Kolumne

Gdje god, tu smo mi, mašala

ograda
Nakon jutarnjeg šablona odlučim prije nego što odem u svoje kućni office, da popijem kafu u bašti, onu galonsku.
Gledam kućice za ptice što su kćerke napunile do vrha noće prije. Kanarinci, kreje, kardinalsi, svrake, dok na podu vjeverice i jedan zeko jedu ono što perlatani bace na tlo.Skakuću, dogovoraju se, poštuju jedno drugo, kao i mi prije rata na benzinskoj pumpi, ili čak kada smo kupovali ulje i mlijeko na tačkice.
 
 Iako sam samo nekih 300 metara od jedne od najprometnijih ulica ovoga grada, ne čujem niti sirenu, a kamoli rondanje bijesnih američkih auta. Onih što nas gledajući u garaži mole da idemo u daljna svjetska osvajanja, jer on bi tako želio da sutra potroši kao danas, nešto više of 50 litara.
 
Kod komšije se čuje njegov pas kako laje na nekoga. Taj neko je glas koji dopire do skoro baš pa na međi. Padnem malo više u oblak prirode, cvrkuta, laganog tona koji dopire od NPR radio stanice. Ma nije moguće, pomislim. Čujem bosanski jezik. 
“Dodaj mi taj čekić!”
“Mislim da je ova greda malo viša od prethodne?….”

Nasmijem se lagano. Znam da ima jedna lokalna firma što pravi ograde, svih vrsta, i da su radnici bošnjaci, njih jedno 85%. Jednom mi neko reče da kada je gazda počeo zapošljavati naše, da je skoro svim amerikancima dao otkaz. Kaže: ” Bosanci mi naprave posao za jedan dan, dok moji rastegnu cijelu sedmicu.”

 
Opet mi, naivni. Kao i ja kada sam radio u Njemačkoj pa od zahtjevne jedinice po smjeni od 800 komada mi smo završavali u noćnoj smjeni 1540. Uwe, crni fox-švabo iz Kazahstana i ja smo se lomili. Nema ko nas nije tražio u firmi da radimo za njih. Sve do onoga trenutka kada sam presjekao nogu, pa hodao 2 dana kao Michael Jackson na koncertu-moonwalk. 
 
Stavim uzice na Pašu i Lelu i krenem da popričam s njima. Sada dok pišem ovo, sjetim se da sam trebao i vode da im odnesem. Sjećam se kako mi tata davno reče, dok je radio oko vikendice: “Zapamti sine, kada vidiš čovjeka da radi, najbolje što možeš da mu ponudiš je čaša vode!”

To je profesor indirektno rekao da mu donesem vode, a i da zapamtim za buduće. Izgleda da nisam.

Stanem kod ove trojice radnika, gledaju oni mene. Držim pse na uzicama, kontaju šta hoće BA ovaj.

 
Nisu niti mogli pomisliti da sam i ja jedan od njih. Prepoznam jednog, laknu ovom drugom. “E nek si i ti progovorio”-kaže mi. ” Ja rek'o šta ‘oće ovaj sa džukelama?”
 
U gradu koji se proteže na površinu od Sarajeva do Zenice, sa preko 3 miliona stanovnika, nemoj misliti da nečeš naletiti na našeg čovjeka. Bilo to da je na radnom mjestu, da mu na tablici piše BOSNA; kroz otvoren prozor čuješ Halida ili čak vidiš milje kod zadnjeg prozora u jednom čošku a u drugom neka plišana figura.

Kažu da nas ima ovdje više nego u bilo kojem gradu zapadno od naše države Bosne i Hercegovine. Nevažna je brojka, važno je da sam ja na trenutak osjetio da sam tamo za čime svi patimo, ali nemamo muda da se usudimo da odemo, zauvijek!

POSJETITE AMI BOSNA BLOG http://amibosna.blogspot.com/