Imoćani podižu spomenik “Hasanaginici”! Tako će hrvatska otimačina čuvene bošnjačke balade, nakon 238 godina od njenog prvog objavljivanja u djelu italijanskog putopisca Alberta Fortisa “Put po Dalmaciji”, biti ovjerena i u kamenu.
Na liticama iznad Modrog jezera kod Imotskog planira se postaviti 15 ploča s prijevodima “Hasanaginice”.
U Hrvatskoj je “Hasanaginica” (Asanaginica) odavno, kao hrvatska pučka pjesma, lektira. Tako je imenovana i u internetskoj enciklopediji Wikipedia. Druga, pak, enciklopedijska jedinica kaže da je “Hasanaginica” bosanska i bošnjačka balada, a treća, ćirilička, da je to “narodna”, što će reći – srpska, što je zagovarao i Vuk Karadžić, dok engleska verzija baladu smatra bosanskim, hrvatskim i srbijanskim književnim naslijeđem. Čija je, onda, balada “Hasanaginica”?
Rodni list
Budemo li se priklonili stavu Ivana Lovrenovića, iskazanom u tekstu “Ima li ‘Hasanaginica’ vlasnika”, besmisleno bi bilo traganje za njenim “rodnim listom”, odnosno situiranje u okrilje nekog nacionalnog korpusa. Trebalo bi je pripisati “kolektivnom etničkom vlasništvu”, i mirna Bosna! Uostalom, nakon bezmalo dvoipostoljetnog trajanja i prevođenja na više od 40 jezika, “Hasanaginica” pripada svjetskom kulturnom naslijeđu i zašto se vraćati korijenima.
Dugo su Bošnjaci na svojatanje svog naslijeđa gledali blagonaklono. Draškalo im je to nacionalni ponos, jer se smatralo da se prisvojenom tako potvrđuje vrijednost, a pri tome ne negira izvorna pripadnost. No, negiranje i jeste prvenstven cilj koji je Lovrenović u ironičnom kontekstu definirao kao negiranje i same mogućnosti da se “književno i kulturološki artikulira bošnjačko-muslimanski identitet”.
Pojednostavljeno rečeno, otimači naslijeđa drže se principa: ono što je hrvatsko, hrvatsko je; što je srpsko, srpsko je; a ono što je bosansko i bošnjačko, svačije je – Alajbegova slama koju svako može raznositi. Pri tome veću fajdu vide u tome što otetu vrijednost drugi više nema nego što je oni imaju. Jer, ako te nema u jeziku, u duhovnoj i materijalnoj kulturi, nema te nigdje, ne postojiš. Jučer je to učinjeno s Poveljom Kulina bana i baladom “Hasanaginica”, danas su na sceni stećci, a sutra sevdalinka…
Prvi ambasador
Baladu “Hasanaginica” svijetu je otkrio Alberto Fortis 1774. godine, ali je put njenoj svjetskoj slavi prokrčio njemački književnik Gete (Goethe) prevodeći je s italijanskog na njemački. Potom su se njome bavila i druga čuvena književna imena, među kojima su i Herder, Puškin, Skot (Scott), Mickijevič (Mickiewicz), Nerval i Merime (Merimee).
– Čitavih četrdeset godina (1774.-1814.) “Hasanaginica” je, kao pjesma “morlačkog jezika”, kružila uzburkanom evropsko literarno-folklornom pozornicom, već iznurenom pseudoklasicizmom, a mi nismo znali za nju, osim nekolicine učenih pojedinaca. Tako nas ova muslimanska balada o plemenitoj Hasanaginici, i bez pravog imenovanja, otkri učenom svijetu, ukaza na veličanstven poetski stvaralački dar našeg čovjeka, postade prvi ambasador naše kulture, postade prvi književni eksport, izuzetnog intenziteta i neslućenih razmjera, i postade plodonosan podsticaj mnogima – poručio je književnik Alija Isaković u uvodniku obimnog zbornika “Hasanaginica”, koji je pripremio i štampao 1975. godine u povodu dvjestogodišnjice objavljivanja balade.
Smatrao je to najboljim spomenikom znamenitoj bošnjačkoj pjesmi kojim će se konačno staviti tačka na svojatanje “Hasanaginice”. Uzalud se nadao.
Kolike je brkove imao Marko Kraljević
Isakovićev zbornik “Hasanaginica” u vrijeme objavljivanja (1975.) nije bitno promijenio nipodaštavajući odnos prema bošnjačkoj usmenoj književnosti u BiH. Profesoru koji je predavao, bolje reći “guslao” (termin Ismeta Smajlovića) usmenu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Ljubomiru Zukoviću (prvom ministru kulture u vladi Radovana Karadžića), bilo je bitnije kolike je brkove imao, koji je broj opanaka nosio i iz kolikog je leđena pio vino Marko Kraljević nego to što su se “Hasanaginicom” bavili “tamo neki” Gete, Puškin i Merime.
Pričalo se da je nudio desetku ko mu odgovori na pitanje kako je Marko mogao slomiti koplje na tri polovine. Zadovoljio ga je odgovor da je Marko bio junak i po i imao koplje i po.
Sinku šalje obaška haljine
Tamnim mjestima u “Hasanaginici”, nastalim zbog grafijske nepreciznosti, bavili su se mnogi jezički stručnjaci, ali, nažalost, neki su ih učinili još tamnijim. Najviše zabune unijele su “uboške haljine” koje kaduna šalje najmlađem sinu, ostavljenom u bešici. Hatidža Dizdarević-Krnjević u izvrsnoj studiji ukazuje na nelogičnost da majka svom miljeniku, umjesto da ga izdvoji posebnim darom, šalje sirotinjske haljine. Kasnije je, nakon stručne jezičke analize, prihvaćeno “u bošči haljine”.
U petnaestogodišnjem istraživanju balade dokučio sam da bi, nakon što je s v a k o m (podvukao S. H.) sinu darovala nože pozlaćene, najmlađem sinku spremila obaška (posebno) haljine. Ne znam samo kako bi se ovaj izraz mogao uklopiti u tvrdnju da je “Hasanaginica” čisto hrvatska ili čisto srpska balada.
Prof. dr. Asim Peco osporava zamjenu “srca arđaskoga” u “srca (h)rđavskoga”, smatrajući nelogičnim da bi Hasan-aga mogao upotrijebiti za suprugu tako tešku riječ u trenutku kada majka dariva djecu. Možda je riječ o “arđi(j)skom”, odnosno ponosnom srcu, jer drama u baladi odvija se kroz sudar dva nama, ponosa, oličena u Hasan-agi, s jedne, i kaduninom bratu begu Pintoroviću, s druge strane. Ali, takvo tumačenje pokvarilo bi stereotip o Hasan-agi kao bezdušnom silniku.