Jasmin Mekić (33) nije krio da ga je uvijek pomalo i strah svakog novog predstavljanja čitateljima i publici. Za sebe kaže jednostavno da je Bosanac i Hercegovac sa adresom stanovanja i rada u Hrvatskoj, tačnije, u Hrvatskom kazalištu “Ivan plemeniti Zajc” u Rijeci.
• Kako ste ušli u svijet glume?
– Strah nisam imao kada sam odlučivao o tome u kom pravcu će ići moj život. Tačnije, u kom pravcu će ići moja karijera, čime ću se baviti. Od dječaka sa snovima o tome da vozi smetljarski kamion, preko snova o tome da bude arheolog pa čak i astronom, evo me tu, pred vama, kao glumac i da, to je moj konačan odgovor! Gluma! Sve se desilo nekako iznenada. Po završetku nesretnog rata i agresije u BiH, 1997. dobivam stipendiju američke organizacije preko koje i odlazim u SAD, u New Jersey, da završim srednju školu. Tamo sam i došao u doticaj sa glumom i dramskim djelima, što me je odmah zaintrigiralo. Radili smo mjuzikl “Briljantin” i, naravno, nisam igrao glavnu ulogu. Tragedija za mene, ali sve ima svoje dobro, zar ne? Učio sam o tome što je scena, mizanscen, dramaturg, scenarij, proscenij itd, i shvatio sam da se želim ovim i baviti! Vrativši se u BiH, nisam imao hrabrosti učiniti taj korak, pa sam upisao medicinski fakultet! Nakon odslušane godine, dosta isjeckanih kadavera, mikroskopskih i zadataka iz fizike, upisao sam akademiju, ali to nije prošlo glatko. Roditelji nisu bili za to. Mogu ih i razumjeti. Tek smo bili izašli iz rata, zemlja ekonomski uništena. No, ovo je bila moja konačna odluka i danas kada razmišljam o tome… da se opet rodim, ne bih bio ništa drugo nego pilot! Hahaha, šalim se… isto!
Odlazak u Rijeku
• Zašto niste ostali u Americi?
– Opet sam išao u SAD, ovaj put deceniju zreliji, 2007. godine. No, prije toga, nakon završetka Akademije dramskih umjetnosti u Tuzli, u klasi Vlade Keroševića, prihvatam ponudu da ostanem tu raditi kao asistent. Mislim da mi je to iskustvo uveliko pomoglo u razvijanju umjetničkog bića i uspio sam iskoristiti tih prelijepih pet godina do kraja. Na Akademiji i dobivam stipendiju američke vlade za stručno usavršavanje iz oblasti filmske glume u LA, tačnije, na California State Universityu Long Beach. Veliko i dragocjeno iskustvo, koje mladi studenti glume ne dobivaju ovdje. Odlučio sam da još više istražim i otkrijem oblast glume pred kamerama jer mi je to i nedostajalo, tako da sam po povratku u BiH bio još bogatiji. E, sada, ako pitate dječaka od 17 godina u New Jerseyu da li je htio ostati tamo, odgovorio bi vam sa veliko DA, ali ovaj put uvidio sam velike razlike u načinu života u SAD-u i u Evropi što me nagnalo da se ipak vratim. Zašto? Američki san je, po meni, odsanjan i završen početkom ovog milenija. Mnoge vrijednosti su se izmijenile u Americi, ljudi postaju ono čega se danas najviše i bojim – poslušni, izmanipulirani zamorčići! Robovi banaka i kredita, u biti, roboti! Istina je da imaju kvalitetniji život, ako ćemo gledati njihovu platežnu moć, ali kao što je rekao naš čovjek u jedinom bh. restoranu na Santa Monici ispijajući kaficu sa Radetom Šerbedžijom: “Sine, ovdje živiš da bi isplatio kredit kuće i auta, a na kraju ipak ostane sve u nasljeđe tvojoj djeci!”. E, to je razlog što sam se vratio. Amerika je zemlja individualaca, svako gleda svoj posao, pa, ako ima i sreću, uspjet će, ali time ne mislim na ovaj naš esnaf, jer je specifičniji. Ne zaboravite, tamo svi žele biti poznati, glumci i pjevači. Nažalost, to nam je i TV donijela, i obistinilo se pomalo zastrašujuće proročanstvo Andya Warhola: “U budućnosti, svi će biti poznati na 5 minuta”… Zamislite!
