Štimac: Tih i skroman i u 52. godiniAko se za nekoga može reći da je odrastao na filmu, to je svakako Slavko Štimac. Pred kamere je stao još kao dijete 1972. u filmu Obrada Gluščevića “Vuk samotnjak”. Redali su se potom filmovi Branka Bauera “Salaš u malom ritu”, “Zimovanje u Jakobsfildu”, “Vlak u snijegu” i Štimac je opet potvrdio svoj dar.
Uslijedilo je holivudsko iskustvo kod slavnog Sema Pekinpoa (Peckinpa) u filmu “Cross of Iron”, gdje je igrao ruskog dječaka Mihaila.
Uspomene iz Sarajeva
Za razliku od djece koja u većini slučajeva ne nastave glumački put, Štimac je do danas zadržao kontinuitet i kvalitet. I slava ga nije izmijenila, ostao je tih i skroman. U svojoj biografiji ima veliki broj filmova, među kojima prevladavaju antologijski. “Sjećaš li se Dolly Bell”, Sarajevo, bivša Juga, Njujork, porodica, samo su neke od tema o kojima smo razgovarali sa Štimcem, koji je rado dao intervju za “Dnevni avaz”, iako, priznaje, nikada nije volio medijski se eksponirati.
Štimac s Leom Lučevim u Sarajevu 2008.
– I danas je tako. Malo mi je sve to naporno. Ali, kada me nazovu iz Sarajeva, e, to je već druga priča – kaže 52-godišnji Štimac, koji je i sada, baš kao i nekoliko godina ranije, ponovio da je Sarajevo njegov grad i da ima dosta razloga da to kaže.
Naš telefonski poziv zatekao ga je u Beogradu, gdje živi od 1975. godine. Nakratko se Štimac sa suprugom preselio i u Njujork, gdje je ostao tek nekoliko godina. I tamo je bio glumac, snimao je filmove, ali, ništa značajno, “gangster gay”, voli reći Štimac.
Hoćete li uskoro snimati kakav film? Imate li nešto u planu?
– Sve je na čekanju. Danas je takva situacija, sve je nesigurno, ali mi trpimo. Za mlađe glumce je naročito teško, ima ih veoma puno, malo je pozorišta i malo se inače radi. Sve je orijentirano na televiziju, veliko je interesovanje za šoue realnosti, jeftinija je i produkcija nego za neki ozbiljan dramski program.
Biste li Vi učestvovali u šouu realnosti?
– Izričito ne. Taman posla. Inače ne volim iznositi u javnost svoj privatni život. Privatnost je neka vrsta slobode. Šta znači danas biti slavan? Staviti nekoga na televiziju svaki dan, postat će slavan, ljudi će se okretati za njim. Da li je to mjerilo kvaliteta posla kojim se čovjek bavi, to je već drugo pitanje.
A gledate li ih?
– Ne, ne volim manipulaciju. Imam i previše godina za takve gluposti, ali smatram da su ljudi prisiljeni.
Na Sarajevo Film Festivalu bili ste 2008. s filmom “Buick Riviera”. Ove godine niste imali povoda za dolazak?
– Dođem kada imam neki film, sada ga nije bilo, ali to ne znači da se ubuduće nećemo viđati. Možda već naredne godine. Ne bi bilo loše ni snimiti nešto, ne bi mi bilo prvi put.
Prije smo imali veće i bolje tržište, danas smo podijeljeni nekim granicama, ali i dalje svi govorimo istim jezikom.
Kakvo je Vaše sjećanje na film “Sjećaš li se Dolly Bell”? 
Štimac s Ljiljanom Blagojević u “Sjećaš li se Dolly Bell”: Igrao sarajevskog pubertetliju
– Divan film! To su najljepše uspomene i dan-danas, neponovljivo iskustvo, vrijednosti…
Kad smo radili film, nismo imali neke specijalne ambicije, ali sve se iznenada poklopilo. I danas mi ljudi govore da rado gledaju reprize i da taj film, jednostavno, vole jer ima svoju vrijednost!
Jugonostalgičar
Tihi ste i skromni.
– Ne znam za drugačije. Ljudi trebaju biti takvi, normalni. Onog momenta kad počneš sebe shvatati važnijim od drugih, mislim da ti je tu kraj.
I danas Vas rado gledaju na malim ekranima, pozdravljaju na ulici, u bilo kojem gradu, bilo kojoj državi regiona…
– Sretan sam zbog toga. Volim putovati, stalno upotrebljavam taj izraz, po bivšoj Jugi. Sada su to neke nove države, ali svi moji prijatelji su bili i ostali prijatelji, bez obzira u kojem gradu živjeli.
Jeste li jugonostalgičar?
– Ako se to tako zove, vjerovatno jesam.
Rođeni ste u Hrvatskoj, živite u Srbiji, snimali ste širom regiona. Kako doživljavate granice?
– Malo teže zato što, kada dođeš na granicu, porazgovaraš s graničarima, u početku mi je to bilo kao naplatna rampa na autoputu, čudno. Ma sve je to formalno, hvala Bogu da je tako.
Hrvatska ide u EU. Hoće li uskoro Srbija, BiH…? Je li to rješenje svih naših problema?
