Turski premijer Redžep Erdogan upozorava na rastuću islamofobiju u Evropi. Katarski šeik Al-Tani tvrdi da palestinski problem predstavlja posljedicu kolonijalne evropske politike. Ban Kimun nezapažen.
Turski političari sve su aktivniji globalno, demonstrirajući na taj način novu samosvijest Ankare. Tako je i prvi dan međunarodnog Foruma „Alijansa civilizacija“, koji se juče i danas održava u Beču prošao u znaku izjava turskog premijera Redžepa Erdogana.
U njegovom govoru dominirale su četiri teme: struktura Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, Sirija, „rastuća islamofobija u Evropi“ i, naravno, Izrael.
„Da li Savjet bezbjednosti predstavlja čitav svijet? Definitivno ne!“, izjavio je Erdogan, kritikujući sutaciju u kojoj pet stalnih članica Savjeta – Rusija, Amerika, Velika Britanija, Francuska i Kina – mogu blokirati svaku odluku i prijedlog drugih zemalja.
Zbog toga je neophodna reforma Savjeta bezbjednosti, smatra Erdogan. Kasnije, u prolazu, na novinarsko pitanje odgovara protivpitanjem – kako to da u najvišem tjelu Ujedinjenih nacija ne sjedi ni jedna muslimanska zemlja?
Što se rata u Siriji tiče, on se nastavlja samo zbog toga što Kina i Rusija blokiraju svaki pokušaj jasne osude Asadovog režima, „uskraćujući na taj način legitimitet svim onim zemljama koje zagovaraju konkretnu pomoć ustanicima“.
Kao slijedeća tačka na listi kritika turskog premijera našlo se trenutno stanje evropskog duha, koje bi bilo obiljleženo „rastućim rasizmom“, prije svega prema Muslimanima, koji se svakodnevno „vrijeđaju i ponižavaju“.
„Niko više ne smije da vrijeđa muslimane!“ uzviknuo je turski premijer sa govornice, izjednačavajući islamofobiju kao kriminalni čin sa „fašizmom, antisemitizmom i cionizmom“.
Erdogan je na skupu koji se održava u bečkom Hofburgu, bivšem sjedištu austrijskih Habsburga, uglavnom bio u društvu šeika Al-Tanija iz Katara, pored Turske najglasnijeg kritičara Asadovog režima u Siriji.
Izraelsko-palestinskog konflikt ne bi bjesnio u današnjem obliku da ne predstavlja posljedicu kolonijalne evropske politike, izjavio je šeik Al-Tani, dok je, što se Sirije tiče, tražio odriješene ruke za „zaustavljanje genocida koji sprovode Asadove snage“.
U atmosferi vatrenih pledoajea turskog premijera i katarskog šeika, govor generalnog sekretara Ban Kimuna skoro da je prošao nezapaženo, jer mu je nedostajala jednostavnost poruka njegovih prethodnika.
„Sirija je ‘konfesionalni, plemenski i jezički mozaik’, upozoravao je Ban Kimun, dodajući da Asad i oni koji ga podržavaju „pripadaju alevitskoj manjini, dok se među ustanicima nalaze sunitski ekstremisti, koji se ustvari često bore protiv islamskih manjinskih grupa kad kažu da se bore protiv Asada“.
Na sličan način problem vide i neki evropski zvaničnici. Upitan da li bi Austrija pristala da bude domaćin konferencije na kojoj bi se okupili predstavnici svih sirijskih političkih i religioznih snaga, ministar spoljnih poslova Špindeleger izjavio je da bi se njegova zemlja vrlo rado našla u toj ulozi, ali je problem što „različite sirijske opozicione snage nerado razgovaraju među sobom“.
Odlučno protiv međunarodnog vojnog mješanja u Siriji je i španski ministar spoljnih poslova Manuel Garsija Margaljo, insistirajući i dalje na političkom rješenju kao „jedinoj opciji na dugi rok“.
Nejasno je, međutim, kako shvatiti takvu izjavu jednog evropskog ministra čija je zamlja u NATO savezu, u trenutku kada su svi mediji puni informacija o tome da sada i Vašington, zajedno sa Saudijskom Arabijom i Katarom naoružava ustanike u Siriji – da je on protiv davanja „odriješenih ruku“ onima koji naoružavaju Asadove protivnike, ili da ne želi da razgovara o tome?
„Alijansa civilizacija“ je osnovana 2005. godine na inicijativu Turske i Španije i danas je pod patronatom Ujedinjenih nacija kao, za nekog emotivni, za nekog politički pokušaj da se pruži simbolički odgovor s jedne strane terorističkim akcijama od 11. septembra 2001, a s druge strane ideološkoj konstrukciji „rata civilizacija“ Samjuela Hantingtona.
Ove godine, na svom petom susretu, Alijansa je okupila visoke predstavnike islamskih država, ali su se zato evropske države ponašale upadljivo uzdržano i uglavnom se odlučile da u Beč pošalju predstavnike na nivou ambasadora.