Share

Mostar je dejtonska Srebrenica


U OHR-u su pomislili da se Mostar može realizirati kao mirnodopska Srebrenica: nigdje krvi, nigdje masovnih grobnica, a nigdje ni Bošnjaka. Genocid koji u Mostaru sprovode OHR i dejtonske strukture, s ciljem minorizacije i raseljavanja Bošnjaka, odavno već traži organizaciju jednog autoritativnog skupa sa kojega bi se digao glas protiv ponavljanja one greške koju je međunarodna zajednica počinila u Srebrenici, kada je pristala da sponzorira zločin entičkog čišćenja. 

 

Bošnjački vapaji iz Mostara podsjećaju na posljednje javljanje za BHT Nihada Čatića iz Srebrenice, od 10. jula 1995., kad kaže da će to biti njegov posljednji izvještaj, jer su četnici već na prilazima gradu. Ta sličnost ne proizilazi iz količine preostalog života, jer je to relativno, koliko iz spoznaje da nam se to obraća neko koji zna da će uskoro biti mrtav, pa je samom tom spoznajom već unaprijed mrtav. A koliko su Bošnjaci u Mostaru uistinu mrtvi ne pokazuje njihov stišani život, kojega je i u ekonomskim i u kulturnim damarima sve manje, koliko to pokazuju nametnute zakonske perspektive iz kojih je jasno da će Bošnjaci u Mostaru ili živjeti kao građani drugog reda, ili će pod pritiskom tog poniženja odseliti. A šta je to nego smrt?! A šta je nasilna smrt nego zločin?! Bošnjaci Mostara osjete da im se navlači omča oko vrata, da im se pod diktatom OHR-a  i dejtonskog (velikosrpskog i velikohrvatskog) Ustavnog suda otima rođeni grad, baš po modelu pravničkog barbarizma po kome su cionistički zlotvori otimali palestinsku zemlju. Kada je u avgustu, na obilježavanju Dana Kudsa u Mostaru, hercegovački pisac Enes Ratkušić govorio na temu „Palestina u Hercegovini“, uspio je da u nekoliko rečenica izrazi nagonsko protivljenje toj zamisli da Bošnjacima bude otet Mostar i da se palestinska bespomoćnost naseli u Hercegovinu. Taj nagonski krik za opstankom već mjesecima se čuje iz Mostara grada, a biva popraćen šupljom tišinom od strane mnogih koji se zaklinju u bošnjaštvo, antifašizam, zajedništvo. Zašto je to tako? Zato što iza genocida nad Bošnjacima Mostara – a genocid nije samo ubijanje već i obespravljivanje s ciljem tjeranja na iseljavanje – stoji OHR, a evo i Ustavni sud koji podržava guranje Bošnjaka u podstanarski status u rođenoj kući, tako što je proglasio nevažećom odredbu o izboru po tri vijećnika iz šest gradskih područja. Ustavni sud je zapravo trebao sebe proglasiti nenadležnim, jer propituje odluku, odnosno Statut koji je 2004. nametnuo OHR, a o čemu bi se jedino moglo izjašnjavati Vijeće za implementaciju mira, tim prije što se jedino Mostar pominje u Sporazumima iz Washingtona i Daytona. Nametnuti Statut nije domaća, već je međunarodna odluka, pa domaći, Ustavni sud, tu nema šta tražiti. A činjenica da se Ustavni sud petlja u poslove izvan svoje nadležnosti, govori o ideološkoj, velikohrvatskoj instrumentaliziranosti tog Suda.

Genocid nad Bošnjacima Mostara time je projekat dejtonskog režima, dakle, jedne veoma kompaktne ideološke strukture koja ima za cilj da po svaku cijenu od Mostara napravi tzv. stolni grad u Hrvata. Ono što je novo u ovoj priči jeste jedinstvo mostarskih Bošnjaka, koji bošnjačke interese zastupaju sa pozicija gradskih vijećnika, Islamske zajednice i boračkih udruženja – onih koji su u ratu odbranili ovo što se u miru otima. I novo je da se nedvosmisleno, direktno, proziva OHR za „obezbjeđivanje političke dominacije hrvatskog naroda u Mostaru“. A da li to što je „novo“ moralo sada postati novo, ili se moglo znati još prije desetak godina?

