Fatmir Alispahić

Borba za opstanak

Fatmir_Al
Fašizam Envera Kazaza
Blaćenjem islama kao rasističke vjere, a poslanika Muhammeda a.s. kao rasiste – Enver Kazaz je ozvaničen kao islamofobijski fašist
U razmaku od tri dana profesor sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu Enver Kazaz objavio je dva teksta u kojima se bavi „bošnjačkim rasistima“. Prvi tekst je reakcija na feljton Admira Pozderovića „Muhamedova a. s. predskazanja“, a drugi je reakcija na reakcije. Teza o rasizmu podrazumijeva da svaka vrsta nacionalnog ekstremizma može doći od naroda koji je u poziciji da nekoga slabijeg ugrožava. Bošnjaci su danas narod u nestajanju, koji ne može ni sebe spasiti, a kamo li nekoga ugroziti, pa je izvan logike vezivati Bošnjake za ekstremizam. Bošnjački su nacionalni interesi određeni i omeđeni Bosnom i Hercegovinom, koje nema bez  tolerancije, čime je samo bošnjaštvo jednako antifašizmu i antinacionalizmu. Ali, biti tolerantan ne znači biti gmizav i ljigav, pa Srbima i Hrvatima poltronisati i ugađati im u njihovom apetitu da Bošnjake vide kao Huse&Hase, kao estremiste i rasiste.
Manijakalna upornost E. Kazaza da kroz svoje tekstove, koje redovno objavljuje po Beogradu, izmišlja „bošnjački rasizam“, ukazuje da je on jedan od onih bošnjačkih jadnika koji više vole srbijansku švarglu, nego bosansku baklavu. Oduvijek je u Bošnjaka bivalo slabića i kompleksaša koji su voljeli da služe fašistima. Sjećamo se pisca Mustafe Mulalića, četničkog prirepka u Drugom svjetskom ratu. Problem nastaje kad uočimo da dejtonski sistem emitira i usađuje sliku po kojoj glavni ekstremisti na Balkanu žive i djeluju u bošnjačkom narodu. …Tom narodu kojega je samo u posljednjoj etapi genocida – milion raseljenih, 200.000 ubijenih i ostatak opljačkanih, osiromašenih, razbošnjačenih, razmuslimanjenih i raspamećenih. Šta u tom „zgnječenom narodu“, kako napisa akademik Nedžad Ibrišimović, uopće može biti „rasističko“?
Antiislamizam kao novi fašizam
Dosad smo rasizam razumijevali kao mržnju prema crnoj ili žutoj rasi, pa bi ispalo da Bošnjaci rasistički mrze neke crnce ili žutce. A kako u blizini nema takvih, ispada da E. Kazaz misli kako Bošnjaci rasistički mrze ili Srbe ili Hrvate. Ali, Srbi i Hrvati nisu druga rasa, a nisu ni Bošnjaci, ako ih, pak, E. Kazaz ne smatra „azijatskim ostacima“. Prije će biti da je izmišljanjem rasizma u Bošnjaka, E. Kazaz htio da na najvišu ljestvicu ekstremizma, goru od nacional-šovinizma, od četništva i ustaštva, izdigne navodni ekstremizam u Bošnjaka.
Enver Kazaz, kao profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, morao bi poštovati ustavne garancije o slobodi vjeroispovijesti i prenositi znanje a ne mržnju, namjesto što posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda a.s. proglašava rasistom. A ta blasfemija, koja u srce pogađa svakog muslimana, čija prava štiti Ustav i (ne)zastupa Javni tužilac, u maniru je natežih antiislamskih izgreda, za koje je član Predsjedništva BiH Željko Komšić kazao da su – novi fašizam. Blaćenjem islama kao rasističke vjere, a poslanika Muhammeda a.s. kao rasiste – Enver Kazaz je ozvaničen kao islamofobijski fašist. Sjećamo se kada su Kazazovi studenti prosvali Kjabu, ismijavali hadžijske obrede, a da nikome sa Univerziteta u Sarajevu nije naumpalo da se upita pod čijim se mentorstvom raspiruje vjerska mržnja prema muslimanima. Očekivati da islamofobijski tzv. Helsinški komitet, jučer sa Srđankom Dizdarević a danas sa Verom Jovanović, primijeti i osudi ove blasfemije, ravno je očekivanju da dežurni Jevrej Jakob Finci osudi cionističke masakre na palestinskim civilima.
