionalna ljubav Sarajeva prema njemu djelovala je tjeskobno za ovog tuđmanovskog pionira, koji je naučio da Hrvate vidi iznad bošnjačke raje, kao što, uostalom, i hrvatski roditelji u Vitezu ili Stocu, svoju djecu vide iznad bošnjačke djece, pa istrajavaju na dvije škole pod jednim krovom. Ivo Josipović nije sačekao ni da ta sarajevska blentava ljubav prema njemu malo ohane, ohladi, već je usred te ljubavi ošamario Bošnjake, koji uprkos tom šamaru, ništa nisu vidjeli, niti razumjeli, već su i dalje trabunjali o balkanskom Viliju Brantu.

Najrađe bih ovdje ponovio kompletan tekst pod naslovom „Ivo Josipović ošamario Bošnjake“, objavljen 23. aprila prošle godine, a koji je i danas dostupan na internetu. Evo jednog citata:

          (…) Medijska euforija s kojom je propraćen dolazak hrvatskog Predsjednika u Ahmiće proizilazi iz čežnje da se vidi nešto što ne postoji. Josipovićev govor otkriva da njegova priča nije naša priča. Svima, pa i bošnjačkim autorima, promakla je prva rečenica Josipovićevog obraćanja. On je govor počeo riječima: „Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijun raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u BiH ostavili za sobom rastrgano tkivo…“, itd. Formulacija „zavedeni narodi“ je uvreda za Bošnjake, koji svoje opredjeljenje iskazano na Referendumu za nezavisnost RBiH ne smatraju nikakvom „zavedenošću“, a zbog tog opredjeljenja je buknula genocidna agresije i s lijeva i s desna. Može se govoriti da su bh. Srbi i Hrvati bili zavedeni u podršci fašističkim ideologijama iz Drugog svjetskog rata, koje su u vidu Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske oživjele nakon međunarodnog priznanja RBiH. (…)

Na žalost, tada niko nije reagirao na Josipovićevu besramnu uvredu bošnjačkih žrtava u Ahmićima, koje je hrvatski Predsjednik optužio da su pripadale „zavedenom narodu“ pa su zato stradale. Može li uopće biti normalno da se dođe na mjesto masovnog zločina, u Ahmiće ili Srebrenicu, i da se govori o žrtvama iz „zavedenog naroda“? Svako opravdavanje može biti samo zločinačko opravdavanje – i ništa više. Ali, tada niko nije htio da čuje drske riječi hrvatskog Predsjednika. Danas je valjda jasno da Ivo Josipović nije nikakav Vili Brant, već je jeftina kopija Franje Tuđmana, koji je bio majstor zla i zločina, toliko uspješan, da je uspio osloboditi Hrvatsku od četnika – ali i od golorukih srpskih civila – u njenim avnojevskim granicima. Ivo Josipović je pojava skromne pameti i velike ambicije, kod kojega je jedino konkretna ta strast da mrzi muslimane i da hrvatstvo vidi kroz očale Ante Pavelića.