 

Mostar aparthied deunion

Prije desetak godina OHR je, odnosno tadašnji njegov šef Wolfgang Petritsch, donio genocidnu odluku o prekrajanju općinskih granica između Zavidovića, Maglaja i Žepča, kako bi se Žepču pripojile mjesne zajednice sa hrvatskim stanovništvom, čime je Žepče postalo općina sa hrvatskom većinom. U to vrijeme je Petritsch imao nekakav svoj „savjet“, u kome su sjedili i nekoliki bošnjački intelektualci, poput predsjednika „Preporoda“ Šaćira Filnadre, a bezbeli su primali i neke pare za to sjedenje, ali, niko od njih nije digao svoj glas protiv zločinačkog djelovanja međunarodne zajednice na planu etničkog inžinjeringa, koji se samo u metodama razlikuje od projekata Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Bošnjaci Žepča su se odvažno vratili u svoj grad, nakon progonstva od strane HVO-a, a onda su obaviješteni da će u tom svome gradu biti manjina. Na sličan način se do danas tolerira hrvatska okupatorska infrastruktura i ikonografija, recimo, u Jajcu ili Prozoru. No, slučaj Žepča je paradigma na kojoj je moguće prepoznati genocidni program OHR-a prema Bošnjacima, a koji će se ubrzo očitovati na slučaju Mostara, kada je potonji visoki predstavnik Paddy Ashdown nametnuo lažno „ujedinjenje grada“, a zapravo ukinuo općine koje su Bošnjacima, ispostavit će se, garantirale autonomiju i opstanak. Time je međunarodna zajednica izdala rješenja koja je u februaru 1996. ustoličio upravitelj nad Mostarom Hans Koschnick, kada je potpisao Prijelazni statut grada, odluke arbitra o upravnim granicama šest u Daytonu dogovorenih općina i Uredbu o općinskim izborima, čime je, kako je rekao – ”stvorio pravnu osnovu za novu organizaciju”, a na šta su velikohrvatski ekstremisti reagirali oružanom pobunom. Ispada da im se isplatio oružani napad na Koschnicka.

Ono što vazdan fascinira u Bošnjaka jeste da se probude tek u smrti. A bolje i u smrti nego nikako. Ipak, ne možemo a da ne pomislimo kako bi pravovremene reakcije preduprijedile mnogo toga što se u Bošnjaka naopako odmotalo. Izvodi iz moja naredna tri teksta pokazuju kako se moglo vidjeti kuda voda ide, ali da to u datom vremenu nije imalo nikakvu težinu, izuzev što je autoru priskrbilo razne etikete. Ko je prije desetak godina uopće smio pomisliti da OHR nije bosanski, već je beogradski i zagrebački?!   

U tekstu „Herceg-Ramallah“ od 11. XII 2002. (Walter, br. 69) piše(m) da –  „ako Bošnjaci prihvate inicijativu HDZ-a za jedinstvenom mostarskom općinom sljeduje ih nestanak“, odnosno da je „prijedlog za ukidanjem općina namjera da se konačno, zauvijek, uđe i u ovaj tzv. bošnjački dio“, a iz čega vidimo da je HDZ gurao opciju koju će poslije nametnuti OHR. Devet mjeseci poslije, u tekstu sa podnaslovom „Zapadni Mostar na istočnoj obali“ i naslovom „Mostar Apartheid Reunion“, 2. IX 2003. (Walter, br. 89), piše(m):

– „Činjenica da Hrvati danas traže jedinstven grad kazuje nam da su Hrvati pred ostvarenjem ideje o stolnom hrvatskom gradu. To znači da je iz zapadnog Mostara definitivno nestalo 20.000 Bošnjaka, da su desetine hiljada hrvatskih izbjeglica iz srednje Bosne, uz pomoć županijske vlade, izgradili kuće u južnim predgrađima, čime je strateški izmijenjena etnička struktura grada na čijoj teritoriji danas dvije trećine stanovništva čine Hrvati. Dakle, potrebno je jedino još tu nasiljem stvorenu realnost pretočiti u zakonske okvire. Pojam jedinstvenog Mostara otud je doživio semantičku preobrazbu, jer ta sintagma danas označava nastojanje HDZ-a da kroatizira i katolicizira cijeli Mostar, onako kako je učinjeno sa zapadnim dijelom grada. Mostar sve ove godine funkcionira na osnovu Prelaznog statuta, po kome su u gradskoj zajednici tri općine hrvatske, a tri bošnjačke, a HDZ želi da na Statut Mostara preslika obrazac po kome funkcionira Hercegovačko-neretvanska županija, u kojoj otkad joj je ukinut specijalni status više nema pariteta, već su Hrvati uvijek u većini, i u pravu.“

