Sarajevski sedmičnik “Slobodna Bosna” u julu 2007. godine posthumno je objavio posljednju ispovijest ratnog komandanta Devete brdske brigade Ramiza Delalića Ćele, u kojoj ovaj govori o svojoj ratnoj i poratnoj ulozi u Sarajevu i BiH te daje odgovore na mnoge misterije o ljudima i događajima iz bošnjačkog vrha u glavnom gradu naše zemlje.
U interesu javnosti i konačnog saznavanja istine o važnim događajima iz nama bliske prošlosti, kompletnu ispovijest prenijet ćemo u nekoliko nastavaka. Danas objavljujemo drugi dio intervjua.
Pretpostavljam da ste onda Ademovića obavijestili da imate snimak Ugljena? Kada se ponovo srećete s Ademovićem?
– Isto veče. Napominjem da je razgovor u „Kiborgu” s Ugljenom vođen poslije podne, oko pet sati. Navečer, oko 11h, kod mene je došao Enes Pandžić, vozač Keme Ademovića s kojim sam pješke krenuo prema vozilu koje je bilo parkirano kod „Senatora”, kod Pravoslavne crkve. U autu je sjedio direktor AID-a Kemal Ademović.
Ušao sam u vozilo i sjeo pozadi. Enes Pandžić je vozio, a Kemo je sjedio na mjestu suvozača. Krenuli smo prema centru grada, nigdje nismo svraćali, oko sat vremena smo se vozali po gradu. Ademoviću sam pustio snimak razgovora s Ugljenom. Pošto je na snimku bio spominjan i Kemo, on je opet psovao Ugljena, da bi u jednom momentu Enes Pandžić, koji je do tada šutio, rekao: „Šefe, što ga ne likvidiramo?”, misleći na Ugljena.
Budući da sam u svom poslu neke stvari odrađivao za Bakira Alispahića i Kemu Ademovića, rekao sam: “Ako šta treba, evo ja sam tu!” Kemo je rekao da je još rano za to, ali je ponovio kako je Ugljen napravio velike probleme predsjedniku Izetbegoviću i državi, jer je neke papire nosio ili davao sudu u Hagu.
Rekao je da se ti papiri odnose na slučajeve „Grabovica”, „Kazani” i na ubistva vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici, prilikom napuštanja komande Druge vojne oblasti. Dakle, prema njegovom mišljenju, sve je ovo zakuhao Nedžad Ugljen.
Tako smo se rastali, o likvidaciji Ugljena više nismo pričali, mada mi je Ademović predložio da ponovo kontaktiram Ugljena. Od tada su jedan period stalno kod mene dolazili Samir Hurem i Enes Pandžić i mi smo u jednoj od podrumskih prostorija u mom kafiću igrali pikado. Dolazio je i Tufo, načelnik Sedme uprave policije. Mislim da je Ademović htio da Pandžić stalno bude u mojoj blizini.
Pikado u “Kiborgu”
– Sedam-osam dana nakon ovog, a u međuvremenu sam imao kontakte s Ugljenom i Alispahićem, došao mi je u radnju Enes Pandžić i pitao mogu li se vidjeti s Ademovićem. Pristao sam. Sutradan naveče, na isto mjesto, kod Pravoslavne crkve, došli su njih dvojica. Ponovo ja ulazim u vozilo, Enes vozi, dok Ademović sjedi na mjestu suvozača.
Ja sjedim pozadi i opet idemo u vozikanje. Tokom vožnje Ademović me je pitao zašto je kod mene dolazio Bakir Alispahić i šta on ima da pita šta će se desiti Ugljenu!? Ustvari, htio je da sazna šta je Alispahić tražio od mene. Opisao sam mu da Alispahića zanima znam li ja šta se sprema Ugljenu, a Ademović je opet psovao i vrijeđao Ugljena te isticao kako je Ugljen nanio puno štete iznoseći neku dokumentaciju i stavljajući je na raspolaganje Tribunalu u Haagu.
Kemo mi je još rekao da ovi ljudi nisu namjerno pucali u glavu Nedžadu Herendi, nego da su ga, prilikom pokušaja bjekstva, udarili pištoljem u glavu, a onda je došlo do rasprskavanja na mehanizmu prigušivača, pa su ga parčići zrna pogodili u glavu, a da je onda Ugljen od svega toga napravio senzaciju bacivši tako ljagu na ljude i, uopšte, službu AID.
Tokom vožnje gradom, u jednom momentu, Ademović mi se obratio riječima: „Ramize, možemo li na tebe računati u vezi Ugljena?” Ja sam ga pitao šta želi time reći, a on mi je odgovorio: „Ugljen je napravio veliku štetu, ne samo u pogledu predsjednika nego na ukupnu politiku Bosne, iznoseći dokumentaciju ili je stavljajući na raspolaganje Tribunalu u Hagu.” Ja pouzdano znam da su Alispahić, Ugljen i Mujezinović bili jako nezadovoljni što je Ademović došao na čelo AID-a.
To mi je isto Ademović u autu pokušao reći. Shvatio sam da Ademović pravi uvod za nešto veće što hoće da mi kaže, pa je na kraju i rekao da predsjednik Predsjedništva BiH zbog Nedžada Ugljena ima velikih problema, ne može da spava i da ovog treba likvidirati. Odmah nakon toga je rekao kako Ugljen, Alispahić i još neki idu tako daleko da misle kako trebaju preuzeti vlast, jer je u to vrijeme predsjednik bio bolestan. Nalazio se u bolnici, na liječenju.
