Naučnici NASA-e napravili spisak mogućih scenarija potpunog smaka svijeta

Najvjerovatnije svi znaju da je 2012. godina proglašena godinom u kojoj će svijet kakav znamo prestati postojati. Do navodnog smaka svijeta ostalo nam je nešto manje od 340 dana i dok se neki šale na račun Majanskog kalendara, drugi izražavaju stvarne brige oko Apokalipse.

Ukoliko se uzme u obzir da su Maje pogriješile i da 21.12.2012. neće biti posljednji dan čovječanstva na Zemlji, možda mnogi želje pročitati kako bi svijet zaista mogao završiti. Internetska stranica Wired napravila je popis realnih scenarija o kojima biste se trebali brinuti.

Supervulkan

Šanse da potres otvori sve rascjepe na Zemlji su zanemarive, tvrdi seizmolog Thorne Lay sa Sveučilišta Kalifornija u Santa Cruzu. Razlog tome je što je energija potresa povezana s dužinom rascjepa koji se otvara tokom događaja.

Moguće je da doživimo gigantsku erupciju, poput erupcije supervulkana koji leži ispod Nacionalnog parka Yellowstone u SAD-u. Taj je vulkan već imao ogromne erupcije u prošlosti, dvije posljednje prije dva miliona i prije 640 hiljada. Danas bi slična takva uništila velik dio Sjeverne Amerike.

Pad asteroida

Asteroidi se najčešće nalaze na popisu nebeskih tijela koja bi mogla udariti u Zemlju. Jedan takav, širok 15 kilometara udario je u područje meksičkog poluotoka Jukatan te izazvao izumiranje dinosaura prije 65 miliona godina.

NASA očekuje kako svakih 100 godina asteroid širi od 60 metara udari u Zemlju. Udar bi mogao uzrokovati lokalnu katastrofu poput poplava, uništenja cijelih gradova i poljoprivrede.

Svakih 100,000 godina Zemlju pogodi kilometarski asteroid, a oni stvaraju probleme na globalnoj razini. Kisele kiše bi ubile biljke, prašina bi blokirala sunce, a uslijedile bi vatrene oluje.

Sudar sa kometom

Na komete se često zaboravlja kada se priča o svemirskim prijetnjama. Hartley 2 je 20. oktobra prošle godine prošao unutar 11 miliona kilometara od Zemlje što je najbliži prolaz u nekoliko stoljeća.

Kometi se svemirom kreću brzinom od 160,000 kilometara na sat, a mogu se dodatno ubrzati zbog Zemljine gravitacije. Osim toga, vrlo ih je teško pronaći jer su vrlo mračni objekti u svemiru. No, kada se Zemlji približi na 627 miliona kilometara Sunce ga ugrije i komet dobije prepoznatljiv sjajan rep.

Apokalipsa algi

Prema geobiologu Joeu Kirschvinku, još jedan veliki problem za Zemlju skriva se u vrlo malom pakiranju. Upozorava na mogućnost da bi alge kremenjašice – vrsta alga koje nastanjuju vlažne površine, rijeke, jezera, oceane i tlo, mogle izmijeniti Zemljinu atmosferu.

Ovi mikrobi žive od goriva proizvedenog fotosintezom prilikom koje vodu pretvaraju u vodik i kisik, kojeg ipak udišu drugi organizmi. Kada ne mogu koristiti vodu ili druge supstance u okolišu, poput željeza ili vodika, alge odabiru sol – natrijev-hlorid, a tada kao otpadak stvaraju smrtonosan – hlor.

Smrtonosna zaraza

Ptičja gripa, H5N1 virus, izazvala je pravu paniku prije par godina. Sada postoji i “nabrijana” verzija virusa koji se, za razliku od običnog, može prenositi zrakom. Stvorili su ga američki i holandski naučnici u laboratoriju.

Jedan virus ne može izbrisati sve živo sa Zemlje jer je, srećom, bioraznolikost dovoljno velika da neki od organizama razvije otpornost. Čak je i novi laboratorijski soj virusa H5N1, koji ima samo pet mutacija, dovoljno sličan drugim verzijama ptičje gripe da bi se ljudi mogli obraniti.

Samoubilačka supernova

Supernove su najsnažnije eksplozije u svemiru i može se usporediti s istovremenom eksplozijom nekoliko puta 10 na 48 nuklearnih bojnih glava.

Srećom, jedna od vrsta supernova, u kojoj se jezgra zvijezde uruši sama u sebe, događa se jednom u stotinu godina i to vrlo daleko od Zemlje – između 16,5 i 33 svjetlosne godine pa ne može učiniti nikakvu štetu.

Kada bi se supernove nasumično dešavale u našoj galaksiji, Zemlja bi ih mogla očekivati svakih pet milijardi godina. Ali sa obzirom da se one okupljaju u galaktičkim krakovima, Zemlja se nalazi na udaljenosti od 10 paraseka od neke supernove svakih 100 milijuna godina.

Orbitalno uništenje

Način na koji planeti orbitiraju oko Sunca sasvim je zgodan kandidat za Zemljino uništenje.

Jupiter je najmasivniji planet u našem sistemu, a kao takav “priteže” orbite svih ostalih planeta. Tokom miliona godina, ovaj plinoviti div promijenio je orbitu malenog Merkura toliko da se njegova orbita oko Sunca počela sve više “rastezati”.

Kako se njegova orbita mijenja, tako Merkurov pad u Sunce postaje sve izgledniji. Taj bi scenarij još bio prihvatljiv, jer alternativa je mnogo gora. Merkur bi u jednom trenutku mogao “iskočiti” iz svoje orbite i zaletjeti se ravno na Veneru. Uništenje ta dva planeta napravilo bi haos u cijelom sistemu, a moglo bi, tvrdi astronom UCSC-ja Greg Laughlin, dovesti do ispadanja Marsa iz njegove orbite. Naravno, najgori scenarij bi se desio kada bi Merkur udario u Zemlju. Udarac bi potpuno uništio Zemlju, iako naš planet ima masu 20 puta veću od Merkura.

Solarno sprženi

Čak i ukoliko Merkur ne udari u Zemlju, objašnjava NASA-in planetolog Chris McKay, plavi planet će se u jednom trenutku pretvoriti u pećnicu zbog Sunca.

Kako naša zvijezda izgara tako se hidrogen u njenoj jezgri pretvarta u helij, a u toj fuziji nastaju ogromne količine topline. Kako vrijeme prolazi, naša pet milijardi godina stara zvijezda postaje sve toplija i sve sjajnija.

Za otprilike jednu milijardu godina, predviđaju naučnici, Sunce će sjati 10 posto sjajnije nego sada. Ta dodatna vrućina će zagrijati Zemlju preko 100 stepeni Celzijevih. Okeani će prokuhati, klima će se urušiti, a čovječanstvo će morati potražiti drugi planet.

Ukoliko nam se ipak ne bude dalo micati sa Zemlje, postoji šansa da kupimo još koji milijunčić godina. Kako predlaže astronom Robert Smith sa Sveučilišta u Sussexu, mogli bi iskoristiti asteroide da povećamo zemljinu orbitu za 5 posto.