play_arrow

keyboard_arrow_right

Listeners:

Top listeners:

skip_previous skip_next
00:00 00:00
playlist_play chevron_left
volume_up
  • play_arrow

    Radio Naša Riječ Chicago

Vijesti

„PUT DO ZLATNOG LJILJANA – LILIUM BOSNIACUM“ IVANA PETKOVIĆ

today25. Juna 2014. 14

Background
share close

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  Slusajuci emisije Radija „Nasa Rijec“ Cikago i saznajuci vise o BiH, njenoj historiji, najznacajnijim datumima, o nasoj knjizevnosti i sevdalinci, posebno prateci podsjecanja na dogadjaje iz dvostruke agresije i genocida i uporedjujuci bh. merhamet u danima posljednje elementarne katastrofe, nasa slusateljka iz Srbije dobila je inspiraciju. Dobila je, kaze „bosansku inspiraciju“. I naljutila se. I zainatila se. Kaze – „Zeli da kaze“. Zeli da kaze ono sto joj ne da mira vec dvije decenije i najprije to zeli da kaze nasim slusateljima.

Podsjetimo najprije da je 1998. godine, sramno usvojen prijedlog sadasnje, nametnute zastave i grba Bosne i Hercegovine, a koji nemaju ama bas nikakvo kulturno-historijsko utemeljenje sa nasom zemljom.

Nametnuli su nam krpenjacu, koju antipatriote ni s jedne, ni s druge strane, svakako nikada nisu i nece prihvatiti. Oni imaju strane zastave za koje su se sami odlucili. I nikada necemo docekati ni da Dodik i dodikovici, kao ni HDZ-ovci, prihvate krpenjacu. Kad vec nece oni – necemo ni mi! Imamo mi staru, koja je vazda postojala za sve nas, koja nas nikada nije odvajala od kako je Bosne! A dusmani je sada zovu “ratnom”????? Pored ustaske u cetnicke – odgovara im I da je zastava s ljiljanima – ratna.

Srecom, sve brojniji su gradjani BiH koji na drustvenim mrezama pokrecu akcije i bude svijest kod ostalih, uspavanih, drzavljana o historijskim obiljezjima nase zemlje. Narocito se istice AntiDeyton grupa! Poruke su – da konacno treba odbaciti nametnutu dejtonsku krpenjacu (kako patrioti i kvalificiraju nametnutu, masonsku zastavu s trokutovima).

A Lilium Bosniacum i dalje – cvjeta samo u BiH i dokazano je, nigdje vise u svijetu!!!!

Kada je rijec o bosanskim zlatnim ljiljanima, slicne emocije i misljenje, ali i stid koji osjeca pred nedjelima svoje zemlje, ima i velika prijateljica BiH – Ivana Petkovic, koja nam je (nadahnuta nasom zemljom, historijom, ljudima, obicajima, kulturom i sevdahom, posebno) napisala:

„PUT DO ZLATNOG LJILJANA – LILIUM BOSNIACUM“:

 

Postoji jedan tajni prolaz, ljudsko oko ga još ne videše. Nije to most koji spaja gradove, niti države. To je put neznan oku. Prečica je to do „izgubljene“ zemlje.

Kad osetim zov zvukova uz udare terzijana i u vazduhu naslutim miris nepoznate čaršije, kojom sam bezbroj puta prošla – čim zatvorim oči, zakoračim starom kaldrmom.

Zalutali telal odjeknu iz prošlosti, samo senku videh u suton. Ništa se promenilo nije, a ipak je sve drugačije.

Lutala sam dugo, opijena žamorom bazardžana, koji su polako zatvarali svoje dućane, zanosan miris čaršije lapi do sledeć jutra. Zora se primicala! Ovde je zovu i sabah … pošla sam nekud na čistinu.

 

Mislim se: “Moram videti taj cvet!“ Čula sam priču koja mi se urezala u srce, priču koja nikog ne može ostaviti ravnodušnim. Htedoh kleknuti ispred njega i ponovo čuti njegovu pripovest o jednoj zemlji u kojoj su se jednom davno svi zvali jednim imenom. Bosnjaci.

 

U daljini, kako sam odmicala, čuo se tekbir. Nasmeših se. Bio je to dokaz da sam baš tamo, gde trebam biti. Dugo sam lutala, tražeći pogledom samo jedno. Sunce već beše upeklo. Telo mi je bilo umorno, ali duša laka. Rose više nije bilo na nepreglednom zelenilu, slušala sam zvukove nepoznatih ptica. Korak mi je bio težak, ali ustrajan. Na koju god stranu da sam se okrenula, nigde nisam uspela zapaziti zlatni tračak moje nade.

