Piše: Muhamed Fazlagić, sociolog, University of Louisville
Posljednjih dana svjedoci smo još jedne vještačke krize (čitaj: diskriminacije) pripremljene u režimskoj labarotriji u manjem bh. entitetu.
Naime, ne samo da se ne dozvoljava učenicima Bošnjacima da pohađaju nacionalnu grupu predmeta, koje im je zakonom zagarantovano, nego se otišlo i korak dalje. Samoinicijativno, Vlada siromašnijeg bh. entiteta, odlučila je sebi uzeti za pravo pa preimenovat naziv Bosanskog jezika u bošnjački i tako ga upisati u svjedočanstva i đačke knjižice.
Na sreću, kancelarija OHR je promptno djelovala i kao vrhovni tumač Ustava BiH dala pravno objašnjenje u kojem se jasno kaže, da su službeni jezici u Bosni i Hercegovini: hrvatski, srpski i bosanski.
Ako je bilo kakvih dilema kod Vlade RS-a, svojom izjavom otklonio ih je OHR, koji, ponavljam, u instituciji i kapacitetu Visokog Predstavnika predstavlja vrhovni tumač Ustava BiH .
Znači, sa pravne strane je jasno, bosanski jezik je službeni jezik i građani Bosne i Hercegovine koji žele iskazati da govore Bosanskim jezikom niko im to ne može uskratiti na teritoriji cijele države. Jednostavno, a jasno.
Nakon što su unaprijed računali sa neuspjehom na pravnom polju, jer vrlo dobro znaju čitati Daytonski sporazum i objašnjavati razliku između slova i duha tog sporazuma, vlasti u tom manjem entitetu su posegle za dokazivanjem nedostatka historijskog i kulturnog merituma za postajanje bosanskog jezika uopšte.
Pošto je scenarij uveliko predvidiv, da ne bi posezali za kakvom novom faktografijom kao i u svim prethodnim slučajevima, koji i jesu i nisu bili vezani za obrazovanje, ali im je zajednički sadržilac uvijek bio negiranje državnosti BiH, važno je preventivno djelovati pa odmah omogućiti i obezbjediti gospodi u vlastima manjeg entiteta valjane i kredibilne podatke.
Još davno, u I i II vijeku nove ere, rimski istoričar Apij (zapisao je Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka), koji mora da je bio izuzetno značajan pisac onoga vremena, jer njegovi potomci nazvaše najljepšu ulicu u centru Rima Via Apija, zapisao je ime Bosna – svakako u fonološkom liku aktuelnog jezika onoga vremena.
Takođe, vizantijski car i pisac Konstantin Porfirogenit, sredinom X vijeka, u svom djelu “O narodima” (”De administrando imperii”) zapisao je ime Bosna, i Usora, kao i ime naroda koji je ove oblasti nastanjivao, te i njegove susjede, u strukturalnoj varijanti svoga jezika.
Krajem XII vijeka, bosanski ban Kulin svojom Poveljom Dubrovčanima potvrđuje ime geografskog pojma i države Bosna, a time i ime jezika svih Bošnjana odnosno bosanskog jezika.
A onda, tokom narednih stoljeća, mnogi pisci, hroničari, putopisci, vladari, vjerski dostojanstvenici iz ovih i susjednih oblasti i država bilježili su ime Bosna, ne samo kao hidronim i toponim (ime rijeke i ime države) već i njen antroponimski derivat; impresivno su isticali ljepotu bosanskog jezika (kao “lijepi jezik dobrih Bošnjana”, i sl.).
Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. vijeka) u spisu “Skazanie izjavljeno o pismeneh” spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.
Muhamed Hevai Uskufi je autor prvog bosanskog rječnika 1631 g. Taj riječnik je bio od pomoći Bošnjacima koji su služili Sultana. Bošnjaci, vojni zapovjednici, pisali su tzv. krajišnička pisma dubrovačkim vlastima, glavarima u Crnoj Gori, uskočkim starješinama, hrvatskim starješinama u službi Austrije i Venecije. Ona su pisana na bosanskom jeziku, većinom ikavski, ali ih ima i ijekavskih ako su pisana iz Hercegovine.
Ukoliko se traži i historijski meritum, zadovoljstvo je bilo potruditi se i obezbijediti i taj argument…Bez obzira koliko pojedini političari, projekti ili ideologije, željeli da kreiraju paralelni univerzum, kad tad se mora uključiti u realnu stvarnost. Što duži boravak u paralelnom univerzumu, to će ateriranje u realnost biti bolnije! Biće jako teško onima koji sad ne shvataju, a kad shvate, da žive u Državi Bosni i Hercegovini, gdje ljudi pričaju bosanski, kao što i danas u Beogradu pitaju “Šta ima u Bosni”?
Međutim, jasno je odakle dolazi konfuzija koju Dodik uporno i fašisoidno želi da proda svom narodu.
Još u Načertaniju Ilije Garašanina iz 1844. godine Ilija navodi kako u Bosni žive Bošnjaci, pravoslavne, katoličke i muhamedove vjeroispovijesti. Dakle u Bosni živi jedan narod, podjeljen u tri vjerske skupine. To ja i meni slični znamo, kao što je znao i Srbin Ilija Garašanin. To su činjenice od kojih je teško pobjeći.
Nakon Ilije Garašanina već 150 godina se radi na povlačenju linija u jednom narodu, Bošnjačkom kako reče Garašanin, po religijskoj pripadnosti. Dakle ovo sto ja pišem Dodik odlično razumije i suštinski a i jezično jer on i ja govorimo istim bosanskim jezikom.
U Šumadiji se već govori drugačije, a Dodik i ja govorimo isto jer smo iz Bosne i isti smo narod, podjeljen silom.