Kada je Tito umro i to javili na televiziji, bio sam tužan ali nisam plakao…Prvo što sam pomislio je da neću imati matursku ekskurzija i da ću biti prva generacija vojnika JNA koja će služiti vojni rok bez voljenog vrhovnog komandanta. Izašao sam na balkon kuće i pokušao zaplakati, ali nije išlo. Iz dvorišta susjedne kućice se prolomio krik..Komčinica je pala na prašinu čupajući gustu crnu kosu uz jauke : “Šta ćemo sada bez Tite”…U tom momentu iz donjeg dijela kuće je izašao moj podstanar, vozač gradskog autobusa i nosio u ruci već uramljenu Titovu sliku sa crnim florom u ćošku i 3 ordena narodnog heroja na reveru. Ta slika je poput amajlije više od godinu dana stajala ispred njega na šoferšajbi autobusa…
10 godina poslije tog maja, moj bivši podstanar, vozač autobusa, je na istoj šoferšajbi imao sliku Slobodana Miloševića, podignute ruke, poput Muslolinija…uzetu sa njegovog govora na Gazimestanu i pravoslavnu brojanicu koja je visila sa špigle iza te šoferšajbe…
12 godina poslije tog maja…sin od komšinice koja je čupala kose zbog Titove smrti je po dubičkim ulicama vozio zloglasni žuti mercedesov kombi, otet od moje sestre i zeta, sa natpisom VOJNA POLICIJA na ćirilici. Ispred kombija je bila crvena opel askona dizel oteta od familije fotografa Štefe Tomića, a iza kombija je bio zeleni dizel mercedes otet od familije hadži Omera Veladžića ,puni naoružanih srpskih policajaca. Kupili su iz njihovih kuća nedužne bošnjačke i hrvatske mladiće. Vezane ih dovozili u stanicu milicije gdje su zlostavljani čitavu noć i ujutro poput stoke odveženi u logor Manjača.
12 godina i 6 mjeseci poslije Titove smrti,bivši podstanar je moju familiju skupa sa 300 drugih bosanskodubičkih, u devetom po redu prognaničkom konvoju od 12 autobusa dovezao do Novske. Kada sam izašao iz autobusa, pogledao sam ga u oči. Tamo nije bilo ničega. Čak ni djelić sjaja momenta prije i poslije Titove smrti kada je u podstanarsku sobu, u mojoj kući, dovezao iz porodilišta svojih dvoje novorođenih beba..Mislio sam da će mi barem zbog davne sreće odrastanje svoje djece u mojoj kući, pred Novskom, tiho na uho reći: “Žao mi je gazda…!”
4. maja 1980, umro je drug Tito..Bio sam tužan ali nisam plakao. Plakali su i žalili oni koji su mislili da Tita i Jugoslaviju više vole od svog primitivnog šovinizma, nacionalizma, fašizma i obrisa svega što liči na dobar komšiluk, avliju, kuću zidanicu i crveni ćilim u njoj. I suh i čist asfaltni put pred kojim su izuvali gumene opanke i oblačili gradske cipele samo koju deceniju prije Titove smrti.