Štoviše, nekim se presudama dovodi posve u pitanje, kao što je primjerice i nedavna oslobađajuća presuda mozgovima svih Miloševićevih tajnih službi, J. Stanišiću i F. Simatoviću. No, ono u čemu je Haški sud ipak velika pomoć, jesu u najvećoj mjeri točni podaci o stradanjima, žrtvama i zločinima. Pa ako se čak dokraja relativizira i obeskrijepi Haški sud, veliki posao oko istine o prošlosti te pravde za žrtve i dalje predstoji pred državama i društvima, pogotovo institucijama i strankama koje se smatraju zaštitnicama svojih nacija. Dakle, ni ispravnom konstatacijom da Haag ima “dvostruke aršine”, nipošto se ne bi smjela štititi lažna nevinost, produžavati sljepilo za tuđe žrtve, skrivati vlastite zločine, prešućivati zlo vlastitih vođa i “grešnih” institucija. U tom smislu važno je osvrnuti se na prvostupanjsku presudu hercegbosanskoj šestorici.
Haška presuda političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne, iako nepravomoćna, ipak je razotkrila plan, razmjere i obim zločina koji su počinjeni u ime Herceg-Bosne. Suočila nas je iznova s ideologijom tuđmanizma koja je stvorila Herceg-Bosnu i lažno je (i do danas) predstavlja kao zaštitnika hrvatskoga naroda, svih Hrvata u Bosni i Hercegovini. U pročitanoj presudi, koja se većinom drži prvih godina rata, obuhvaćeno je doduše samo 6 općina, dok se drugi krajevi BiH gdje su živjeli Hrvati, pogotovo dijelovi današnjega srpskoga entiteta, i ne spominju. No, i ti su Hrvati također direktne žrtve najprije velikosrpske agresije, ali i projekta Herceg-Bosne koji je, na nekim područjima, posljedično povukao i Muslimane u rat za teritorij i čišćenje od Hrvata i Srba. Zato Herceg-Bosna nije izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda u BiH, nego politička uzurpacija i projekt nacionalističkih zabluda.
Iako u presudi nije pojašnjen termin “udruženi zločinački pothvat”, kojega Haški sud računa od siječnja 1993., čini se važnim istaknuti da je na vidjelo izišla i sudski je pokazana činjenica da je Zajednica HB, a pogotovo Republika Herceg-Bosna za svoje ostvarenje koristila etničko čišćenje od nehrvata, posebno Muslimana, a tako i preseljavanje vlastitih sunarodnjaka iz Bosne. Herceg-Bosna se opravdavala i opravdava velikosrpskom agresijom i ondje gdje se ni politički ni moralno ne može opravdati: u ponavljanju sličnih političkih ciljeva, u istoj metodologiji i korištenju istih sredstava da se do tog cilja dođe. Herceg-Bosna je, dakle, derivacija i umanjena kopija velikosrpskoga projekta podjele BiH da se, kako je Tuđman izjavio još na Staru godinu 1991., “nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji perec neprirodan.” Tuđman je, za razliku od Miloševića, “historijski” objašnjavao sve svoje političke stavove i zapovijedi, pa je po njegovom mišljenju od Bosne i Hercegovine trebao ostati samo Porfirogenetov “dio ‘zemljice Bosne’ gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna [nema Hercegovine, op. I.Š.] mogla biti tampon-zona između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH.” Ovo je bila misao vodilja i strategija F. Tuđmana i njegovih odanih pomoćnika, ponajprije G. Šuška i M. Bobana.
Stvarna i ratna realizacija ovoga cilja – svim sredstvima učiniti prirodnim “neprirodni perec” Hrvatske – mijenjala se do svojih krajnjih suprotnosti, naročito mijenjanjem ratnih saveznika i ratnih neprijatelja. U konačnici je doživjela vlastiti poraz Tuđmanovom odlukom o dokidanju Herceg-Bosne. Nisu, naravno, Tuđman i Milošević, politički Zagreb i Beograd jednaki, niti se zločini Herceg-Bosne po vremenskom slijedu, sistemu i obimu mogu mjeriti s velikosrpskim i republičkosrpskim zločinima i genocidom. No, bez obzira na sve licemjerne apologije da Tuđman i njegovi pobočnici, Šušak i Boban, nisu dijelili Bosnu, bez obzira na sva cinična skrivanja iza tobožnje Tuđmanove nemoći uslijed diktata međunarodnih sila, ipak, uz tolike svjedoke, te Tuđmanove izjave, a povrh svega uz katastrofalne posljedice hercegbosanskog ideološkoga projekta, sudskom presudom je nepobitno potvrđeno da je Herceg-Bosna, iako daleko manje od Republike Srpske, bila zastrašujuće zlo. To znači da je Herceg-Bosna apsolutno antibosanski i antihrvatski projekt te je krivo govoriti kako je njime obranjena Bosna i Hrvati u njoj. Taj je projekt, kasnije je pogotovo postalo bjelodano, bio protiv Bosne i Hercegovine i protiv Hrvata u njoj.
