Ono što posebno krasi ovu džamiju jedinstvene arhitektture jeste specifična munara, najmanja u Bosni i Hercegovini, a vjerovatno i šire. U njenoj i tragičnoj sudbini vjernika koji su se sakupljali u njoj, krije se i iskra nade u bolji život na prostorima zapadnog Balkana.
S obzirom na to da nema pisanih tragova o njenoj izgradnji, pretpostavlja se da je Dživar džamija podignuta davne 1512. godine, zahvaljujući porodicama Bešović, Busuladžić i Kurtagić, prvim muslimanskim porodicama na prostoru Dživara kod Trebinja. Ova džamija bila je dograđivana dva puta.
Najstariji pisani dokument, prema riječima trebinjskog imama Huseina ef. Hodžića, govori o Dživar džamiji u koju je uvakufljen pisani Kur’an. Postoji verzija da je sagrađena prije pada Herceg-Novog u ruke Melćana, dakle prije 1686. godine, što znači da je sagrađena prije Careve i Osman-pašine džamije u Starom gradu u Trebinju.
Zanimljiva je i Bajraktarska ploča u njenom dvorištu. Ona svjedoči da su iz Dživar džamije do dolaska Austro-Ugarske ispraćane hadžije na hadž u Mekku i dočekivane pri povratku. Zanimljivo, ovu bajraktarsku ploču nema nijedna džamija u Hercegovini.
Dživar džamija je, kao i sve ostale trebinjske džamije, uključujući i čuvenu Osman-pašinu, potpuno srušena tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1993. godine, a prije toga su sa svojih stoljetnih ognjišta protjerani i njeni vjernici.
No, ono što se, također, može smatrati dijelom burne povijesti ove džamije jeste gesta mještanina, lokalnog Srbina, Božidara Skulića.
O tome svjedoči trebinjski imam Husein ef. Hodžić.
”Možda mi sjećanje vezano za obnavljanje i dan svečanog otvaranja Dživar džamije blijede, ali ne mogu i neću da zaboravim sljedeći događaj. U međuvremenu, a prije nego su se prognani Bošnjaci ovih sela povratili na svoja imanja Božidar Skulić iz Gornjeg Čičeva je umro relativno mlad. Pred smrt je zaudžio svoje sinove da se iz njegove imovine izdvoje iznos od 300 konvertibilnih maraka (KM) i da se da za obnovu porušene džamije u Donjem Čićevu jer će se, kako je rekao, muslimani vratiti i obnoviti svoju džamiju”, ispričao je efendija Hodžić.
Zaista, vrijedni sinovi su ispunili zavjet svoga oca. Efendija Hodžić smatra to simbolički jednim od najvažnijih događaja u poratnoj Hercegovini.
”Pred završetak obnove džamije, a koja je započela 2006. godine, Božidarevi sinovi su donirali spomenuti prilog za džamiju. Božidarov gest treba da služi na čast, ponos, obraz i dostojanstvo njemu, njegovim potomcima i svim pravoslavnima. A muslimani, Bošnjaci, ako nisu zaboravili rušenje i skrnavljenje njihove džamije, zbog ove geste pokojnog Božidara moraju i trebaju oprostiti tu uvredu”, kazao je efendija Hodžić.
Prema riječima efendije Hodžića, na ovakvim činjenicama treba otpočeti proces suživota među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima u BiH i na ovim prostorima uopće.
”Ima dobrih i čestitih ljudi, ljudi kojima je do suživota. Ja to znam, jer živim sa tim ljudima ovdje u Trebinju. No, politika još uvijek vrši pritisak, a nema sumnje da ima i prijetnji. Samo hrabri u po dana preskaču tu ogradu nacionalizma. A oni manje hrabri još uvijek ćute i čekaju šta će politika reći. Obnova suživota naprosto nema alternativu i ona se mora desiti prije ili kasnije. Mi smo na ovim prostorima upućeni jedni na druge i niko nigdje neće otići. Taj iskreni suživot će prije ili kasnije morati doći. Ima još uvijek ovdje u Republici Srpskoj i prijetnji i provokacija, politika radi svoje, ali ima i sve više ljudi koji dižu glas protiv toga. Poslije nedavnih provokacija, pozvao me je jedan Srbin iz Bileće i glasno grdio one koji su nas provocirali. To ja vidim kao veliku nadu za suživot”, poručio je efendija Hodžić.
Obnoviti porušene džamije
Otvaranju obnovljene Dživar džamije u Trebinju, koju je agresor srušio 1993. godine, 26. jula 2008. godine prisustvovalo je više od 2.000 raseljenih Trebinjaca iz BiH i mnogih evropskih zemalja.
Tokom svečanosti više puta istaknuta je opredijeljenost trebinjskih Bošnjaka da obnove sve porušene džamije u ovom gradu, te da oplemene svoja porodična imanja, a trebinjski imam Husein ef. Hodžić pozvao je Trebinjce da se češće i potpunije vrate svome gradu.