Velikohrvatsko insistiranje na institucionalizaciji apartheida u Mostaru doživjelo je realizaciju nametanjem Statuta od strane OHR-a i Paddyja Ashdowna, čime je šest općina razobličeno u šest područja, tj. izbornih jedinica.   

Kao što je danas očita veza između velikohrvatskog plana za Mostar i djelovanja Ustavnog suda, tako je i prije osam godina bilo očito da OHR silom nameće HDZ-ov projekat tzv. stolnog grada, zaklanjajući svoju prljavu rabotu ispod ideje o ujedinjenja grada. U tekstu pod naslovom „Mostarska podvala“ od 3. II 2004. (Walter, br. 100),  napisao sam da je – „Ashdownova Odluka o preustroju Mostara pod logotipom jedinstvenog grada i jednakopravnosti svih naroda sakrila suštinu po kojoj će gradom na Neretvi ubuduće vladati hrvatsko-srpska koalicija iz Karađorđeva“, te dodao sljedeće:

– „Ashdown se osvjedočio kao igrač hrvatske politike. Zašto bismo vjerovali da je Ashdownu preči mostarski, nego hrvatski Mostar? Otud je logična naša sumnja u karakter Ashdownove Odluke. Šta se krije iza fasade o jedinstvenom Mostaru u kome navodno ni jedan narod neće biti nadređen drugome. Da li je to baš tako? Hrvati, kao većina koja je u Mostaru stvorena izraelskim modelom naseljavanja okupiranih teritorija, po ovom konceptu, nikada ne mogu dominirati u gradskoj skupštini. Ne bi se reklo. Koalicija iz Karađorđeva je posljednju svoju promociju imala upravo u Mostaru, kada su iz Banja Luke stigli srpski političari da podrže hrvatski koncept jedinstvenog grada.“

 

Most(ar) bošnjačkog opstanka

Za ovih osam godina se vidjelo kako funkcionira tzv. stolni grad, ali, velikohrvatski ekstremisti u Mostaru, iza kojih, očito je, stoji OHR, Američka ambasada i druge poluge marionetskog dejtonskog poretka – nastoje da bošnjački faktor u Mostaru svedu na minornu mjeru. Stoga su velikohrvatski političari tražili od Ustavnog suda izmjene Izbornog zakona kojim različit broj birača u Mostaru bira jednak broj zastupnika, drugim riječima, tražio se princip „jedan čovjek jedan glas“. Ustavni sud je donio rješenje o ukidanju odredbi koje se tiču Mostara i zatražio od Parlamenta BiH da to riješi, a kako rješenja nije bilo, izbori u Mostaru su odgođeni, što taman pogoduje jačanju Hrvata i osipanju Bošnjaka. U obrazloženjima se stalno navodi usporedba mostarskog izbornog područja Sjever sa 6000 birača i izbornog područja Jugozapad s 24.000 birača koji bira jednak broj vijećnika (3) u Gradsko vijeće Grada Mostara, te se kaže kako je – „glas građana bošnjačke nacionalnosti vrijedio kao glas trojice birača hrvatske nacionalnosti, zbog čega su Hrvati bili u neravnopravnom položaju u Mostaru“ (što je neistina!), a niko se ne pita koliko će vrijediti bošnjačka jednakost ako se uvede princip „jedan čovjek jedan glas“?! Znakovito je da Hrvatima ne smeta paritet na svim nivoima, iako ih je desetak posto, ali im smeta samo u Mostaru, pa se valja zapitati – ko bi Hrvate zastupao u Federaciji ako bi se prihvatio princip „jedan čovjek jedan glas“. Ako, pak, Hrvati misle da je „jedan čovjek jedan glas“ mjera demokratije i ravnopravnosti, zašto onda ne traže da se to sprovede u cijeloj Federaciji – gdje imaju više prava i pozicija nego što ih fizički ima! – a ne samo u Mostaru!? Ne može jedna logika važiti za Hrvate Mostara, a druga za Hrvate Federacije!

