Kao i svaki akcioni, tako i turski film Dolina vukova: Palestina obiluje scenama eksplozija, pucnjava, šaketanja, neuništivih glavnih junaka, nerealnih scena i slično. No, šta je specifično za ovu priču o patnji palestinskog naroda? Hrabrost i odlučnost! Ali, ne samo likova koji se pojavljuju u njemu. Autori filma, iako to nije njihov izum nego, prije svega, američki, bili su odvažni da u 105 minuta filma pokažu brutalnost izraelskog odnosa prema narodu Palestine. I ne samo to. Turci su se odlučili da kroz film ukažu na realitet jačanja Turske države i njene uloge na globalnom tj. svjetskom planu. Zbog toga se u filmu kao djelioci pravde pojavljuju turski državljani, odnosno turski tim specijano obučen za izvršenje najzahtjevnijih vojnih zadataka.
Oni dolaze u Palestinu da uhvate Moschea, krvoločnog vojnog komadanta izraelske armije, osim drugih zala, odgovornog i za upad komandosa na turski brod Blue Marmara koji je pokušavao dopremiti humanitarnu pomoć do Gaze u Plestini. Kao uspješno izvršenje misije, turski specijalci upadaju u komandni centar izraelske vojske, zatim oslobađaju zatvorenike iz izraelskog zatvora i likvidiraju Mochea. Poruka je jasna, ona se preko platna/ekrana odašilje u stvarnost: Turci su dovoljno jaki da mogu kazniti zločince i teroriste odgovorne za napad na humanitarni konvoj pa makar to bila i izraelska armija, a i pomoći njihovim žrtvama – Palestincima.
Još je nekoliko stvari vrijedno čestitanja. Film je jasno pokazao ko je agresor, a ko je žrtva u izraelsko-palestinskom sukobu. Možda je zbog ovoga postojala mogućnost da dobije etiketu antisemitskog uratka. No, da je pristrasnost snimljenog djela determinirana pravednošću i objektivnošću, a ne spomenutom antijevrejskom ideologijom, dokaz je Amerikanka jevrejskog porijekla koja igrom slučaja dopijeva na stranu palestinskog naroda, a samim tim u nemilost izraelskih snaga. Ona na svojoj koži osjeti svo zlo koje Palestinci trpe decenijama. Upravo ona, čiji su članovi porodice bile žrtve Hitlerovog fašizma, buni se protiv Mocheovog tj. izraelskog neofašizma, držeći njemu i njegovim saradnicima moralne lekcije i ukazujući na nepravednost onoga što oni čine, a zbog čega, između ostalog, biva i strpana u zatvor.
Kako rekosmo, američki je izum djelovanje na javno mnijenje preko sedme umjetnost. Tako su Ameri via mnogobrojnih filmova pravdali svoje ratove diljem svijeta: u Vijetnamu, Kambodži, Afganistanu… tj. stigmatizirali svoje rivale na političkom ili bilo kojem drugom planu, pa su negativne likove u tim filmovima dijelili Rusi, Arapi, Azijati itd. Zbog toga nisu turske filmadžije nište trebale izmišljati; recept je već postojao. No, ovoga puta, iz perspektive objektivne analize svjetske zbilje, nije upitno filmsko markiranje zulumćara te se ono ne treba doživljavati kao jeftina propaganda. Zato ovaj film možemo smatrati i svojevrsnim dokumentom nepravde koju trpe Palestinci.
Ukupan utisak kvari prevod i titlovanje filma. Nema tu padeža, rodovi su pomiješani, mnoge nedozvoljene negacije su napisano sastavljeno, a tu su i ostale jezičke i tehničke greške. Kako je film Dolina vukova: Palestina akcioni spektakl, u nedostatku komičnih scena dobro dođu spomenute greške kako bi ste se nasmijali gledjući ovaj uradaak hrabrih i odlučnih turskih autora.