Šovinističke vratolomije

Kamo sreće da je Ivo Josipović mjera bošnjačkih želja da lideri u regionu budu posvećeni toleranciji i jednakosti. On je tek jedno od razočarenja koja nas očekuju. Kompletna južnoslavenska alternativa, oličena u nevladinim organizacijama iz Beograda i Zagreba, u medijskim projektima kakav su „Feral Tribune“ i „E-novine“, zapravo je prepakovani velikosrpski i velikohrvatski fašizam. Oni se, kao i Milošević i Tuđman, a danas Tadić i Josipović, odlično razumiju oko suštine svojih kontakata. Nema šta Beograd raditi po Zagrebu, i Zagreb po Beogradu, ali oba ova hegemonistička legla imaju šta raditi po Sarajevu, jer je Bosna razlog njihovih prekograničnih  ambicija. Tu se apsolutno slažu sve njihove vlade i sve njihove takozvane alternative. Nije slučajno da su u ovih 15-tak godina isključivi partneri tih medija i organizacija u susjedstvu sarajevski islamofobičari, umreženi oko projekta izgradnje geta za Bošnjake, u izvedbi SDP-a. Neće u Zagreb ili Beograd biti pozvan niko ko svjedoči bošnjačku duhovnost i dostojanstvo, ko piše o genocidu nad Bošnjacima i o srušenim džamijama, a pogotovo ne neko ko tvrdi da i danas traje uništavanje jednog naroda. Ovo s&h pobratimstvo, i u vlasti, i u opoziciji, veoma je određeno prema sadržaju kakav može doći iz Sarajeva: tražimo ateizam koji izmišlja islamski fundamentalizam i bošnjački fašizam. Sjetimo se kako je na manifestaciji „Dani Sarajeva u Beogradu“ reisu-l-ulema dr. Cerić stavljan u istu ravan sa kreatorom genocida Dobricom Ćosićem, što je popraćeno odobravanjem iskompleksiranih Sarajlija, tipa Dine Mustafića i Peđe Kojovića.

Dovoljno je prelistati priloge u „E-novinama“, gdje se okuplja navodna yu-alternativa, a zapravo, uglancana koalicija iz Karađorđeva, koju alternativom čini samo to što formalno nije bila uz Miloševića i Tuđmana, ali danas jeste uz Tadića i Josipovića. Tu se nadugačko i naširoko piše o tzv. bošnjačkom fašizmu, iza kojeg stoje akademici Mihamed Filipović,  Nedžad Ibrišimović i još neki bošnjački intelektualci. Zanimljivo je da među „fašistima“ nema čelnika „Preporoda“, Šaćira Filandre i Senahida Lavića, koji se uklapaju u profil podobnosti. Autori se ne pitaju – je li ikad iko stradao, i može li ikad iko stradati od Bošnjaka, kad se Bošnjaci, više od stotinu godina, bore da opstanu, uz stalne gubitke, u ubijenim i raseljenim ljudima, u otetim zemljama i imovini, sa životnim prostorom koji je 300 ili 400 odsto manji nego prije 100 ili 200 godina?! Govoriti o fašizmu kod jednog naroda koji nestaje u širokoj zavjeri, nije ništa drugo nego opravdavanje tog organiziranog genocida. Istinski intelektualci i antifašisti digli bi svoj glas protiv uništenja Bošnjaka, makar kao što se diže glas kad treba da nestane rijetka vrsta majmuna u afričkim šumama. Ali, iz „Ferala“ i „E-novina“, iz svih tzv. nezavisnih medija po Sarajevu, čiji su uzori razni Petri Lukovići, nema dizanja glasa za istinu, jer se gromoglasno izmišlja „fašizam kod Bošnjaka“. Tako se tzv. yu-alternativa svrstala na stranu fašizma, kao sljednik genocidnih projekata Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Šovinističke vratolomije hrvatskog predsjednika Ive Josipovića dio su ovog ušminkanog ambijenta, koji proizilazi iz SDP-ovskog miljea, kao navodne demokratske alternative nacionalizmu. Ispostavlja se, na žalost, da je bestidni srpsko-hrvatski fašizam iz 90-tih samo promijenio kostim, zadržao iste ciljeve, i sakrio se iza demokratske maskare i proizvoda poput Petrovih i Njegoševih „E-novina“. Izmišljanje muslimanske opasnosti postalo je demokratski standard u Evropi. Ko hoće da bude demokrata i antiterorista mora biti islamofob. Tako su Adolf Hitler i Ante Pavelić demokratiju mjerili antisemitizmom. To što yu-alternativa vjeruje kako je demokratija u oponašanju islamofobičnih trendova, neće je oprati od historijske odgovornosti u nastavljanju projekta genocida nad Bošnjacima. Napose, oni sami sebe otkrivaju. Kao što se otkrio Ivo Josipović.

„Saff“, br. 291, 15. IV 2011./ RNR

Komentari