Uslijedio je razumljiv otpor bošnjačkih nacionalnih subjekata u Mostaru, koji su u nekoliko navrata objašnjavali pogubnost svođenja Bošnjaka na manjinu. Na žalost, ovo pitanje nije odmaklo dalje od Mostara, a dosad je moralo biti predmet jednog autoritativnog okruglog stola, i proglasa, u organizaciji svih patriotskih stranaka, Bošnjačke akademije (za koju, evo, jedva da čujemo!), Islamske zajednice i mnogih nevladinih organizacija. Jer, činjenica da OHR i Ustavni sud sponzoriraju genocidnu ideju o istjerivanju Bošnjaka iz Mostara, ne samo da se tiče Bošnjaka, već antifašističkog i demokratskog kredibiliteta ovog društva. Na žalost, korupcija duha je uzela toliko maha, da takvih snaga u Bošnjaka gotovo da i nema.

Nikada niko od bošnjačkih zvaničnika, iz političkog ili vjerskog života, nije eksplicitno optužio međunarodnu zajednicu za neko zlodjelo, kako su to učinili bošnjački prvaci u Mostaru neki dan, optužujući međunarodnu zajednicu  i OHR da – „od Mostara želi napraviti hrvatski stolni grad“. Takva optužba implicira da iza nje ne stoji neki pojedinac, autor ili medij, već da je to stav bošnjačkog naroda, kojega su na zajedničkoj konferecniji za štampu zastupali predstavnici Kluba Bošnjaka u Gradskom vijeću Mostara, Islamske zajednice i mostarskih boračkih udruženja. Na ovoj press konferenciji je prezentirano pismo koje je Klub Bošnjaka poslao predsjednicima stranaka koje sudjeluju u radu Parlamentarne skupštine BiH, u kome se navodi kako su – Bošnjaci Mostara bili protiv ukidanja općina, sumnjajući u dobre namjere OHR-a, koji je time učinio samo prvi korak u obezbjeđivanju političke dominacije hrvatskog naroda u Mostaru. Veli se da je – cilj izmjena i dopuna Statuta Grada Mostara i Izbornog zakona BiH osiguravanje trajnih uslova za obezbjeđivanje natpolovične većine hrvatskim političkim strankama u Gradskom vijeću i time siguran izbor gradonačelnika iz reda Hrvata. „Princip jedan čovjek, jedan glas u Mostaru nije primjenjiv u postojećoj političkoj situaciji, jer je to nastavak etničkog čišćenja“, kaže se u ovoj reakciji.

Uloga međunarodne zajednice u potpomaganju genocida nad Bošnjacima, putem embarga na oružje Armiji RBiH, legalnoj oružanoj sili međunarodno priznate države, putem izgladnjivanja i iznurivanja stanovništva pod opsadom, pa i putem zaštite svojih zločinaca, kakav je bio kanadski general Louis McKenzie, koji je silovao zarobljene Bošnjakinje – bjelodana je. Genocid u Srebrenici samo je kruna saučesništva međunarodne zajednice u zločinu nad Bošnjacima. Pošto bošnjačke poglavice nisu ništa učinile da to saučesništvo prozovu, ovjekovječe u knjigama i muzejima, i da ga pravno gone, već su se trudili, u stilu koloniziranih divljaka, da pužu oko dejtonskih robovlasnika – logično je što su u OHR-u pomislili da se Mostar može realizirati kao mirnodopska Srebrenica: nigdje krvi, nigdje masovnih grobnica, a nigdje ni Bošnjaka. Prevarili su se. Mostar je most bošnjačkog opstanka. …Ako izgubimo Mostar, izgubili smo sve.

 

„Saff“, br. 325, 5. oktobar 2012.

Komentari