E. Kazaz je u međuvremenu napisao mnoštvo tekstova u kojima izmišlja ekstremizam u Bošnjaka, baš onako kako bi to poželjeli njegovi velikosrpski i velikohrvatski idoli. Ne zaboravimo, stupanj pretvaranja obostrane genocidne agresije u tzv. građanski rat u direktnoj je ovisnosti o izmišljanju tzv. islamskog terorizma, ekstremizma, rasizma, itd. Beograd i Zagreb sve ove godine rade na useljavanju dejtonskog zloduha u biće Bosne i Hercegovine. Glavna operacija u tom zahvatu je satanizacija bošnjačkoga, da žrtva bude agresor, a agresor pravednik. Svjedoci smo depeša Wikileaksa, koje dokazuju da je američka diplomatija uporno zahtijevala od Dr. Silajdžića, Dr. Cerića i mnogih drugih, da iz riječnika izbace riječ genocid. Oni znaju ono što mi još ne znamo – da bi moralni kredibilitet žrtve genocida bio obavezujući za izgradnju slobodne BiH. Stoga su sve snage usmjerene na brisanje riječi genocid, iz upotrebe i iz pamćenja, a logičkom linijom i na sataniziranje Bošnjaka, kako bi se izbalansirao odnos krivice i pravice, i kako bi se u konačnici krivda nadredila pravdi. Nije dovoljno samo ugušiti istinu od genocidu nad Bošnjacima, već tu laž treba zapečatiti izmišljotinama o bošnjačkom ekstremizmu. Ako državna televizija u Švedskoj ima programsko opredjelnje da snima dva filma kojima vrši reviziju istine, onda je logično i da švedska diplomatija, kao i druge zapadne diplomatije, rade na istom zadatku. Kao i u vrijeme genocidne agresije, tako i danas, Zapad pomaže velikosrpske i velikohrvatske snage, kojima je cilj zaboraviti da su u otetim gradovima, ulicama, kućama nekad živjeli Bošnjaci. Tako su u današnjem Izraelu prije koju deceniju živjeli Palestinci, kojih danas nema, čak ni u muzejima, i čije avlije umiru u raseljenim palestinskim sjećanjima.
To se postiže kroz eutanaziju žrtvinog sjećanja, kroz institucionalizaciju zaborava, zabranu riječi genocid, friziranje nastavnih programa, izopćavanje iz društvene zbilje ljudi koji hoće da pamte, forsiranje projekata i ljudi koji instaliraju laž o vezama Armije RBiH sa tzv. islamskim terorizmom, na kraju, kroz kontinuirano i raznovrsno blaćenje Bošnjaka. Takav je bio i komunistički sistem u Jugoslaviji koji nije dozvoljavao da se ikad išta zvanično sazna o 103.000 ubijenih Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, čime su Bošnjaci, nakon Jevreja, narod koji je u Evropi procentualno najviše stradao. Titov režim, makar, nije vršio genocid nad Bošnjacima, pa se šutnja o bošnjačkim žrtvama mogla progutati u ime života koji nije bilo loš. No, dejtonski režim je zasnovan na ideji genocida nad Bošnjacima, što najbolje ilustrira odnos ove velikosrpske/velikohrvatske države prema bošnjačkoj dijaspori, sa kojom se strateški kidaju veze, kako bi se broju od 200.000 ubijenih žrtava genocida pridružio broj od 1.300.000 raseljenih žrtava genocida. Stoga je služenje ovoj politici i njenim ideološkim intencijama direktno pomaganje genocida nad Bošnjacima, i jučer, i danas. E. Kazaz je jedan od onih Bošnjaka koji su, usljed mentalnih, moralnih i ko zna kakvih problema (NedoBognikom!) odlučili da služe izvršiocima genocida nad Bošnjacima. Za njegovo vrijeđanje Muhammeda a.s. može biti potapšan po ušima od četnika i ustaša, od Marka Vešovića i Rajka Vasića, od Dodika i Brejvika, od svih onih koji u vrijeđanju muslimana vide demokratski standard. To vrijeđanje nema nikakve druge svrhe, osim da se E. Kazaz zavuče u gaće svojim islamomrzačkim idolima.
Konkretno, E. Kazaz reagira na feljton „Muhamedova a. s. predskazanja“, autora  Admira Pozderovića, kojega u više navrata naziva „islamocentričnim rasistom“, „islamocentričnim fašistom“, „provincijskom fašistoidnom huljom“, a na kraju i  „nezamislivo polupismenom, prefriganom budalom“ –  jer „legitmira fašistoidna i rasistička stajališta“, a koga drugog, nego Muhammeda a.s. Za E. Kazaza je to – „gebelsovski fašistodini tip propagande upakovan u pseudoreligijsku literaturu“, čime islam zadobija značenje fašizma. Primjećujete koliko ovi bijesni rafali E. Kazaza obiluju tim riječima fašist&rasist, uvredama hulja&budala, itd., a to je ništa u odnosu na kompetne tekstove koji, poput kanalizacije, pjenušaju smradom i prljavštinom. Za E. Kazaza je rečenica besmislena ako ne sadrži neku ljutitu riječ, čime se kamuflira argumentacijska šupljina.
Kao što je opsjednut jednim te istim riječima, jednom te istom temom – a to su fašisti i rasisti u Bošnjaka, E. Kazaz je opsjednut i jednim te istim ljudima. U oba ova teksta on bez ikakvog povoda, usput, vrijeđa svog kolegu sa Filozofskog fakulteta prof. dr. Fahrudina Rizvanbegovića, za kojega kaže da je „širio fatnazme o begovatu“, i da „te činjenice pokazuju da je društveni sistem kapilarno prožet rasističkim naracijama“. Ispade da prof. Rizvanbegović ne smije baštiniti svoje begovsko porijeklo, jer mu prijeti opasnost da postane „rasist“, pošto mnogi drugi, eto, nisu begovi. A rase se, po pametnom Kazazu, dijele na begove i nebegove?
