Tomislav Piplica, harizmatični trener golmana naše nogometne reprezentacije, imao je zanimljiv životni put. Bosanski Higuita, kako su ga zvali fanovi u Njemačkoj, napravio je prve nogometne korake u rodnom Bugojnu. Nakon što je kao 15-godišnjak postao član prve ekipe Iskre, svu su u njemu vidjeli veliku golmansku zvijezdu.
Bio je i član omladinske reprezentacije Jugoslavije koja je u Čileu osvojila naslov svjetskog prvaka. Bio je rezerva Dragoja Lekovića, a u toj šampionskoj selekciji tada su bili Igor Štimac, Robert Jarni, Zvonimir Boban, Robert Prosinečki, Predrag Mijatović, Davor Šuker…
Trenerska licenca
Uslijedile su epizode u splitskom Hajduku i Zagrebu da bi se 1993. godine konačno skrasio u Segesti, gdje je igrao četiri sezone. Nakon toga je jednu polusezonu nosio dres Samobora, a potom je u ljeto 1998. prešao u njemački Enerdži Kotbus, gdje je uspješno branio sve do kraja svoje igračke karijere. Dva puta je izabran za igrača godine tog njemačkog kluba. Za reprezentaciju naše zemlje ubilježio je devet nastupa.
– Druženje s loptom počeo sam kao 11-godišnjak. Iskra je tradicionalno pravila turnire za mlađe selekcije i kroz njih je birala najtalentiraniju djecu. U početku sam igrao po desnoj strani, ali na jednom od treninga nismo imali golmana pa mi je trener Stipe Pejak rekao da obučem rukavice i stanem među stative. Od tog trenutka nisam više bio bek nego golman – prisjeća se Piplica.
Rođen je 5. aprila 1969. godine u Bugojnu kao najmlađe dijete Pere i Felke. Starija braća Franjo i Nikica te sestra Marija uvijek su, uz roditelje, bili njegova najveća podrška.
– Pokojni tata Pero radio je u Njemačkoj tako da mami nije bilo lako da nas odgaja. Bilo nas je četvero i svi smo imali neke svoje želje i zahtjeve. Kako sam bio najmlađi, kad god mi je zagustilo, uvijek sam imao svoje najbliže da mi pomognu. Dok sam se školovao imao sam podršku ljudi iz Iskre. Završio sam Mašinsku školu, ali nisam mogao očekivati da mi poklone diplomu nego sam morao i učiti – prisjeća se popularni Pipi ili Pirat, kako su ga zvali navijači Kotbusa.
Nakon igranja u Hrvatskoj i Sloveniji, utočište je našao u Njemačkoj. Prošao je na probi u Kotbusu, čiji je dres nosio 10 sezona i gdje je stekao status klupske legende.
– To su bile moje najljepše godine u životu. Kotbus je definitivno moj klub i tako će uvijek biti. Prestanak aktivnog igranja bio je veoma teška odluka, a nažalost, nije bila dobrovoljna. Dobro sam se osjećao i želio sam nastaviti braniti. Ipak, čelnici kluba željeli su podmladiti ekipu i morao sam okačiti kopačke o klin. Nakon toga sam odlučio da završim trenersku licencu u BiH i počeo sam raditi kao trener selekcije do 23 godine – nastavlja Piplica.
Poslije 12 godina života u Kotbusu, sa porodicom se preselio u Lajpcig, gdje je kratko radio kao trener u ekipi Karl Cajs Jene.
– Kada sam dobio ponudu, nisam želio da se razdvajam od porodice tako da je selidba bila neminovna. U Jeni mi je bilo dobro, ali kada je stigao poziv reprezentacije, oni su rekli da ne mogu trenirati u Jenu i raditi u nacionalnoj selekciji tako da mi se nije bilo teško odlučiti. Izabrao sam da budem u stručnom štabu Safeta Sušića i nimalo se nisam pokajao. Idealno bi bilo da u repki imamo uvjete kao u Njemačkoj. Tamo je lakše raditi, ali polako se približavamo Evropi po tom pitanju – kaže Tomislav.
Porodična tradicija
U braku je s Bejzadom, s kojom ima petnaestogodišnju kćerku Evu Karmelu i četiri godine mlađeg sina Zaka Paola.
– Porodica je bitna u životu svakog čovjeka, a posebno sportista. Sve je mnogo lakše kada uz sebe imaš osobu koja te razumije i pomaže. Život profesionalnih sportista veoma je težak, porodica dosta trpi i stvarno je potrebna velika ljubav da bi se brak održao. Sa suprugom sam skupa 22 godine, a u braku smo 18. Upoznali smo se dok sam igrao u Zagrebu – kaže Piplica.
