Britanac Richard Marsh bespomoćno je gledao kako ljekari nagovaraju njegovu suprugu da mu isključe aparate za održavanje na životu, dva dana nakon što je doživio masivan moždani udar.
Gledajući u svoju uplakanu ženu i slušajući kako joj doktori govore da će on, čak i ako nekim čudom preživi, ostati “biljka”, Marsh je želio vrisnuti da je dobro, ali nije mogao.
Doživio je sindrom zaključanosti u vlastitom tijelu (Locked-in syndrome) – rijetko stanje u kojem je pacijent potpuno svjestan i budan, ali u gotovo u potpunosti paraliziran.
Mogao je čuti i vidjeti sve što se dešava oko njega, ali se “oglasiti” mogao samo treptanjem. Ovaj 60-godišnji bivši policajac i učitelj nije želio umrijeti, ali to nije mogao reći. Ipak, bio je odlučan da ustane i napusti odjel za intenzivnu njegu.
– Bio sam u potpunosti svjestan svega, ali potpuno paraliziran. Shvatio sam da se oporavljam kada sam počeo osjećati trnce u prstima – ispričao je Marsh za “The Guardian”.
Ljekari još uvijek ne znaju kako se uspio oporaviti.
– Ne znaju kako sam se oporavio jer ne znaju ni zašto mi se to desilo, zašto sam upao u to stanje, a ni šta je ono tačno. Mnogi doktori s kojima sam razgovarao nisu ni znali šta je taj sindrom – objašnjava on i opisuje svoje, istinski zastrašujuće iskustvo.
– Sve što sam mogao učiniti kada sam se probudio na intenzivnoj bilo je treptati. Bio sam na aparatima za održavanje na životu. Cjevčice i žice virile su iz svakog dijela mog tijela. Neko vrijeme sam bio teško “zaključan”. Stvari su izgledale beznadežne.
Ali, moj me mozak zaštitio. Nije mi dozvolio da shvatim ozbiljnost situacije. Čudno, ali uopšte se ne sjećam da sam se plašio. Znao sam da su moje intelektualne sposobnosti sto posto uredu. Mogao sam misliti i slušati ljude, ali se nisam mogao pomaći. Doktori bi stajali kraj kreveta i razgovarali kao da nisam tu. Samo sam želio vrisnuti: Ljudi, još sam tu! Ali nije bilo načina da im to dam do znanja.
Vrijeme je prolazilo tako sporo. Vuklo se. Ne znam to opisati. Gotovo da je mirovalo. To je strašno, ali uvijek ima nade. Morate se nadati – kaže Marsh.
Otprilike jedan posto ljudi koji dožive moždani udar zapadnu u stanje “zaključanosti”. Za njega nema lijeka te je izuzetno rijetko da se pacijenti oporave. Čak 90 posto njih umre u roku od četiri mjeseca.
No, upravo toliko trebalo je Marshu da, kako je i odlučio, ustane i išeta iz bolnice. Do danas se gotovo u potpunosti oporavio – svaki dan ide u teretanu, kuha za svoju porodicu, a upravo je kupio i bicikl.
Ipak, još uvijek zaplače kada se prisjeti kako je gledao dok su ljekari njegovoj ženi govorili da on neće preživjeti.
– Slušao sam njihov razgovor i vrištao u sebi – kaže.
Tri dana kasnije jedan od doktora zagledao se u njega i izgovorio riječi kojima se nadao: “Mislim da bi on još mogao biti tu”.
Ni onda njegove muke nisu prestale.
Danima je, kako kaže, bio frustriran, jer je bio “na milosti drugih”.
– Tokom dana bio sam sretan. Nijedan dan nije prošao da moja supruga i djeca nisu bili uz mene. Ali, kada bi otišli bio sam usamljen. Ne zato što sam bio sam, već zato što sam znao da u blizini nema nikoga ko shvata kako komunicirati sa mnom – prisjeća se Marsh.
Spavati je mogao samo kada mu daju lijekove. To bi trajalo samo četiri sata, nakon čega je slijedila pauza od tri sata.
Progovorio je i o tretmanu osoblja bolnice dok niko nije znao da je svjestan.
– Ekipe koje su radile tokom noći bile su najmlađe i najneiskusnije. Bio sam u potpunosti u njihovoj milosti. Osjećao sam se jako ranjivo. Nekoliko puta su me povrijedili jer su bili neoprezni – svaki put tokom noći. Znao sam da nemam najbolju moguću brigu i samo sam brojao minute do jutra.
Marsh je progovorio o svom mučnom iskustvu u nadi da će pomoći drugim ljudima koje zadesi ista sudbina.
– Moj cilj je da to promijenim. Kada je moja porodica saznala šta mi se desilo, pokušali su na internetu naći informacije, ali bez uspjeha. Želim pomoći drugim porodicama koje se nađu u istoj situaciji.