Časna strana historije
Na Kazazovoj ljestivici opsesija ja, Fatmir Alispahić, zauzimam prvo mjesto. Čak me ni izvrijeđani Admir Pozderović ne može sustići. Ja sam za E. Kazaza nešto kao slovo, tačka, zarez, nešto bez čega nema teksta. Toliko je tekstova napisao protiv mene, da bi mogao jednu knjigu sastaviti, a možda i doktorirati na nečemu što je njegovo, a nije ukradeno i prepisano. I u ova dva teksta, doduše bez bitnog povoda, četiri-pet puta me etiketira, dvaput kao „najčuvenijeg bošnjačkog rasistu“, „negatora holokausta“ (iako sam stoput demantirao tu klevetu), pa onda pravi problem što sam kao „rasist“ magistrirao na Filozofskom fakultetu, jer takvima ne treba dozvoliti da se bave naukom. Tu nije važna suština – da sam ispolagao sve ispite kod uglednih profesora i odbranio magistarski rad – važnija je etiketa o „rasisti“, zbog koje ta magistratura ne vrijedi. Onaj ko nije „rasista“, kao Fatmir, već je pravoslavni član SDP-a ili Naše stranke, može biti tuta-bugarin, ali će biti slavljen kao stručan i poželjan. Ovo razotkriva ideološki, partijski karakter pameti i morala u E. Kazaza. Kleveta je glavno oružje svakog totalitarizma. Stoga ću u nastavku baciti nekoliko rukavica u lice svima koje raduje etiketiranje moga imena, i otvoreno ih pozvati da mi se suprotstave argumentima.
Ja sam – dokazano! – uvijek bio na časnoj strani historije. …Kada sam u januaru 1992. upozoravao Bošnjake da im se sprema genocid. …Kada sam mnogo prije Bošnjačkog sabora u septembru 1993. napisao desetine tekstova o potrebi vraćanja bošnjačkog nacionalnog imena. …Kada sam u decembru 1992. sam ustao u zaštitu tuzlanskih Srba od pojava revanšizma. …Kada sam u vrijeme ratnih ukidanja antifašistističkih obilježja pisao da je ZAVNOBiH kompas naše državnosti. …Kada sam u septembra 2001. prvi pisao o američkom fašizmu, a u januaru 2002. prvi ustao protiv državnog terora nad tzv. alžirskom grupom. …Kada sam 2003. medijski oborio montiran proces „Pogorelica“, i prije pravosuđa pokazao da su hapšeni nevini ljudi. …Kada sam prije deset godina prepoznao SDP kao kvislinšku partiju, čiji je zadatak da ojača Republiku Srpsku. …Kada sam 2010. sačinio prvi katalog islamofobije u BiH i predstavio fašistički karakter tzv. neovisnih medija u Sarajevu. …Kada sam 2011. prvi oglasio pederizam kao novi svjetski fašizam. Itd. Porez na čast i slobodu mišljenja neopisivo je visok. U ime ovog jednog pasusa, kojega ste upravo pročitali, ja posljednjih 20 godina hodam po margini, a u centru moći su uvijek neki enverikazazi, koji štite vladajuće zablude i progone vještice.
Zašto bi neko ko je nigdje, ni u kakvoj partiji, ni u kakvoj instituciji, i ko je ništa na ljestvici moći i utjecaja, uopće bio zanimljiv za tolika tematiziranja?! Upravo je to paradigma izmišljotine o bošnjačkom rasizmu! Nebitna je realnost u kojoj Bošnjaci skapavaju i nestaju, bitna je laž da nekoga ugrožavaju, jer imaju „rasističku“ vjeru i sljedbenike te vjere; nebitna je istina da je Fatmir Alispahić uvijek bio na časnoj strani historije, zbog čega je kontinuirano diskriminiran, bitno je na njegovom primjeru pokazati kako prolaze oni koji imaju svoje mišljenje i koji se ne uklapaju u ideologiju novog, dejtonskog fašizma.
A što se tiče moga teksta (Pod zastavom noža, Ljiljan 448, 2001.: 23-24.) o onoj srpskoj djeci u Beču, koja idu na žurku da kolju zeca, i tome se raduju – a zbog čega su me Marko Vešović i Enver Kazaz proglasili rasistom – moram reći da se ponosim napisanim, jer je za svakog normalnog monstruozno kad srpski očevi srpskoj djeci kupuju zeca za klanje i sadističku zabavu. Odgajanje srpske djece kroz klanje zečeva, odgajanje je koljača bošnjačkog naroda. Apsolutno je nebitno šta o tome misli Markov Marko i Enver Markov. Bitno je šta o tome mislimo mi.