Na istome zadatku
Kao gosti Ministarstva inostranih poslova americke vlade , a preko World Chicago, organizacije koja sprovodi programe saradnje i povezuje profesionalce iz citavog svijeta sa svojim parnjacima u Americi, u Cikagu je u nasoj zajednici boravila delegacija od cetiri vrsna prosvjetara iz Tadzikistana. Na prijedlog BAGI- bosansko americkog instituta genocida i obrazovnog centra i njegove direktorice Sanje Seferovic-Drnovsek, a uz neposrednu vezu i volontera World Chicago, bivseg Internacionalnog visitor centra, Selenu Seferovic, ( clan BAGI i direktor Bosansko americke biblioteke u Cikagu), zajedno sa Mesudom Kulauzovicem, direktorom BACA i Upravom ICC, organizovala je druzenje u Nortbruku, u petak 24 juna ove godine nakon dzuma namaza i hutbe koju je vodio uvazeni efendija Ekrem Mujezinovic.
Clanovi delegacije su:
- Gospodin Sulejman Davlatov, sef Internacionalnog odjela Tajikistanskog islamskog univerziteta, koji je ujedno i sef Odjela za arapski jezik i literaturu, kao i zamjenik rektora ovog uvazenog univerziteta u Dusanabeu. Prije ovih visokih funcija radio je kao administrator i finansijer u nevladinoj organizaciji “Mission East” finansiranom od strane holandske vlade, a i kao prevodilac i blagajnik njemacke nevladine organizacije “German agroaction”. Svoje islamsko obrazovanje stakao je u Saudi Arabiji, a magisterij u svojoj zemlji na Tajik nacionalnom univerzitetu za orjentalne jezike. Njegov maternji jezik je Tajik, pored arapskog, njemackog i engleskog ( ne pitah za holandski). Putovao je po svijetu, u Tursku, Ujedinjene arapske emirate, Arabiju, i sada prvi put u Ameriku. Ima zenu i cetvero djece. Zena je profesor na njegovom fakultetu, a uz dodatne poslove koje rade, pristojno zive. Veoma su religiozni, prije to nisu bili. Kaze da ni sada veliki broj ljudi ne prakticira vjeru, a ranije je bilo bar ne javno, mnogo manje religioznih .
Pitali smo ga da nam nesto kaze o Tadzik jeziku, iskustvu u radu u NGO organizacijama, i da li njihova djeca ista uce o Bosni i Hercegovini i genocidu u Srebrenici. Posto je polje njegovog interesovanja povezivanje sa inostranim slicnim institucijama, pozeljela sam da ga povezem, pored naseg Islamskog kulturnog centra u Nortbruku, i sa profesorom Karicem sa sarajevskog Islamskog univerziteta, kao i nasa tri Instituta genocida, u Sarajevu, Torontu i Cikagu.. Takodje bi nas interesovalo da nam posalje neku knjigu za djecu prevedenu na engleski, koju bismo mogli koristiti u nasoj srednjoj skoli, i pribliziti Tadzikistan bosanskim i americkim djacima.
2. Gospodin Kotam Fajzulejev, koji u okviru Ministarstva inostranih poslova Tajikistana radi po pitanjima sporta, turizma i mladih. Njegov parnjak u razgovorima je Demijan Drnovsek, student prava u Cikagu, koji obavlja obaveznu praksu u World Chicago i studira internacionalno pravo, bas kao i njegova mama Sanja. Fajzulejev je predsjednik i ragbi federacije na naciolanlnom novu. Na uciteljskom fakultetu bio je zamjenik predsjednika sindikata, saveza mladih, a takodje je radio u NGO organizaciji “Furug”. Inace je zavrsio u Dusanabeu Pedagoski fakultet, i objavio tekst “Duh svjetskih religija”. Putovao je u Kinu, Iran, Afganistan, Katar i Juznu Afriku, ovo mu je prvi dolazak u USA. Uze interesovanje je u oblasti turizma, sporta i mladih, pa se nalazi na adekvatnoj funkciji u vladi Tadzikistana. Dala sam mu knjige iz drustvenih nauka I historije, da vidi kako se americka djeca uce historiji USA. Posto sam i ja bila u Kini kao gost profesor jos davne 1980. kada je Kina jos bila veoma siromasna, pitala sam ga za njegovo kinesko iskustvo, a uskoro tamo ide sin Ahmeta Rahmanovica da proucava stanje muslimana u Kini. Kazem mu da je nedavno bila Konferencija na tu temu, i da je nas reis Ceric ucestovao.