Je li Vas iznenadilo to što govori Ademović?
– U to vrijeme ja ovo nisam shvatao kao nešto nenormalno, jer sam, kao što sam već naveo, odrađivao neke stvari za njih. Poznajem te ljude i njihov mentalitet, način rada… Pitao sam Kemu je li državni vrh upoznat s ovim što mi predlaže, na šta on uzvraća: „Ramize, jeste!”
Ponudio oružje
Je li Pandžić bio jedina osoba koju ste viđali u društvu s Ademovićem?
– Bio je povremeno i Samir Hurem i niko više. Ja sam se s Enesom konstantno počeo viđati, skoro svako veče. Jedno veče je došao, bilo je između 11h i pola noći i rekao mi da idemo njegovom „jettom” do Prijedorske ulice, na Aneks, gdje stanuje Ugljenova švalerka Atija Muftić.
Rekao mi je: „Tu gdje mu stanuje švalerka najlakše ga je odraditi.” Ja sam samo slušao. Kada smo se iz pravca Otoke velikom lijevom krivinom počeli penjati ka Prijedorskoj ulici, rekao sam mu: „Enese, hajde da se vratimo u moju radnju i o ovome obavijestimo direktora Ademovića, da napravimo sastanak i o svemu se detaljno dogovorimo.” On je prihvatio moju sugestiju i vratili smo se u moju radnju, gdje smo do ranih jutarnjih sati igrali pikado. Ostalo je da on dogovori sastanak s Ademovićem u narednih nekoliko dana.
Dva-tri dana nakon toga Pandžić je došao kod mene u radnju i pitao: „Ramize, da li večeras imaš vremena da se nađeš s Kemom Ademovićem?” Ja sam rekao da nema nikakvih problema i rekao da se možemo sastati kod mene u „Kiborgu” u podrumskim prostorijama, kako bih eventualno, mogao snimiti taj razgovor. Međutim, Ademović na to nije pristao. Enes je rekao da on ne voli da se viđamo po radnji, pa je predložio da se ponovo vozamo autom. Opet smo se našli u ulici kod Pravoslavne crkve, isti raspored sjedanja u vozilu.
Vožnja je počela. Ademović je pitao jesmo li ja i Enes obišli mjesto gdje bi trebalo likvidirati Ugljena. Odgovorio sam da jesmo, a on mi je ponudio pištolj, italijansku „beretu” 7,65 mm s prigušivačem, a ja sam rekao da mi ne treba, jer imam svoje oružje. Dogovarali smo ko će sve učestvovati i na koji način. Ja sam bio mišljenja da to trebamo odraditi sami. Ademović je rekao da ćemo to još izdogovarati pošto je u igri i Naser Orić iz Tuzle. Ja sam se protivio ovom Keminom prijedlogu, rekavši: „Ja ne volim da radim s puno ljudi, volim da to uradim sam. A, ako ne, eto ti Orića pa radi s njim.” Ja sam tražio isključivo Enesa Pandžića, jer je Kemo imao povjerenje u njega, a i da se „pokrijem” da ne ispadne da radim sam, na svoju ruku.
Ademović mi je objasnio da Ugljena stalno prate i da ćemo uvijek imati informacije gdje se nalazi i u koje vrijeme. Jednom smo imali dojavu da je upraćen na putu od Jablanice prema Konjicu.
U međuvremenu smo ja i Enes Pandžić dogovarali način i metod kako da likvidiramo Ugljena. Pošto smo obojica imali oružje u Enesovom autu, mislili smo da je najbolje da ga izrešetamo u autu ili dok ide ljubavnici u Aneks. To smo stalno razrađivali. Jednom smo imali dojavu da se vozi iz Visokog prema Sarajevu, praćen je, ali ga je pratnja usput izgubila, pa nam nisu znali reći gdje je. Znači, u autu smo stalno imali „hekler” s prigušivačem koji je bio moj, a Enes je imao pištolj „beretu” 7,65 mm, s originalnim prigušivačem.
Pristao sam da pomognem oko likvidacije
Jeste li pitali ko je još uključen u planiranje Ugljenovog ubistva?
– Jesam, pitao sam: „Kemo, ko sve zna za ovo, ko je sve upetljan, čovječe?” On mi odgovara: „Ja, ti i Enes Pandžić.” Ja ga ponovo pitam: „Zna li za ovo predsjednik Izetbegović ili neko odgovoran?” On mi odgovara: „Zna nešto, ali detaljno će biti upoznat.” Kada sam dalje pitao kakav je plan, kako će se to odraditi s Ugljenom, odgovorio je: „O tom-potom, bit ćeš upoznat kada dođe vrijeme, jesi li za to ili ne?” Ja sam pristao da pomognem oko likvidacije Ugljena, jer je to u suštini Kemo i tražio od mene. Ademović me upozorio: „Pazi, Ramize, za ovo znamo samo nas trojica u vozilu.” Ja sam mu još jednom rekao: „Kemo, ukoliko vrh države ne bude upoznat s ovim, ne računaj na mene.”
Vožnja se na ovom završila i vratio sam se u radnju. Ademović mi je rekao da ne trebamo često i javno da se viđamo, a da ćemo kontakte obavljati preko njegovog vozača Enesa Pandžića.
(U sljedećem broju: Ko je ubio Ugljena; šta sam rekao Faiku Lušiji; kako me se odrekla politika…)