U utorak, kada se s tuzlanskih džamija začuju bajramski ezani, ef. Lugavić neće se opraštati sa svojim džematom iako odlazi u penziju, on ostaje tu
S prvim danom Bajrama, poznati tuzlanski imam Čaršijske džamije Muhamed ef. Lugavić napunit će 40 godina imamskog staža. Godišnjica za svakog čovjeka vrijedna posebne pažnje, a u slučaju ef. Lugavića i posebnog poštovanja.
Brojne generacije
Ne bez razloga ef. Lugavić je skoro cijeli radni vijek proveo kao imam Čaršijske džamije, jednog od zaštitnih znakova Tuzle. Pripada drugoj generaciji visokoobrazovanih imama u tadašnjoj Jugoslaviji, koji su svoja znanja stjecali na najpoznatijim univerzitetima u svijetu. Za samo četiri godine, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Bagdadu, davne 1971., diplomirao je šerijatsko pravo i arapski jezik.
– Kada dođete u džemat i 40 godina svaki dan, bar jednom, srećete skoro iste ljude, onda ti ljudi postaju dio vas, ali i vi dio njih. Zato, kada sklanjam ovaj bajram-namaz, ja znam da ne odlazim iz Čaršijske džamije. Ne moram tu biti kao imam, ali bit ću kao džematlija, kao i sve one moje džematlije kojima sam tolike godine predvodio namaze, o čijim srećama, ali i nesrećama sve znam, čijoj sam djeci po rođenju nadijevao imena, pa dočekao da ih i vjenčavam, pa onda njihovoj djeci da nadijevam imena – kazuje nam ef. Lugavić.
Duh džemata Čaršijske džamije u Tuzli, iako se prirodno osipa, on se prirodno i obnavlja, priča ef. Lugavić. Prošla su vremena kada su u džamiju svraćale samo sijede brade. S radošću priča da je prije nekoliko dana vjenčao dvoje doktora nauka iz Sarajeva kojima je nekada predavao vjeronauku u Tuzlanskoj gimnaziji. Željeli su da im upravo on prouči dovu za njihov novi, zajednički život.
Posebna odgovornost
– Sretan sam kada vidim svoju nekadašnju mektepsku djecu, pa kasnije gimnazijalce, danas visokoobrazovane građane, kako dolaze u džamiju kao u svoju kuću. Svrate u džamiju, klanjaju podne ili akšam i odoše za svojim poslom. To je ona generacija kojoj je vjera sastavni dio života, ponašanja, oni koji su oslobođeni kompleksa koje su, možda, nekada imali njihovi roditelji. Prirodni su, a samo ono što je prirodno, što nema primjesu pretjeranog i radikalnog, ima nade da opstane, da se sačuva, pa i vjera. Mi, imami, u takvom odgoju imamo posebnu odgovornost – poručuje ef. Lugavić.
U utorak, kada se s tuzlanskih džamija začuju bajramski ezani, Muhamed ef. Lugavić neće se opraštati sa svojim džematom. Nema razloga. Jer, predvodio ga ili ne, džemat Čaršijske džamije u Tuzli prepoznavat će se po imamu koji je punih 40 godina u gradu imao strpljenja i lijepe riječi za svakoga. I koji, kaže, ne želi pamtiti ništa ružno što mu se u životu dogodilo.
Sjećanje na ljepote Bagdada
– S nostalgijom se sjećam te davne 1967. godine kada je u Bagdad stigla grupa nas svršenika Gazi Husrev-begove medrese. Nakon završetka školovanja nekoliko puta sam posjetio Bagdad, koji je svojom kulturom islamskog življenja, arhitekturom, umjetnošću, svojom sveukupnom ljepotom kakvu Istok samo može imati, u meni ostavio neizbrisiv trag – priča ef. Lugavić.