Na čiju adresu poslati pitanje o vjeronauci, i još druga naslagana pitanja, muke i probleme? Kome se požaliti za podjarmljenost, izrugivanje i poniženje? Ko su bošnjački predstavnici u vlasti? U vlasti koje nema. Šta o državi, narodu, vlasti, obrazu znaju potkupljivi paušalci, dronjavi klimoglavci, neumorni sanjari što su u napušenoj provincijskoj kafani redovno maštali da ih se nekad nešto pita, da u nekakav dokument prošaraju svoj nerazgovijetan potpis, da imaju službeno auto i vozača, lepršavog i uvijek raspoloženog da ministarka na njemu istrenira učtivost i pristojnost. Koga da pitam što nemam Akademiju nauka i umjetnosti, što mi hapse Generala, što je još uvijek u Lukavici utamničen Imad al-Husin, iako je likvidiran Osama Bin Laden i bačen u more, a Ratko Mladić još nije? Ubije li kogod Ratka, neka ga baci u neko daleko, sjeverno more, da ga neki etno-mokrogorac ne izroni, posuši i ne posadi na Pale. Gore kažu ima škola Srbija se zove, ne znam uče li tu vjeronauku. Kojeg predstavnika bošnjačkog, presvijetlog imena, a hrđave svijesti i savjesti da pitam što se ne izmjesti crkva iz avlije Fate Orlović, već se poviš Potočara gradi nova? Koga da pitam što uvozimo iz Hrvatske, iako nas Ivo Josipović više ne voli? Neko mu dojavio da je Gadafijevka iz Mostara, i da se vođa revolucije kani svoj šator preseliti pod križ na Humu. Pitao bih ja, ali nemam koga jesu l’ procvale dunje u Karađorđevu, i kako sevdah opija, šta je srcu pa ne vidi ko je mekinjaš? Pitao sam, ali odgovora nema…što Ministar iz Maoče komandose ne pošalje u Draževinu? Tamo ima velika Đeneralova slika, pa kad prođeš tim četničkim sokakom naumpadnu ti scene iz čuvenog partizanskog filma Gluvi barut. Što li Ministre, gluvoće ti tvoje ne hapsiš i ove u Draževini, i oni imaju bradu, i još govore nema Bosne!
Koga da priupitam što ne razriješi i ne hapsi nepismene budale, koje u zastrašujućem poletu i elanu strpljivo i kao po naređenju rade na nestanku i uništenju vlastitog naroda? Nemam koga. Ne može se gluhog dozvati, još kad je leđima okrenut!
Stoga, Ministre moj, nismo mi boljeg ni zaslužili. Sretan je ovaj narod s tobom, a i ti s njim. Našli se. Nego, kad ukineš vjeronauku, ukini dina ti i ove džeparoše, ne daj da se djeca više pucaju po mahalama, da se po tim tvojim školama rastura droga, a djeca nalaze po haustorima i parkiralištima. Ukini Ministre stečajeve, krize i štrajkače. Ukini korupciju na Univerzitetu, razne lučiće, goliće, i akademske svodnike i kupleraje. Dovedi nam opet onaj Queer Festival, povedi još ministara, pa se pred Parkušom uzmite za ruke i razmijenite nježnosti. Ja ću onda znati da je Sarajevo ozbiljan i moderan grad, da imamo nekakve slobode i prava, i da se i mi nekud integrišemo. I bili smo previše konzervativni i zaostali, zato su nas nekoć napustili Kusta, Brega, Radovan i Neda.
Ministre, u svojoj stranačkoj centrali nesumnjivo si ispao dasa. Nakon barackovske biografije pripremljene svom stranačkom šefu, junački si se otisnuo niz kotare, i zapovrgnuo bitku za biti ili ne biti… vjeronauka dabome. I da znaš, svoj bi vijek mirno proživio da ne znamo da to radiš za sahan pilava i but janjetine. Samo hrabro, i bez uzmicanja!