U nimalo jednostavnom kontekstu velikosrpske agresije, nesnalaženju i neodgovornom laviranju Predsjedništva BiH s Alijom Izetbegovićem na čelu, hrvatska politika je od početka bila bez jasne političke vizije što s Bosnom i polovicom Hrvata u BiH ili je pod maskom svehrvatske brige oponašala makijavelističku miloševićevsku politiku podjele. Međutim, ničim se, ni teškim kontekstom, ni srpsko-crnogorskom agresijom, niti naoružavanjem, humanitarnim i drugim pomaganjem Muslimana, ni priznavanjem BiH, ne mogu opravdati ubijanja, logori i etničko čišćenje. Odnosno, drukčije kazano, Tuđman, kao krajnje loš povjesničar, ali vrhovnik i sveodreditelj hrvatske politike i u Herceg-Bosni, nije priznavao Bosnu (i Hercegovinu) kao povijesni i politički subjekt. Na to je bio prisiljen dijelom od međunarodnih faktora (posebno Njemačke i SAD-a), a najviše razvojem odnosa u BiH, dakle odlukom bh. političara, B. Bogićevića, A. Izetbegovića i drugih, za neostanak u krnjoj Jugoslaviji, za nedjeljivu i neovisnu BiH; bio je također prisiljen političkim i vojnim jačanjem Bošnjaka i Armije BiH, ponajviše pragmatičnim interesom neovisnosti hrvatske države, a ne nikakvom ljubavlju ili brigom za bosanske Hrvate.
Svojom hercegbosanskom politikom Tuđman je Hrvatima, prije svih bh. Hrvatima, u nasljedstvo ostavio teška sporenja i sukobe. Ostavio je baš ono protiv čega se onako žučljivo borio: političko (a i moralno) “bespuće i lutanja”. Bespuće se najviše očitovalo u tome što je Hrvatsku kao žrtvu velikosrpske agresije djelomično uvukao u međunarodni sukob u BiH. Lutanja su se očitovala: od neuvjerljivog pa i lažnog savezništva s Muslimanima, od referenduma u kojega nije bio uvjeren, ali je na njega pristao pod pritiskom i nagovorom crkvenih poglavara (V. Puljić, P. Anđelović, F. Kuharić), pa preko neprijateljstva i jednog u povijesti vjerojatno najbesmislenijega rata, rata s Bošnjacima, do kasnijeg nevoljkog odreknuća od Herceg-Bosne Washingtonskim sporazumom, pa onda splitskim i drugim vojnim sporazumima kao nužno potrebnim za oslobađanja Knina i Krajine s bosanske strane. Unatoč savezima, sjeme zla je naširoko posijano i trebat će mnogo napora i vremena da se prihvate povijesne činjenice i povrati međuetničko povjerenje i poštivanje.
Gotovo je nemoguće naglasiti koliko je projekt Herceg-Bosne samoubilački. Jer nikada nije bilo ničega jasnoga u toj politici, ni saveznici, ni granice, ni teritorij koji je trebalo obraniti ili osvojiti. Bila je jedino jasna poslušnost Tuđmanu i Šušku, hercegbosanska sebičnost (pripajanje Hrvatskoj, preseljavanje i napuštanje svojih sunarodnjaka u Bosni) te averzija prema Muslimanima. Koliko je samo običnih ljudi, kao nekada za Pavelića, hranjeno suludim idejama o konačnom ujedinjenju “hrvatskih povijesnih zemalja”! Koliko je Hrvata mislilo da je Herceg-Bosna, iako u manjim okvirima, napokon ostvarenje onoga što nije uspjelo ni NDH-u! Ideja o pripojenju dijelova BiH Hrvatskoj, konkretno, proširene zapadne Hercegovine do Stoca, s malo širim teritorijem (nekada do Jajca i Kiseljaka, a nekada do Kupreških vrata i Makljena), ideja o reviziji povijesti i srpsko-hrvatskih razgraničenja i vraćanje na Banovinu iz 1939., zatim ideja o stvaranju zasebne hrvatske državice u sastavu BiH, sve su samo samoubilačke iluzije s kojima se ništa nije postiglo, nego neizmjerno mnogo izgubilo, ali su to zablude koje teško umiru. Zato nema stvarnog suočavanja s prošlošću, nego se vlastita zla politika opravdava većim ili manjim zlom drugih. Te se ideje i projekti ne mogu, međutim, pravdati politikom jačega, miloševićevskom velikosrpskom politikom i Karadžić – Mladićevim entitetom rođenim na krvi, etničkom čišćenju i genocidu, niti na muslimanskoj prevrtljivosti, muslimanskim zločinima ili nakanama stvaranja bošnjačke državice.