Igrao je i u filmu “Neprijatelj”
– Mislim da ne treba stalno papagajski ponavljati Evropska unija će ovo, ono… Neće ona ništa da riješi ako sami ljudi ne riješe stvari u svom dvorištu i to je nešto što nam treba biti prioritet. Prvo treba raščistiti neke stvari, na prvom mjestu korupciju, a svoj posao treba da radi i pravosuđe. EU upravo traži tu vrstu sređenosti, disciplinu, što je dobro, a ostalo trebamo sami riješiti.
Lijepi primjeri
O ratu se i danas svugdje govori. Snimaju se filmovi s ratnom tematikom. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
– Trebamo raditi na, kako se to popularno kaže, pomirenju, ali samo da dalje ne zavađaju ove narode, da mlade generacije ne rastu s mržnjom, da počnu prirodno i normalno komunicirati, družiti se, što oni i rade, ali im se stalno sa strane kljuka i ubacuje nekakva propaganda o drugima. Postoje mnogi lijepi primjeri gdje se ljudi normalno druže, različitih nacionalnosti… Nema ništa gore od toga nego mladog čovjeka zaraziti takvim nekakvim stvarima.
Nikada niste gledali je li Hrvat, Srbin ili Bošnjak uloga koja Vam se nudi. U filmu “Buick Riviera”, recimo, igrali ste Hasana…
– Ja sam igrao čovjeka. Samo to. Apsolutno me ne zanima da li se zove Hasan, Jovan, Ivan, Janez… Mene zanima karakter i da li mogu da se približim toj ulozi, poznajem li mantalitet, dijalekt… Znači, ovo drugo ne da nije važno nego je totalno nevažno. Previše ja imam godina da bih dozvolio takvo što u životu, da me neko zatruje.
Previše ja imam godina da bih dozvolio da me neko zatruje
Na ulici mi dobacuju: “Violeta, kućo stara”
Mnogi citati iz filmova u kojima ste igrali i danas su popularni u raji. Kojih se VI sjećate?
– Stalno se spominje taj: “Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem” ili, recimo, iz “Specijalnog vaspitanja”: “Violeta, kućo stara.” To mi stalno dobacuju na ulici ili recimo: “Ko je zapalio žito” iz TV serije “Salaš u malom ritu”.
Mnogo se toga sigurno dešavalo i iza kamere na svim tim snimanjima. Jeste li razmišljali o tome da napišete knjigu?
– Ne znam, vidjet ćemo. Kad smo već kod pisanja, bolje se baviti scenarijem.
Istina, mnogi glumci idu u reditelje. Zar i Vi?
– Nije isključeno. Imam dosta iskustva i uvijek me to zanimalo. Ako bi se neke stvari potrefile, zašto ne.
Ko su moji prijatelji
– Nove generacije donose jedan potpuno drugačiji život, a na sredinu u kojoj živite ustvari gledate prema ljudima s kojima kontaktirate i koji su vam prijatelji. Moji prijatelji nisu javne ličnosti i dolaze iz potpuno različitih profesija – kaže Štimac.
Sin postdiplomac u Berlinu
Idete li danas u rodno selo Vujiće?
– Odem. Majka mi je umrla, stariji brat je tamo, srednji živi u Zagrebu, ima trojicu sinova.
I Vi imate sina kojem je 28 godina.
– Da, postdiplomac je u Berlinu. Supruga i ja živimo u Beogradu.
U Americi ste bili osam godina. Koliko danas često odete u Njujork?
Nisam bio dvije-tri godine. Više volim ići na putovanje automobilom. To mi je najsimpatičnije, dakle, po užoj Evropi. Baš kao i u Beogradu, i u Njujorku imam neke prijatelje s kojima sam u kontaktu, i to je to.
Holivudske zvijezde i mi – sve je to isto
Igrali ste s Edrijenom Brodijem (Adrien Brody), družili se s Džodi Foster (Jodie), Dejvidom Karadinom (David), igrali ste i u filmu Ralfa Fajnsa (Ralph Fiennes) “Koriolan”
… A ne hvalite se baš…
– To je bilo kad sam bio klinac, osim s Fajsom, s kojim sam nedavno sarađivao. To su za mene ljudi iz profesije koji samo rade u mnogo većim produkcijama. Inače, sve je isto. Nema tu neke razlike. Isto mislimo.
U posljednje vrijeme sve više holivudskih zvijezda snima na našim prostorima.
– Nekada su velike produkcije dolazile i snimale na našim prostorima, naročito je tu bio “Jadran film” iz Zagreba i “Avala film” iz Beograda. Naši prostori su slikoviti, sve je pristupačno i blizu. Ne bih bio iznenađen da sve više ljudi dolazi sa Zapada.
Jeste li gledali film “U zemlji krvi i meda” Anđeline Đoli (Angelina Jolie)?
– Nisam, ako mi DVD dođe pod ruku, zašto ne?
Biografija
Rođen 15. oktobra 1960. u Hrvatskoj
Već u djetinjstvu se proslavio u dječijim jugoslavenskim filmovima “Vuk samotnjak” i “Vlak u snijegu”, a poslije i u filmovima “Ko to tamo peva?” te “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Underground”
Sedamdesetih se preselio u Beograd, gdje i danas živi sa suprugom
Osam godina živio u Njujorku