Dvije decenije od zločina nad Romima u zvorničkoj regiji

Ribić: U vrijeme masakra imao samo osam godina

Zijo Ribić imao je samo osam godina kada je preživio masovno strijeljanje u kome su ubijeni njegovi roditelji, brat, šest sestara i još petnaestak rođaka romske nacionalnosti iz zvorničkog naselja Skočić. Veliki zločin desio se 12. jula 1992. godine u obližnjem selu Malešić.

Simini četnici 

Bošnjaci iz okolnih mjesta već su bili iseljeni, a Romi iz Skočića ostali su u svojim kućama nadajući se da ih niko neće dirati. No, počela su svakodnevna maltretiranja, koja su kulminirala te kobne noći kada su svi mještani sakupljeni u jednu kuću. Članovi paravojne grupe iz Srbije, koja je djelovala pod nazivom “Simini četnici” razdvojili su odrasle muškarce od žena i djece i sve ih kamionima odvezli do Malešića, gdje su čekale već iskopane jame. 

Prethodno su Romima oduzeli sav novac i nakit, a Zijo je vidio kada su vojnici silovali njegovu maloljetnu sestru Zlatiju i još nekoliko djevojaka.

– Kada smo stigli na to mjesto, prvo su odveli moju majku i brata. Ja sam zaplakao i zatražio da i ja idem majci. “Sad ćeš ti majci, samo stani mirno”, kazao mi je jedan vojnik. Čuo sam pucanj i osjetio da mi je lijeva ruka klonula. Dobio sam jak udarac u potiljak i pao među već mrtva tijela svojih komšija – sjeća se svakog detalja Zijo Ribić.

Nekim čudom ostao je živ i izašao iz jame. Sljedećeg dana su ga pronašli drugi vojnici i odveli u zvorničku bolnicu, gdje je proveo više od dvije godine. Posredstvom jedne holandske humanitarne organizacije prebačen je u Herceg-Novi i tu je ostao do kraja rata. 

U BiH je stigao 2001. i smješten je u Dom za nezbrinutu djecu u Tuzli, gdje je boravio tokom školovanja. Cijeli ovaj period Zijo je nastojao saznati šta se desilo s njegovom porodicom, a kada je čuo da su svi ubijeni, posvetio se borbi za pravdu.   

Prazna obećanja

Zijo Ribić je po zanimanju kuhar i trenutno je zaposlen u jednom tuzlanskom hotelu. Živi sam kao podstanar uprkos obećanjima raznih nevladinih organizacija da će mu biti osiguran krov nad glavom. U Skočić se neće vratiti, ali neće ni prodati roditeljsku kuću u koju namjerava povremeno dovoditi svoju djecu i pričati im o stradanju svoje porodice.

Romi Skočića bili su specifična zajednica, bavili su se poljoprivredom i imali velika imanja. Ona trenutno zarastaju u korov, jer se niko nije vratio u selo.

– Niko se neće ni vratiti, jer kod nas Roma postoji običaj da se ne vraćamo na mjesto gdje se desilo nešto loše – kaže Zijo.

Osim na suđenja u Beogradu, Zijo Ribić putuje na razne konferencije po svijetu na kojima se govori o počinjenim ratnim zločinima na Balkanu. O njemu je snimljen i dokumentarni film u američkoj produkciji pod nazivom “Zijina priča”. Bog ga je, kako kaže, i ostavio da priča i, dok je živ, da se bori za pravdu. 

Ne bojim se, pravda mora biti zadovoljena

Trenutno se u Odjeljenju za ratne zločine Višeg suda u Beogradu vodi postupak poznat kao “Zvornik 5”, a sudi se Simi Bogdanoviću zvanom Sima četnik i još sedmorici članova njegove jedinice za zločin počinjen nad Romima Skočića. Zijo prisustvuje svakom ročištu u ovom predmetu i javno svjedoči o onom što se desilo.

– Na fotografijama iz tog perioda koje su mi predočene prepoznao sam Simu i još nekoliko zločinaca. Ne bojim se, dugujem ovo svojoj porodici, komšijama i cijelom romskom narodu, pa mi nije teško ponovo prolaziti kroz sve što sam preživio, jer pravda mora biti zadovoljena – kaže ovaj mladić.

U pauzi jednog od suđenja, dok je sjedio sa svojim advokatom, Ziji je prišla Dragana Đekić, koja je bila u grupi koja je počinila zločin u Skočiću i jedna je od optuženih. 

– Rekla mi je da joj je žao, da su bili mladi i nesvjesni onog što rade i zamolila da zbog njih ne mrzim cijeli srpski narod. Kazao sam joj da nikoga ne mrzim, ali da ću uvijek insistirati na pravdi – kaže Zijo.