Da, Bošnjaci su neusporedivo najveće stvarne žrtve, po stradanju i logorima, ubijanju i poniženju. Iznimno veliki broj i Srba je ubijen. Mnogi su Srbi (“humano”) preseljavani i prognani, iz Hrvatske, iz BiH i unutar BiH. Velikim dijelom je to učinio režim iz Beograda i s Pala. Hrvati su, međutim, zahvaljujući i vlastitoj krivoj politici, ne samo najveći demografski gubitnici u BiH nego su i danas, opet zahvaljujući lošoj politici i odsutnosti političke mudrosti, pred nestankom iz mnogih dijelova Bosne. I dugo će, ako se uopće i dogodi, trajati povratak bosanskohercegovačkih Hrvata vlastitoj državi, ne samo onaj fizički nego politički, kulturni i uopće duhovni. Kod mnogih će ideja, pogrešni i gubitnički projekt Herceg-Bosne ostati vječno u glavama, kao što još neke do nerazboritosti opija ideja Hrvatske do Drine, a čežnja za Hrvatskom, tobožnjom “matičnom zemljom”, odvraćat će ih od odgovorna i jedina smislena života i rada u svojoj stvarnoj državi. Fantazma Herceg-Bosne u smrt je odvela mnoge nehrvate, ali i Hrvate, koji su uzaludno, tragično i besmisleno položili svoje živote; stotine tisuća sunarodnjaka je razbaštinila i otuđila od zavičaja i stvarne matične države, a one koje su ostali, ostavila rastrgane, na milost i nemilost većine i nacionalističkog zova političko-hercegovačke sebičnosti i hrvatskih “čistih” teritorija.
Haška presuda hercegbosanskoj šestorici pokazuje strahotu zločina osobito prema Muslimanima. Ali i Hrvatima iz Bosne. Primjer je zločin u Stupnom Dolu u izvedbi hercegbosanskih konstruktora. Taj zločin ubijanja nedužnih Muslimana, poslužio je istodobno kao sredstvo da se Muslimane potakne na osvetu, a Hrvate zastraši i primora na seljenje prema Hercegovini i dalje u Hrvatsku, da se napravi teško popravljiva nepravda i nemogućnost zajedničkoga života. Čitav taj kraj stare, Divkovićeve i Laštrićeve Bosne, od Kraljeve Sutjeske, Kaknja, Vukanovića, preko Bobovca, Borovice do Vareša, njih preko 20.000, zločinom u Stupnom Dolu, konačno su prisilno napustili svoj kraj i naseljavali su Drvar i Knin, Istru i otoke, Šuškovo(!) i Bobanovo(!), daleki svijet. Ovo je samo jedan primjer suicidne hercegbosanske strategije.
Ovom presudom su žrtve, mislim na bošnjačke, dobile određenu satisfakciju. No, važno bi bilo iz ove presude izvući još neke zaključke. Važno bi bilo da se presuda ne tumači kao presuda “hrvatskom narodu”, da se ne ostane samo na priznanju da su strašni zločini počinjeni, nego da svi pojedinci koji imaju društvenu moć, da sve hrvatske institucije, od obrazovnih, medijskih, religijskih i političkih, izvrše “čišćenje pamćenja”, preispitaju svoju zlu prošlost, da ne odustanu od istine, golih činjenica, od stvarnog pokajanja, što uključuje nadoknadu za učinjene nepravde, te da se, konačno, raskrsti s Herceg-Bosnom. Koliko god to u ovom trenutku djelovalo nemoguće, bolje je da što prije dođe do te katarze. Bošnjaci, pak, i radi svojih sugrađana Hrvata i Srba, a ponajviše radi sebe samih, ne bi trebali trijumfirati, zatvoriti se u viktimološke jadikovke i time opravdavati svoju zlu prošlost i zločine, niti svoju aktualnu lošu politiku.
Presuda naglašava da je za ljudsko djelovanje, i ono političko, presudno uvažavati autoritet stradalnika i žrtava, te da bi konačno trebalo, i u javnom i u svakodnevnom životu, oduzeti autoritet svim zločincima, deheroizirati ih i desakralizirati. Nadati je se da će presude Karadžiću i Mladiću obznaniti već poznate činjenice da je epicentar zla bio u Beogradu, da je srpski entitet najveća kočnica za državu BiH. Do tada, a i poslije toga, s Haagom i bez njega, nužno je osloboditi se svih ratnih ideologija i krenuti k denacifikaciji našeg podijeljenog društva. Ova je presuda možda jedna od onih neponovljivih prilika da se pregledamo u ogledalu tuđe patnje, da se zasnuje transetnička memorija naše zajedničke tragedije kako bi se ušlo u žuđenu društvenu katarzu.