 

Pitala sam se: ‘Gde nestade? Je li ga neki mraz svojom neprijateljskom moći uništio? Da li zaista još postoji, taj gordi, vekovni cvet?’ Na tren sam izgubila nadu, sluteći ZLO koje ga može zadesiti. ‘Ne sme nestati! Ne! Nije poklekao u svojoj dugogodisnjoj i hrabroj istoriji!

Njegov junački koren čuva ovo tlo od davnina!’, tešila sam sebe. Sedoh na travu, oborena jezom sumnje. Dugo sam gledala u nebo, ne bih li ugledala neki nadnaravni znak, putokaz…i taman, kad sam spustila pogled na zemlju, ugledah na kamenu cilj kome sam pošla. Polako, uspregnutim korakom, uputih se k’ njemu.

‘ Ne sme nestati, ovo nije priviđenje!’, mislila sam. Kako sam mu se primicala – osetih da mi se žile na rukama šire i puls postaje brži.

 

„Tu si.“, šapnuh. Kleknula sam pored njega i ćutala. Znam da mi čuje misli.

 

Tada začuh glas u srcu: Odakle si, stranče?“, upita me cvet.

Pomalo uplašeno odgovorim: „Iz jedne, ne bas daleke zemlje…zemlje u kojoj tebe nema, niti te je bilo. Zato sam pošla da te nađem, da te vidim, da čujem tvoju priču, nepoznatu u mojoj zemlji.“

 

„Ima mnogo zemalja koje ne znaju ništa o meni. A da li bi tvoja zemlja htjela čuti istinu o meni?“, upita me.

„Mislim da ne bi. Znaš, ta zemlja odakle dolazim, ne voli istinu. To znam, jer je i mene lažima hranila decenijama.“, odgovorih.

 

„Zašto tako misliš? Zar tvoja zemlja nije moj prijatelj?“, upita ponovo.

„Mislim da nije. Mislim da baš ona želi da tebe više nema i da bi volela da te nikad i nije bilo.“, rekoh mu.

 

„Kakva je to zemlja, koja želi uništiti jedan običan cvijet, nedužan?“, upita me tužnim glasom.

„To je zemlja koja zna samo to da ti nisi običan cvet. Da si nešto mnogo više od toga. Ne poznaju tvoju lepotu i nisu nikad osetili tvoj plemeniti miris. Mislim da u tebi vide prepreku i nešto što im svesno govori koliko je tvoja važnost vrednija od njihove,“ rekoh.

 

„Ne razumijem“, reče cvet.

„To je zemlja koja želi da te više nema. Razumeš li? Zemlja koja svojim tlačiteljskim umom želi uništiti i ono poslednje što ti jesi.“

 

„Aha, sad razumijem. Dolaziš iz zemlje, koja je ovo tlo krvlju natopila.“, oglasi se tmurno.

Ćutala sam. Nisam znala šta da mu kažem. Osetih u duši sram i nelagodu, ogromnu potištenost i tugu. Ćutali smo određeno vreme, zagledani jedno u drugo. Zatim mi se obrati opet:

 

„ A šta je tebe navelo da dođeš ovdje? Jesi li svjesna da ono što ti želim reći, tvome rodu neće goditi? – reče nepoverljivo. „Ko te je poslao da me pronađeš? Samo jednim potezom tvoja noga može me zgaziti!“

„Ne, zlatni ljiljane, nisam došla tu da bih te uništila!“

 

„Kako ja da znam to? Ko te je poslao?!“, uzviknu.

„Znaš, ima jedan razlog zašto sam pošla u potragu za tobom. Pokušaj da me razumeš. Između mene i tebe postoji jaz, koji ja želim uništiti.“

 

„Zašto?“, upita ljiljan, „zašto, kad oboje znamo da ono što je učinjeno više niko i nikad ne može popraviti.“, dodade.

„Nažalost, istina je. Mada mi je jedina želja da ispravim tu nepravdu. Da ugasim vatru mržnje, koja bljuje vekovima iz zemlje iz koje dolazim. Jedino što znam, to je istina koja se vešto krije u redovima istorijske čežnje moje zemlje da vas više nema.“, rekoh mu.

 

„Istina. Ko ti je to rekao?“, upita.