3. Gospodja Sadja Kalonova je veoma mlada I lijepa uciteljica u medresi u Kujandu u Soghd regiji Tajikistana. Predaje arapski i historiju, zavrsila je drzavni univerzitet u ovoj regiji, a takodje je i rukovodilac “Community servisa”, prvi put je u Americi. Njoj sam dala “Projec Based Learning”, knjigu po kojim principima mi radimo u nasoj skoli Aspira, i pitali smo je da nam kaze malo vise o njenom radu u servisu.
Veoma zainteresovano su saslusali moje kratko predavanje o novim pedagoskim principima u skolstvu gdje je ucenik stavljen u centar zbivanja, a ne ucitelj, “a la caterdra”, kako je bilo u nasem , veoma slicnom u stvari sovjetskom nacinu predavanja, i ta proaktivnost, i rad u malim grupama na projektima uz interdisciplinarni pristup doprinosi razvoju individualnosti i kreativnosti.
Demonstriranje principa planiranja obrazovanja u americkim skolama (“scope and sequence”), na primjeru teme “islam”, vrlo se lijepo uklopilo u pricu o standardima, ko ih odredjuje, da li centralna vlada ili svaka od 50 americkih drzava, o cemu su razgovarali sa profesorima iz Kalifornije, a ovo im je bila prakticna primjena svega toga, kako je istakla profesorica prevodilac.
Govorila sam im o standardima koje odredjuje nasa drzava, ko bira i kako udzbenike po kojima ce se uciti, i kako se kreiraju nastavni planovi i program, tzv strategijsko planiranje u obrazovanju u koje smo Sanja i ja kao edukatori ukljuceni u nasim Aspira kampusima. Takodje su imali cast da se sretnu sa Aminom sa De Paul univerziteta , profesoricom islama, Crnkinjom, koja je prije desetak godina organizaoval veliku internacionalnu Konferenciju o islamu u Americi. Osim mene, Sanje i nase mame Sefike ama bas niko od nasih nije prisustvovao, o cemu smo slikale i pisale u “Novoj zeni”, izbjeglickom casopisu koji je Sanja pokrenula i uredjivala, dok je bila direktorica Izbjeglickog programa u Katolik Ceriti organizaciji, preko koje je americka vlada dovela dosta nasih ljudi kao izbjeglice.. Profesorica Amina je tada rekla u intervjuu koji nam je dala, da su upravo crnacki cikaski muslimani prvi shvatili da se u Bosni I Hercegovini dogadja genocid , poslije su se prikljucili i Jevreji “ a la Roj Gutman, Eli Vizel” i drugi, da su demonstrirali i jednom dosli u nasu dzamiju u Nortbruku, ali su bili veoma hladno i nezainteresovano primljeni i vise se nisu ni pojavljivali. Nedavno sam vidjela Aminu na Konferenciji o islamu u Americi U Cikagu na Islamskom koledzu, i u organizaciji Nijagare, turske humanitarne organizacije.
4. Imam Abduldjamil Jusufi, u Bukhari dzamiji u Khujandu. Imam Jusufi vodi nekoliko TV programa, clan je drzavnog univerziteta za orjentalistiku, pise o Koranu i suna muslimanima, putovao je u Saudijsku arabiju, prvi put u Ameriku, inace vodi molitve petkom i predaje u medresi. Pise knjige za mlade o islamu. Njemu sam dala udzbenik Historije da vidi kako se uce americka djeca o islamu, sa molbom da nam napise svoje misljenje. On nam je na kraju druzenja sa ruckom u “Pita Inn” ( cista halal kuhinja, na cemu su nam nasi gosti bili veoma zahvalni), proucio fatihu,
5. Prevodilac sa tajik, iliti modernog farski, persijskog jezika je gospodja profesor na univerzitetu u Virdziniji, koja radi za Ministarstvo inostranih poslova Amerike kao prevodilac preko ljeta i kad je slobodna, inace rodom iz Kabula iz Avganistana. Kazem joj da sam nedavno potpisala Peticiju za povlacenje americkih trupa iz Avganistana, sponzoriranu od strane senatora iz Ilinoisa Durbina, kojeg veoma cijenim, i pitam je sta misli, da li sam dobro uradila. Kaze da je Avganistan slozena prica, da ni sama ne zna sta treba uraditi, kad juce na vjestima talibani pihvataju odgovornost za samoubilacki napad na hotel u centru Kabula u kojem je ubijeno i ranjeno dosta ljudi…
Pozvala sam i dvoje svojih kolega iz Aspire, profesore Nuhu Ishmael porijeklom iz Sirije, koja govori arapski i asirijanski pored odlicnog egleskog, i Ziju Karu, Tucina, koji mi kaze da je hadzi Kemal Erimez dao svo svoje bogatstvo za skole tipa Fetulaha Galena , prve otvorene u Tajikistanu. Na zalost, u poslijednji cas, ovi ucitelji su otkazali, ali su bili prisutni Mujko Erovic, urednik United Bosnia, Samir Biscevic u ulozi fotografa, gospodin Zec i Muhamed Alhari, direktorica skole, clanovi Uprave… Sa interesovanjem primaju cinjenicu da smo veoma ponosni sto je predsjednica Centra gospodja Latifa Kulauzovic, mlada, lijepa i skolovana zena koja govori engleski i bosanski, prvi put izabrana u stogodisnjoj historiji Bosjnaka muslimana na americkom continentu, koja je toga dana radila pa zato nije mogla biti sa nama… Puno toga je poput Latife “prvi put” u Americi, prvi crni predsjednik Obama, i Husein dodaju…
Svi gosti dobili su na poklon knjigu “100 godina Bosnjaka u Americi”, “15 godina Kongresa Bosnjaka u Americi”, i udzbenike i vjezbanke koje smo Sanja i ja donirale. Poklonili smo i knjige za nasu biblioteku u Nortbruku, kao i nedavno za Centar na Vesternu, i predali imamu Karicu.