• Otkud u Rijeci?
– Član sam ansambla HNK-a “Ivan pl. Zajc” u Rijeci već petu sezonu, a nakon dobivenog državljanstva mislim da će se moja karijera tamo i nastaviti, kao i život! A do toga je sasvim slučajno došlo po povratku iz SAD-a. Naime, radio se kasting za predstavu “Gospođica Julija”, kao MESS-ovu premijeru, a redatelj je bio iz Hrvatske. Nažalost, predstava je otkazana zbog moje i bolesti kolegice, budući da smo je spremali u veoma hladnim prostorijama radionice Narodnog pozorišta. Redatelj mi je, uprkos tome, predložio da dođem u Rijeku. U početku nisam htio, ali, shvativši da polako uranjam u kolotečinu života u maloj Tuzli, to me je u neku ruku i trznulo. Mene, ipak, samo gluma čini živim! Tako da sam pokupio prnje, dao otkaz na Akademiji i otišao u potpuno strani grad, bez rodbine i bliskih prijatelja. No, Rijeka je punkerski grad, grad multietničnosti, sa duhom metropole. Eto, to je razlog što želim u njemu ostati! Ljudi su otvoreni, prijatni, rasterećeni od onoga što se dešavalo proteklih 20 godina na Balkanu.
• Zašto je gluma kao mišić?
– U Tuzli sam radio kao viši asistent iz oblasti glume na Akademiji dramskih umjetnosti, ali nisam nijednom stao na scenu tuzlanskog NP-a u profesionalnom projektu. To su, uglavnom, bile uloge produkcije Teatra Kabare, koji sam zajedno sa kolegama sa klase doslovce izgradio kada je nastajao 13 godina ranije, na što sam i ponosan! Međutim, imao sam dobrog profesora – Vladu Keroševića, koji nas je učio da nije važno na kakvoj sceni glumite sve dok glumu živite i radite požrtvovano! A to bi ujedno bila i moja prva lekcija mladima, istim tim riječima. Gluma je zanat i vještina koju vježbom dovodite do savršenstva, gluma je kao mišić koji će atrofirati ako se ne kreće! Znam da je u ovakvim vremenima teško raditi, a da se ne misli na novac, ali svaki put kada izađem na scenu, kažem sebi: daj sve od sebe i učinit ćeš sebe sretnijim čovjekom… ali i cijelu dvoranu! Zvuči kao kliše, ali ako uspiješ dotaknuti ijednu dušu među gledateljima i ako promijeniš mrvicu svijesti u pojedincima, to je uspjeh!
• Koji reditelj voli glumca?