„Pričali su mi dobri ljudi. Videla sam mnogo fotografija i snimaka, koji svedoče o krvoproliću nevinih žrtava tvoje zemlje. Videla sam puške i topove, minobacače i noževe i čudne oznake na glavama ljudi iz moje zemlje, kako ulaze u tvoj svet, želeći uništiti njegovo srce i preuzeti ga sebi. To je bio trofej koji su najviše želeli. Uništiti tvoju zemlju i od nje načiniti nešto što ona nikad nije bila i ne sme biti. A, vidiš, nikad mi niko ovde nije rekao da je neko iz tvoje zemlje to isto učinio mojoj.“

 

„Nisi bila tu kada se to zbivalo. Nisi čula plač i ropac nevine djece. Nisi mogla vidjeti grla, iz kojih, umjesto pjesme, šiklja krv. …. Tih godina zalivala me krv moga naroda. Upijao sam svaku kapljicu, ne bih li je sačuvao u svojim žilama za vječnost. Ta krv davala mi je snagu, jer sam znao: nevina krv biće sudija svakom zvjerinjaku. Nije mi dala da uvehnem od tuge i očaja, od udara tenkova i buke metaka, koji su se zarivali u moj narod. Izgleda da sam zato tako snažan i neuništiv kroz vijekove, jer me je mnoga krv nevina pojila od davnina…… I, zašto si došla, ponovo te pitam.“

 

„Zato što takve zemlje nigde nema! Zato što takvih ljudi, opijenih sevdahom i prepoznatljivom širokom dušom, nema na ovom svetu! Zato što se samo sevdah tu može srcem doživeti, kad se duša napuni do vrha! I u sumrak, kad uz saz tiho se čuje pesma puna derta, a milina te obuzme istog casa.

Zato, što se samo tu uz pesmu voli i boluje i brani svoje. Zato što se ovde nikad nije duhom klonulo pred dušmaninom. Zato što je sve nemoguće – ovde moguće“, rekoh – svesna da nisam uspela sve da mu kazem.

 

„Odakle ti to sve znaš?“, upita znatiželjno.

Zaćutah. Videla sam da mu je sena tmine nestala s latica. Videla sam da mi veruje. „Ne znam, ljiljane. Ali osećam to u svojoj duši, kad god neko spomene reči Bosna i Hercegovina.“

 

Samo jedna kapljica rose pojavi se na zlatnoj latici. Dodirnula sam je kažiprstom i stavila na svoju usnu. Bio je to moj prvi poljubac sa večnošću jedne zemlje. Moja suza tada je poljubila njega – Lilium Bosniacum, prelepi, zlatni, endemski cvet, vrsta koja vekovima nice samo u Bosni – zbog cega i jeste simbol prelepe, vekovne drzave Bosne i Hercegovine, koju i pored pokusaja – nikada nisu uspeli i nece zatrti.“….

 

Zato se iskreno nadam, ja Ivana Petkovic, iz Srbije, da ce ova divna drzava, sa svojim divnim patriotama, opet i konacno zauvek vratiti svoja vekovna obelezja, te da ce svojom najvecom snagom bh. zlatni ljiljani zaigrati i osvojiti zasluzeno mesto na Svetskom prvenstvu u Brazilu, za koje svi zajedno ginu deceniju i po.

 

Cak i da se Srbija plasirala za Svetsko prvenstvo, ja bih opet navijala za one koji su mi u srcu – za nasu BiH!!!!……….

 

Iz Srbije – Ivana Petkovic, Sombor……

 

 

I, na kraju ove price, Ivana Petkovic nam je napisala slijedece: „Ako budes citala pricu na radiju, ne znam sta ti je na umu, pa ne znam hoce li biti prikladna muzicka zelja, ali ja imam zelju uz ovo bas cuti „Sehidski rastanak“.

Bas ova pesma budi u meni nesto neverovatno, mogu na tren osetiti ta snazna osecanja, jednom sam je 10x za redom slusala, ….a s njom uvek je emocija bezbroj.

I prvi put kad sam je cula, zavolela sam Bosnu jos vise, tacnije jednu naciju, koja me je oduvek impresionirala svojom kulturom i jezikom. Imam tu pesmu i u telefonu. Odlucite Niho i ti. A ja sam vam kao ona vasa „Inat kuca“ kod Miljacke u Sarajevu. Kao i vas Zlatni ljiljan. Ne dam na vas i ne dam protiv istine! Pozdrav svim slusaocima RNR od Ivane.

 

Tako je i bilo. Ispostovali smo Ivaninu zelju i zavrsili njenu prelijepu pricu uz „Sehidski rastanak“

 https://www.radionasarijec.com/index.php/jomsocial/emisije-iz-2014-godine/4239-emisija-09-juni-2014

Kada smo joj se sutradan zahvalili, uz rijeci da smo tuzni sto, nazalost, ne mozemo da joj uzvratimo sa slicnom i lijepom pricom o Srbiji, koja jos uvijek ne priznaje istinu, sto znaci da jos uvijek postoje pretenzije prema BiH, Ivana je napisala slijedece: „Znam, a to zna i moja baba, koja mi stalno to govori i psuje svima odreda. Ali, da znate, na srecu – nismo moja baba i ja same. Iste osecaje i reci za Bosnu i Hercegovinu imaju i moje prijateljice. ZATO MI I JESU PRIJATELJICE!

Written by: hazmirmanija

Rate it
0%