Vijesti

Koja: Muzički biznis na Balkanu uvijek je bio imitacija

Koja: Muzički biznis na Balkanu uvijek je bio imitacija

Jedni kažu da je Dušan Kojić Koja (52) strah i trepet za licemjere i nedovoljno kultiviranu kritiku. Drugi kažu da zna biti veoma neugodan u komunikaciji s novinarima te da prekida intervju ako smatra da novinar ne poznaje dovoljno dobro stvaralaštvo “Discipline kičme”. Ima i onih koji pričaju da hladno daje do znanja kada ga neko nervira… Sigurno se zna da Koja ne koristi mobilni telefon i da ne nosi sat. Sigurno je da je sjajan autor, pjevač, basist. Zovu ga Hendriks na basu.

Nije ni čudo što se o Koji ispredaju priče, manje ili više tačne, jer je riječ o prekaljenom rokeru koji više od 30 godina učestvuje u pisanju muzičke historije ovih prostora, najduže kao frontmen kultne beogradske grupe “Disciplina kičme”.

Koja je osnovao “Disciplinu kičme” krajem 1981. godine nakon razlaza grupe “Šarlo Akrobata”. U deset godina objavili su sedam albuma da bi Koja 1992. otišao u London, gdje je sarađivao s brojnim inozemnim muzičarima te je objavio albume “I Think I See Myself On CCTV” (1996.), “Heavy Bass Blues” (1998.) i “Refresh Your Senses, NOW!” (2001.).

Naziv benda Koja je 1995. u Londonu zbog inozemnog tržišta prilagodio u “Disciplin A Kitschme”, ali on nikada nije prihvaćen poput prvobitnog.

U Beograd se vratio 2002., a tri godine poslije okupio je novu postavu “Discipline kičme”. Posljednji album “Uf” objavili su 2011.

Prvi nastup

Tekstovi pjesama “Discipline kičme” su intrigantni, originalni, angažirani, aktuelni pa smo, stoga, Koji postavili nekoliko pitanja upravo koristeći nazive nekih od numera.

No, veoma zanimljiv intervju koji je Koja dao za “Dnevni avaz”, otvorili smo pitanjima o Sarajevu, gdje su “Disciplina kičme” i Koja uvijek bili rado viđeni gosti.

“Disciplina kičme” od januara prošle godine nije gostovala u Sarajevu. Ima li naznaka da bi se uskoro mogla desiti nova svirka?

– Bože zdravlja, bit će još koncerata u Sarajevu. Ne treba presviravati gradove, to je nepisano pravilo.

Vjerovatno ni sami ne znate broj koncerata koje ste u Sarajevu odsvirali u posljednjoj 31 godini. Ipak, vežu li Vas posebna sjećanja za određeni koncert?

– Sjećam se prvog nastupa “Discipline kičme” 1982. godine u “Slogi” (klub “Cinemas”, op. a.) zajedno sa mladim sarajevskim grupama u usponu “Zabranjenim pušenjem”, “Elvis J. Kurtovićem” i “Kongresom”. Sjećam se i našeg prvog poslijeratnog koncerta 2001. u “Metalcu” s engleskom postavom.

Svaki nastup ima svoje trenutke, smiješne, prijatne ili neprijatne, ali se sve uvijek pokrije boravkom na Baščaršiji. Pa tako i videospot za pjesmu “Neukusu treba reći NE!” sadrži kadrove naše šetnje Baščaršijom.

Kakve su Vaše relacije sa Sarajevom?

– Film “Kako je propao rokenrol” davno je dao i konkretan rezultat – moje pjesme, na tekstove Gorana Gajića, pjevao je Branko Đurić Đuro. U Londonu sam se devedesetih dosta družio sa Sarajlijama, ponajviše s Dadom Džihanom (bivše “Zabranjeno pušenje”), s kojim sam imao instrumentalni ritam i bluz duo “Diamond”, a tamo sam uradio i muziku za engleski dugometražni film “Bodywork” zajedno sa Srđanom Kurpjelom.

Da li bi Vaš odgovor na pitanje: “Kada kažeš muzika, na šta tačno misliš, reci mi”, danas bio isti kao osamdesetih godina?

– Ako mislite na istoimeni album, on se pojavio 2007. I od tada se nije mnogo toga promijenilo nabolje, dapače.

Smanjivanje tenzija

Recite nam, “šta je to što drži danas tvoju pažnju”?

– Grupe kao što su “Black Bananas”, “Jim Jones Revue”, “Guardian Alien”, “Endless Boogie”, “Konono No. 1”… Turneja “Grrr!” “The Rolling Stonesa”, novi album Dr. Johna…

Jeste li još “čovek koji ne nosi sat” i nema mobilni telefon?

– Da. A da sam lijepo koristio mobilni telefon kao svi normalni ljudi, ne bih, vjerovatno, ni napisao spomenuti tekst.

Jesu li ljudi poslušali Vašu poruku s albuma “Uf” – “Prestani da mrziš do sebe ako držiš!”?

– Ne znam, ali mi pokušavamo i to je bitno. Osnovna ideja teksta te pjesme je smanjivanje tenzija, na bilo kom nivou.

 

Da dalje ne govorim kroz Vaše pjesme, recite nam možemo li ubrzo očekivati nove numere “Discipline kičme” ili neki Vaš drugi projekt?