Sin će, najvjerovatnije, nastaviti porodičnu tradiciju i u budućnosti postati nogometaš.
– Prije nogometa trenirao je tri godine džudo pa dvije plivanje. Posljednje tri je u nogometu i nadam se da će tako i ostati. Nisam želio vršiti pritisak i utjecati na to da počne trenirati nogomet. Najbitnije je da je u sportu, jer je to dobro i zbog njegovog fizičkog razvoja. Jedini uvjet koji sam mu dao je da ni u kom slučaju ne smije biti golman. Trener mu je jednom prilikom govorio da brani, ali on je rekao da ne smije od tate – s osmijehom govori Piplica.
Trener golmana naše nogometne repezentacije prepoznatljiv je po dugoj kosi i sebe teško može zamisliti s drugačijim imidžom.
– Mislim da to ne bi bio pravi Tomo Piplica. Sebe sam potpuno našao u ovom imidžu. Prvi put sam se ošišao kao šestogodišnjak, ali naravno, nisam nakratko. I tada sam imao dugu kosu. Kratku kosu imao sam jedino u JNA. Što se mora, nije teško. Uz dugu kosu forisirao sam i dužu bradu. Mislim da mi ova kombinacija dobro stoji. Ovaj imidž nije nimalo lako održavati, pogotovo kada si pod treningom. Nekada mi dosadi duga kosa, ali me to brzo prođe – kaže Piplica.
Sin trenira nogomet, a jedini uvjet koji sam mu postavio je da ni u kom slučaju ne smije biti golman
Namjerno odbranio jedanaesterac kancelaru Gerhardu Šrederu
Piplica s Angelom Merkel
Tomislav Piplica, kao najpopularniji igrač Enerdži Kotbusa, imao je čast da ugosti Gerharda Šredera (Gerhard Schrodera) i Angelu Merkel. Kancelar Šreder poželio je da mu puca jedanaesterac. Iako su mu svi iz kluba govorili da pusti gol, on ga je namjerno odbranio nakon čega je imao problema s upravom kluba.
– Naravno da sam bio sretan što mi je ukazana čast da primim njemačkog kancelara i kancelarku. Merkel voli nogomet i ona je veoma draga i nasmijana osoba. Zrači nekom pozitivnom energijom – smatra Piplica.
Neko vrijeme bio je aktuelan i njegov ulazak u politiku, ali se to nikada nije desilo.
– Nisam se želio baviti politikom, jer se ne volim miješati u nešto u šta nisam dobro upućen. Mislim da je najbolje da svako radi svoj posao, što je u Bosni, nažalost, veoma rijedak slučaj – kaže nam.
Zbunjivao napadače
Piplica je imao specifičan oblik branjenja, poput Kolumbijca Hozea Renea Higuite (Jose). Jednom prilikom je prepao napadača koji je išao sam prema golu. Piplica je krenuo, napravio kolut naprijed, zbunio napadača i odbranio “zicer”.
Autogol glavom
Piplica je poznat i po legendarnom autogolu glavom, kada mu je bezopasna lopta prešla preko glave. Za taj gol u emisiji “TV Total” Stefana Raba (Raaba) dobio je “nagradu” “Raab der Woche”, po koju je došao.
– To je nešto što se ne viđa svakog dana. Teško mi je to sve opisati. Jednostavno sam nesmotreno reagirao. Imaš milion dobrih intervencija, a jedan kiks toliko se pamti. Treba se znati nositi s tim. Ako na to nisi spreman, nije dobro baviti se sportom – kaže bivši golman.
Nojer je najbolji
Piplica smatra da u ovom trenutku postoji veliki broj kvalitetnih golmana, ali da je ipak najbolji Nijemac Manuel Nojer (Neuer).
– On je definitivno najkompletniji. Stalno to potvrđuje stilom branjenja i kvalitetom. Naravno, tu su i Iker Kasiljas (Casillas), Đanluiđi Bufon (Gianluigi Buffon)… Ne treba zaboraviti ni našeg Asmira Begovića. I on ima kvalitete da bude jedan od najboljih – kaže Tomislav.
Balja je odličan momak
Na okupljanjima bh. nogometaša Piplica najviše vremena provodi s kolegom iz stručnog štaba Elvirom Baljićem.
– Balja je odličan momak. Imao je veliku karijeru. Igrao je u Real Madridu. I kao čovjek je odličan. Naravno, volim i kako pjeva. Nisam na tom nivou da bismo mogli snimiti duet, ali sam mu ponudio da glumim u spotu ako u budućnosti bude snimao nove pjesme – u šali kaže Piplica.