Susret je bio srdacan, kao medju familijom. Nasi gosti bili su zahvalni sto su nakon 3 nedelje hodanja po Americi od Kalifornije, Vasingtona do Cikaga, prvi put mogli klanjati medju prijatljima u dzamiji, sto se narocito vidjelo u susretima sa ljudima, po cvrsto stisnutoj ruci, razmjeni biznis kartica. Sam centar u Nortbruku ih je odusevio, kao i World Chicago organizaciju, koja nas je zamolila da i ubuduce budemo domacini muslimanskim gostima, sto je naravno prihvaceno, a pozitivni izvjestaji o ovoj saradnji uskoro ce doci i do Vasingtona i Ministarstva inostranih poslova, sto je i nama velika cast, uz napomenu da su prosle godine skoro u isto ovo vrijeme Selena i Sanja organizovale posjetu ICC jos vece delegacije iz raznih bliskoistocnih zemalja, sa Sahar Taman i ISNA ( Islamic Society of North America), a koji su dosli preko Saharine orgsanizacije “ Za mir i saradnju”. BAGI, Bosanska bibliteka, ICC i BACA otvorene su za svaku vrstu pametne i mudre saradnje, poput ove sa Tadzikistancima.
Na zalost, rekose nam, nisu skoro nista ucili o Bosni i Hercegovini, o ratu i genocidu, a ono sto bi saznali dolazilo je iz ruskih kanala, dakle, obojeno srpskom propagandom ciju su stranu podrzavali. Nemaju veza sa Bosnom i Hercegovinom, nemaju kontakte sa mladima, turizam se ne propagira, a sve bi to morali poceti, predlazemo im. Kazu da im je bolje bilo zdravstvo i skolstvo “pod Rusima”, ali da sada imaju slobodu da se razvijaju kako oni zele, iako su prosli i prolaze kroz velike finansijske, politicke i organizacione teskoce. Prije je, kaze Suljo, sve dolazilo iz Moskve, sada ipak dolazi iz Dusanabea.
Tadzikistan, centralnoazijska zemlja, od 9 septembra 1991 nezavisna od bivseg SSSR-a
Inace, Tadzikistan je 90% planinska centralna azijska drzava, najsiromasnija od svih 15 nezavisnih drzava nastalih raspadom mocne komunisticke imperije SSSR-a, malo je manja od Viskonsina, ima ljeta topla, a zime blage, dosta voda, petroleja, urnijuma, aluminijuma, minerala, pamuka, zlata, srebra . Trguju sa Rusijom, Kinom, Iranom, Turskom, Uzbekistanom, Norveskom, Grckom, a da li i sa Bosnom i Hercegovinom…Do kraja 2012 trebalo bi da zavrse najvecu branu na svijetu, I tako obezbijede reserve vode ne samo za sebe , nego i da izvoze po okolini, i svijetu.
