Odlaskom Nijaza Durakovića teorijska sociološka misao zasigurno će u velikoj mjeri biti osiromašena, posebno u domenu politoloških analiza glavnih društvenih tokova. Njegova glavna vrlina je da se njegovi dijagnostički dometi nisu iscrpljivali u društvenom eksponiranju “kratkog daha”, odnosno klasičnim reagiranjima.
Iza njega je ostao veliki broj napisanih knjiga i stručnih radova, dakle djelo, i ono će na najbolji način svjedočiti o filigranskom sluhu za društvene probleme, posebno krizna razdoblja, kada je za tumačenja, osim znanja, trebalo i izražajne hrabrosti.
Teoretičari takvog tipa naprosto nestaju, što je veliki problem, uzrokovan fabriciranjem diletanata, čije je kritizerstvo utemeljeno na “pravu mišljenja”, a ne snazi znanstvenoteorijske argumentacije.
Da budem precizniji, već duže vremena Durakovićeve opservacije spram društvene i političke zbilje u BiH, ali i regionu, na veliko zanimanje su nailazile upravo zbog jedne razumijevajuće dominacije, odnosno činjenice da na javnoj sceni u prostoru javnog dijaloga, hiperproduciranoj “analitičarima”, veoma često nije imao s kim da govori, polemizira.
Za razliku od niza novokomponiranih i umišljenih “kritičara” čiji kreket, nažalost, često zaglušuje glas razuma, profesor je imidž teoretičara sa snažnim senzorima za društvenu zbiljnost izgradio na širokom obrazovanju i višedecenijskom političkom iskustvu.