Rijad i Bisera Abas: Stigli u istu ulicu iz koje su otišli prije 37 godina (Foto: H. Čalić)Prije tri dana, nakon 18 mjeseci pakla u opkoljenom, popaljenom i opljačkanom sirijskom gradu Homsu, u Gračanicu je stigla prva grupa izbjeglica. Da bi spasili živu glavu, u bh. grad stigli su inžinjer tehnologije Rijad Abas i njegova supruga Bisera, Gračanka po rođenju. O svojoj djeci, Abasovi nam nisu željeli pričati.
I prije nego što smo počeli razgovor o paklu i nasilju koje godinu i po u Siriji provodi režim pod vodstvom Bašara el-Asada, Sirijac Abas, po mnogo čemu vezan uz Bosnu i Hercegovinu, kaže da se sudbina poigrala njime te da bi se o njegovom putu mogao snimiti triler.
Bosanski zet
– U Tuzli sam 1973. godine završio Tehnološki fakultet, ali se nisam odmah vratio u svoju zemlju, jer sam u gračaničkoj firmi “Grades” kao mladi tehnolog dobio zaposlenje. Tu sam susreo Gračanku Biseru, pa smo se vjenčali i stanovali kod tete Hadžire Beganović u naselju Stubo. Dvije godine kasnije ipak smo otišli u moju zemlju, gdje smo dobili četvero djece.
Danas, 37 godina kasnije, ponovo smo došli u Gračanicu, ali sada kao izbjeglice. Ponovo smo, zamislite, u istoj ulici, a s obzirom na to da više nije živa teta Hadžira, smjestili smo se kod njenog supruga Ibrahima Beganovića, u čemu su nam pomogle moje dvije svastike. Eto šta je život, kada vam ga ljudi zagorčaju i o njemu nezajažljive vođe počnu odlučivati – priča Abas.
On je, kaže, pratio sve što se dešavalo u ratu u Bosni i Hercegovini, ali nikada ni sanjati nije mogao da će se i njemu desiti zlo zvano rat te da će i sam postati izbjeglica i ostati bez igdje ičega.
Abas je u Homsu bio direktor jedne važne ustanove, koje više nema. Sravnjena je sa zemljom, baš i kao trospratna zgrada u kojoj je imao stan. Tri puta je iz jednog bježao u drugi, zatim treći dio Homsa i u rodnom gradu je bio izbjeglica. Osamnaest mjeseci pakla, granata, napada iz zraka, pljački, nasilja najgore vrste, namučilo je njegovo porodicu, pa su potražili spas u bijegu.
Neizvjesna budućnost
– Iz Sirije ne daju izaći, pasoši istekli, pa se ne može ni na jordansku granicu bez takozvanog putnog lista. Narod je u potpunom rasulu, obespravljen, isprepadan, opljačkan, bježi kud ga noge nose. Ja sam sada na sigurnom, ali moja je budućnost potpuno neizvjesna. Kuda, kako, kome na vrata? Do jučer sam sve imao, radio skoro 30 godina, supruga imala frizerski salon, danas nemam ništa. Ali, dobro, dat će dragi Allah, inšallah – kao da se tješi Rijad.
On u svojoj zemlji više ne vidi perspektivu. I kada bi rat u Siriji stao ovog trenutka, porušenoj zemlji i poremećenim odnosima među ljudima trebalo bi desetine godina za bilo kakvu normalizaciju, zaključuje Rijad Abas.
Zna samo da Sirije više skoro da i nema i da tamo nedužan narod pati i krvari.
Najteže bolesnima
Kako priča Rijad Abas, u njegovoj zemlji najteže je bolesnicima.
Ljekari u Siriji ne smiju liječiti ljude i ranjene, jer bi ih režim odmah strijeljao.