To je zemlja 8 miliona Tadzika, koji predstavljaju 80% populacije, Uzbeka 15% kojji govore turski, Rusa 1%, Kirgiza 1%, i ostalih. Tadzik je oficijelni, a ruski jezik za inter etnicku komunikacije, i do skoro bila je 100% pismenost, sa prilicno obrazovanom populacijom, vecina ima srednje skole. Ovako visoka pismenost je zbog besplatnog sovjetskog obrazovanja. Pet miliona ima celularne telefone, 700.000 koriste internet. Medjutim, sada zbog ekonomske krize, znatno manje se izdaje za skolstvo ( od 2002-2005 3.5% od nacionalnog dohotka islo je za obrazovanje, a za vrijeme Sovjeta , recimo 1991 8.9% izdvajalo se za skolstvo. Uciteljska zarada je 1$ dnevno, oko 41 $. ( Sokirali su se kad sam im rekla da je prosjek uciteljskih plata u cikagu bruto $ 68.000, na poreze ode oko 30%. ) Sada se skole placaju, tako na drzavnom univerzitetu godina kosta $350, a za upis na medicinu trazi se i do $4000 dolara, zbog prestiza i velike korupcije. Srednje tj “middle” skole su im generalne i specijalizovane. Agha Kan je otvorio 2000 University of Central Asia. Jedna petina skola bila je unistena u gradjanskom ratu. UNICEF raportira da 25% djevojcica nije zavrsilo osnovno obrazovanje, zbog siromastva i predrasuda, nesto se slicno na zalost dogadja i u Bosni, prama izjavama Drite Haziraj i njene emisije “Nasa stvarnost”. Tako se desilo da su roditelji bolje obrazovani nego djeca, dakle, ni Rusi nisu tako crni kako se misli, bar sudeci po obrazovanju djece…
Tadzikistan je sekularna drzava u kojoj su drzavni praznici Bajram i Ramazan, dakle vjerski. Religioznost nije velika, 1/3 na selu, 10% u gradovima. Ne dozvoljavaju se neregristrovane dzamije. Tokom gradjanskog rata borile su se sekularne i islamske partije, tako je Islamska renesansna partije htjela islamsku drzavu, a Partija emancipacije sekularnu, koja je i pobjedila. Islamisti ipak imaju 30% glasova u parlamentu. Vecinom su suni muslimani bas kao i Bosnjaci Bosne 85%, shia muslimana ima 5%, i ostalih 10%. a sam termin dali su Turci da oznace ljude koji govore Tadzik, farsi, ili iranski jezik. To je isti narod koji zivi i u Iranu i Avganistanu, odakle je nasa nova poznanica prevodilac. Kazem joj da sam upravo potpisala Peticiju sponzorisanu od strane naseg Ilinois senatora Durbina kojeg veoma cijenim, da se povuku sve americke trupe iz Avganistana sto prije, i pitam je sta misli, da li sam dobro uradila. Kaze da je Avganistan veoma komplikovana prica, da ni sama ne zna sta je bolje a sta gore, kad juce na vjestima- talibani preuzeli odgovornost za napad na hotel u centru grada, mrtvi, ranjeni, strah, panika…
U Tadzikistanu je popularno da zene imaju spojene obrve , nesto slicno kao meksicka slikarka Frida Kahlo. Zemlja, sada nezavisna, prije dio bivseg Sovjetskog saveza u 20 vijeku, okruzena je Avganisatanom, Kinom, Uzbekistanom, glavni grad je Dusanabe sa 200.000 dusa, i porodica sa prosjecno 3 djece. Interesantno je da visovi visokih planina jos uvijek nose nama dobro znana imena: Karl Marks vis, Revolucionarni, Lenjinov i Majakovski vrhovi, Komunisticki vrh, sada Ismaili na Somoni, najvisoj planini, 7000 metara visokoj , raj za alpiniste poput naseg Muhameda Gafica I drugih.
Zastava Tadzikistana ima tri boje: crvenu koja predstavlja sunce, pobjedu i jedinstvo, zutu koja predstavlja pamuk, planinski snijeg i cistocu, a zelena je boja islama, prirode. U sredini je kruna sa 7 zvjezda, tadzijskim magicnim brojem, simbolom perfekcije i znakom srece. Himna im je” Surudi mili”, muzika je iz vremena USSSRa, samo sa novim rijecima.
Tadzikistan je bio dio persijskog carstva, pa Ruskog, pa USSSRa, i najzad sa nezavisnoscu dosle su i nove teskoce, gradjanski rat 92-97. koji je odnio 100.000 zivota. Vecina Rusa i Jevreja su pobjegli, a imaju 1.2 miliona unutrasnjih izbjeglica. Milion Tadzikistanaca zivi u radi u Rusiji. Prije su ovdje u vecem broju zivjeli Bukharan Jevreji, sada ih skoro i nema. Sinagoga i kupatilo tzv mikreh bili su poruseni u sukobima, 2009. opet izgradjeni. Stari Tadzik centri Buhara i Samarkand ostali su u Uzbekistanu.