– U Tuzli sam ostvario desetak uloga u profesionalnim projektima, režirao sam i dječiju predstavu, “Čarobnjak iz Oza”. A, evo, samo u Rijeci, brojim 21 premijeru u pet sezona! Sretan sam, jer sam u Rijeku i otišao uvidjevši da mi je potrebno mnogo rada na sceni, na sebi i sa dobrim redateljem! Sarađivao sam sa mnogim od njih, i sa domaće i sa ino-scene. Od naših redatelja tu je Dino Mustafić, koji me je još dok sam studirao pozvao za kasting za njegov film prvijenac – “Remake”, po meni, najbolji ratni film na ovim prostorima! Dobio sam epizodnu ulogu, dovoljno da i u tih dvije minute osjetim kameru, film i emociju na ekranu! Sa Dinom sam sarađivao i u Rijeci prije nekoliko godina na predstavi “Tramvaj zvan žudnja” sa Mirjanom Karanović, Lucijom Šerbedžijom i ostalom ekipom. Dino je pragmatičan, posvećen teatru, voli glumca! Radio sam i sa Oliverom Frljićem na dva projekta, sa njim sam i ostao prijatelj. Pozorišni luđak, ali u pozitivnom i kreativnom smislu. Vito Taufer voli praviti pozorišne spektakle i glumcu daje potpunu kreativnu slobodu. Tu su i sjajni Slovenci, mislim na Tomija Janežića i Matjaža Latina, kao i Aleksandar Popovski s kojim sam krasno sarađivao, pa, između ostalih, i Nijemac/Slovenac Eduard Miller, Gruzijac David Doiasvilli, Mađar Robert Alfoldi, Beograđanin Jug Radivojević kao i hrvatski redatelji Ivica Buljan, Lary Zappia i mnogi drugi, od kojih sam naučio da nikad ne budem zadovoljan sobom!
• Ko su Vaši dragi sarajevski prijatelji?
– U Sarajevu nisam nikad radio, a, iskreno, volio bih, stekao sam mnoge drage kolege i onu vrstu prijatelja s kojima sam, maltene, rastao kroz akademiju i mnoge susrete akademija, kroz Festival MESS, s kojima se ne morate čuti po godinu, ali, kada se vidite, zapijete se kao da se nikada niste rastajali. Ako ih nemam priliku gledati na sceni ili na TV-u, sigurno ih pratim putem štampe ili eventualno kolumni koje pišu, kao, u posljednje vrijeme, Feđa Štukan ili Vedrana Seksan. Ne bih izdvajao nijedno sarajevsko pozorište, jer u svakom imam nekog koga cijenim, a to će dobro znati i Ado Hasković, Alban Ukaj, Emir Hadžihafizbegović, Ermin Bravo, Zana Marijanović, Selma Alispahić i mnogi, mnogi drugi!
Misija glumca
• Zašto se obračunavate s “Big brotherom”?
– Ne mogu ostati ravnodušan na zatvoreni Zemaljski muzej i ne mogu pritom ne misliti na one koji primaju najveće plaće od svih poslanika u EU! I koga kriviti za to? Prije svega njih, naravno, ali i nas obične ljude, građane. Govorili su kako će biti smak svijeta 2012, ali pametni su mislili na nešto drugo, na promjenu svijesti čovjeka! U Bosni niko oko toga ne mrda prstom, svi govore “dobro je, šuti, samo da se ne puca”. Ima još nešto: oni koji ne znaju ništa o kulturi, odlučuju o njoj i to je apsurd! Pred našim očima se dešava urbicid, ubija se na razne načine mali, umorni čovjek, a tišina na sve strane! To nije problem BiH nego i svijeta! Od drveta ne vidimo šumu! Misija svakog glumca je da se kroz pozorišne predstave obračunava sa svim tim, pa i sa turbo-folkom, sa “Big brotherom”, koji nam iskrivljuje životne vrijednosti, ispira mozak. Kako ne reagovati na to što nas svijet danas uči kroz jumbo plakate, na kojima pozira manekenka savršenih dimenzija, da je jedino ona normalna žena i da sve žene samo tako treba da izgledaju?! Ili, ako na nekom holivudskom blockbusteru vidim Iranca, Pakistanca ili Sjevernokorejca, koji su mi servirani de facto kao teroristi, znači li to da ne smijem ići u njihove zemlje ili možda da moram potajno priželjkivati da ih jedina neokolonijalna sila napadne?! Ili, ako kažu da je ovo ljeto u modi žuta boja, moram li je i nositi? Ko mi to može narediti? Za mene je gluma punk – slobodno izražavanje i rušenje društvenih granica, normi… pravila!