– Mirovati nećemo, to je sigurno, kao što to nismo radili ni u proteklih 30 i kusur godina. No, ne znam konkretne datume da vam kažem. Ono što znam jeste da ću se potruditi da se konačno ove godine na CD-u (dok još postoji kao format) realiziraju svi oni albumi “Discipline kičme” koje je PGP RTB (RTS) svojevremeno objavio, što je već s njima dogovoreno. A tu će biti dosta bonusa, neobjavljenih snimaka.

“Nije dobro Bijelo dugme, nije dobra Katarina…” Koga biste, osim “Discipline kičme”, još izdvojili s regionalne muzičke scene?

– Pa, ima dosta grupa, hvala Bogu, region se malo povratio poslije onih silnih godina gluposti, prošlo je neko vrijeme, došle su nove generacije koje nastavljuju rokenrol tradiciju… Ima dosta dobrih instrumentalnih bendova… No, mislim da, generalno, fale veliki, buntovni refreni, koji će se pamtiti. Ali, nije nelogično da toga nema, Jugoslavija se raspala, s druge strane, muzička industrija globalno je propala, teži se uniformiranosti i suzbija se individualnost… Dakle, kome mladi misleći čovjek danas da se obrati i zbog čega?

Propale zvijezde

Možete li pretpostaviti šta se dešava u glavama mladih ljudi koji danas hrle na nastupe turbofolk pjevača?

– Koliko se sjećam, i prije zvanične pojave turbofolka koncerti narodne muzike bili su puni. Dakle, poslije svega, to nije veliko iznenađenje. Pravo iznenađenje bilo bi da nije tako. Tome su doprinijele i domaće propale pop-rok zvijezde svojim učestvovanjem po turbofolk medijima i njihovim banalnim šou programima realnosti. A i ono što se danas naziva hip-hopom je vrlo blizu svega toga, nove generacije ne prežu od estrade.

Na čije koncerte Vi odlazite?

– Evo, dobar je bio koncert “Repetitora” nekoliko dana prije Nove godine. Prije toga “Mark Lanegan Band”.

Na koncu, tri stvari bez kojih ne biste mogli zamisliti život?

a) Disciplin b) A c) Kitschme.

Ponosan sam na “Šarla Akrobatu”

“Šarlo Akrobata” djelovao je kratko – od aprila 1980. do oktobra 1981. godine, se utjecaj grupe na ex-jugoslavenskoj muzičkoj sceni osjeti i danas. Kako to objašnjavate?

– Ako je tako, to samo znači da je to bila vrlo dobra i značajna grupa. Smjelost je ono što, između ostalog, karakterizira tu grupu i ljudi to osećaju. Ponosan sam na “Šarla Akrobatu” i na svaki diskografski trag koji smo ostavili za sobom.

Zeleni i Crni Zub

Zeleni Zub, lik koji ste prije skoro 25 godina glumili u kultnom filmu “Kako je propao rokenrol”, publika pamti i danas. Je li se promijenio Zeleni Zub?

– Da, još devedesetih u Londonu je postao Crni Zub (Black Tooth). U budućnosti ga, vjerovatno, očekuje još transformacija.

Ne sviram bas onako kako se on uglavnom svira

Imponira li Vam kada kažu da ste Hendriks na basu?

– Nemam neki odnos prema takvim klasifikacijama. Činjenica je da ne sviram bas onako kako se on uglavnom svira, ovdje je to više neka velika gitara sa četiri žice, na kojoj neko trzalicom svira akorde, uz set gitarskih efekata. Moj muzički i svirački uzor jeste Džimi Hendriks (Jimi Hendrix), ali njega obično svojataju hard rok ili bluz gitaristi, koji nikada ne zazvuče kao njihov uzor, jer je Hendriks uvijek bio mnogo više od “najboljeg” solo gitariste.

Pojavom “new wavea”, u kojem je konačno bas-gitara dobila veću i moćniju ulogu u rok muzici, u sprezi s Hendriksovim naslijeđem, ukazao mi se put kojim ću ići.

Rekao je…

Čini se da i najuljudniji nisu izdržali i predali se najjeftinijim doživljajima. No, to je i svjetski trend.
Prepoznatljive fraze su mi uvijek smetale. Naročito kod tekstova pjesama.
Ovo čime se bavim, nestalan je posao, dakle bez strogo ograničenog vremena, tako da je svaki dan istovremeno i slobodan i radni.
Rokenrol će sigurno postojati i dalje u nekom obliku, ali je odavno izgubio značaj i oštricu kakvu je u popularnoj kulturi imao nekada, što je i logično.
Ljudi dolaze na koncert da bi se zabavili, ali postoje razne razine zabave.
Novi talas je, osim velike muzičke promjene, donio i velike promjene u tekstovima pjesama, koji su konačno počeli o nečemu da pričaju.
Moram reći da je muzički biznis na ovim prostorima uvijek bio samo imitacija onoga što bi trebalo da bude, tada pod socijalizmom i komunizmom, a danas pod kapitalizmom.

Koja na filmu

Autor je muzike za filmove: “Dečko koji obećava” (1981.), “Bodywork” (2001.) i “Kako je propao rokenrol (segment “Ne šalji mi pisma”, 1989).

Glumio je u filmovima: “Kako je propao rokenrol”, “Šumanović – komedija umetnika”, “Davitelj protiv davitelja”, “Dečko koji obećava”, “Radio Vihor zove Anđeliju”.

Potpisuje muzički film “Fank-I-Lastiš Crnog Zuba”.