Poznati albanski umjetnik Anri Sala, aktualno izlaze svoja ostvarenja u pariskom Kulturnom Centru “Georges Pompidou” , do 6 kolovoza. Jako originalna izloba uradjena kao samostalno djelo privlaci na tisuce posjetitelja jer predstavlja slike, zvukove, arhitektonske domete i dozvoljava znatizeljnim, setati se od Sarajeva, Berlina do Bordeauxa i Mexico Cityja.
U suradnji sa bosanskohercegovackom umjetnicom Sejlom Kameric, Anri Sala je realizirao svuda u svijetu prikazivani film “1395 dana bez crvene”, o opsadi Sarajeva. Ostvarenje ne pokazuje ubijene i nastradale osobe, niti vojnike, nego slijedi glazbenicu sto nastoji stici na repeticiju “Pateticne sinfonije”, Petera Iljica Cajkovskog sa gradskim, sinfonijskim orkestrom.Ulice su prazne, prljave, sive…i razrusene.Samo pucanj snipera prekida nijemu tisinu sto vlada gradom.
Da bi izbjegla metak, mlada zena na svakom raskrcu mora zastati pa trcati do druge strane plocnika, zatim se odmoriti od napora i straha pa nastaviti pjevusiti simfoniju i prilagodjavati osobno kretanje onom, koje je zamislio veliki kompozitor. Autorova kamera elegantno i graciozno snima gestkulacije zene i njezine sinfonije, zbog koje svakog casa moze umrijeti. Sala je uspio jedno od najoriginalnijih, najmagistralnijih i najsavrsenijih podsjecanja na rat, vidjeno u Parizu.
Osobne posebnosti i koncepte objasnjava na jednostavan i skroman nacin, isticuci kako sve izlozbe predstavlja kao jednistvenu kolekciju ciji eksponati, odavno, postoje. Postavka je, istovremeno, samostalno, umjetnicko djelo! Sala ne izdvaja ni ne naglasava samo jedan film ili objekt, nego izmedju njih stvara spone, prepiske sto gledatelju pokazuju tempo i predlazu osobni pregled izlozenog, kao jedninstvenu koreografiju. Umjetnikov glavni ulog je jednim potezom ujediniti vrijeme i prostor, u isti pokret te pomocu posjetitelja, uklopiti ih jedno u drugo.
Na ovoj izlozbi jedno filmsko djelo poziva gledatelja premjestiti se sa jednog ekrana prema drugom, smjestenom u Juznoj galeriji slavnog Beaubourga, namjerno otvorenom za njega. Film ponekada prekida novi, prijiciran na istom ekranu. Zatim posjetitelj slijedi izlozbu zahvaljujuci drugacijem filmu i tako u nedogled. Filmovi su pomijesani i traju oko 60 minuta pa pozivaju prisutne da napreduju sa postavkom? koja simultano predstavlja naraciju i progresira U prostoru. Zahvaljujuci ovom cinu, posjetitelj slijedi likove koji prolaze gradom, obilaze kuce u ratnom Sarajevu ili se krecu u napustenoj koncertnoj dvorani, u Bordeauxu. Ruka dirigenta Arija Benjamina Meyersa pojavljuje se u prvoj slici za trajanja tri sekvence projicirane na razlicitim ekranima kao da on, pokrece projekciju.Zvuk i glazba kao dodaci naraciji ?
Anri Sala smatra da ne funkcioniraju odvojeno, kao sum ili zadnji plan, nego djeluju u sinergiji kao nesto sto ce tek postati. Umjetnik nastoji da glazba zavlada trenutkom u kojemu dobije oblik, kada glazbenici osobni udisaj pretvore i prevedu u glazbu. Istice kako je zvuk poseban pokretac svakog od ostvarenih filmova. Bilo da djela radi sam ili u suradnji sa glazbenicima, Sala ostvaruje pred pisanje kojim oznacava smisao buduce glazbe, poput osbitog skripta sto ce uspjeti ispunjenje prostora. Filmovi su takodjer instrumenti glazbe jer svaki izvodi osbnu i drugaciju melodiju. Zvuk i glazba ne pricaju price nego stvaraju impakt i arhitekturu sadasnjosti. Sjecanje na prezivljeno je ozivljeno preko tijela i pokreta, postalih zvuk i glazba. U Salinim filmski uradcima cesto je ispricano sjecanje o jednom dogadjaju, zahvaljujuci nacinu na koji ga je tijelo upamtilo. Autor nastoji razumijeti i pokazati kako pokreti odkrivaju sjecanje. Filmovi rezultiraju odsjajem koji se pojavi u slikama, izmedju mjesta, zvuka i likova. Oni ne pricaju pricu nego upucuju na nju, bez opisivanja.
Anri Sala je posbno zainteresiran za odnos prostora i zvuka pa se, najprije, zanima za izvor zvuka i okolicu u kojoj nastaje, postajuci glazba. Isto je i sa arhitekturom koja ne upucuje na glazbu sto predstavlja odgovor o mjestu ili situaciji. Ponekada umjetnik snima akusticni uticaj arhitekture jednog mjesta na naraciju price, licnosti i njihove dijaloge, ilustrirajuci utjecaj arhitekture na na njihove odnose i na njih same. Ako je to ocito u filmu “Ansewer Me” u kojemu se eko stvara zahvaljujuci zvuku baterije na ivicama geodetske nastambe u Berlinu, originalne performanse odredjenog glazbenika.Drugdje je to utjecaj konteksta koji ga zanima, poput citadele Tlateloco u Mexicu, gdje se dogodila zadnja bitka izmedju Asteka i osvajaca ili studentski nemiri iz 1968 godine, uguseni u krvi. To je mitsko mjesto, gdje se slamala Historija, arhitektura ali i identitet. U filmu postaje Tlateloco Clash, citadela glazbenog lomljenja. Prema ideji da tamo gdje se zvuk i prostor susrecu, ujedno nastaje rezonanca sto prelazi jedostavni fizicki odjek, koji ga je oduvijek iznenadjivao i opcinjavao.