Bakir H. je kandidat iz Karađorđeva
Cilj je preko besmislenih kandidatura F.Radončića, S.Halilovića i drugih dejtonskih marioneta razmrviti bošnjačke glasove, kako bi uz pomoć Srba, Hrvata i srbalija najviše glasova dobio Bakir Hadžiomerović.
Istog dana kada je održana press konferencija SDP-a (14.07.) na kojoj je objavljena kandidatura Bakira Hadžiomerovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Depo portal je navodno eksluzivno došao do dokumenta, odnosno članske kartice SDP-a iz koje se vidi da je Bakir H. član SDP-a od 30.06.2014. godine. (Depo piše: “Iako su pojedini mediji i ranije tendenciozno nagađali o vezama Hadžiomerovića sa ovom velikom strankom, iz dokumenata do koji je došao DEPO PORTAL vidljivo je kako je Hadžiomerović zapravo vrlo frišak kadar SDP-a.”) A baška im je ova riječ „tendenciozno“.
Valja posumnjati u “ekskluzivnost” ove objave, jer je jedino Bakir H. mogao svoju člansku karticu dati SDP-ovom propagandnom timu, koji je scan kartice poslao do jednog od mnogih SDP-ovih medija, Depo portala. Alternativa ovom je nevjerovatna, recimo, da je Bakir H. ubrzo izgubio svoju člansku karticu, pa je tude-neđe prolazio novinar Depo portala, vidio nešto crveno, sageo se, i tako došao do ekskluzivne informacije. Ovaj detalj navodimo kako bismo potcrtali da u ovim propagandnim konstrukcijama nema nikakve slučajnosti, već se i prividi brižno planiraju. A jedan od takvih privida je i “spontano” i „iznenadno“ pronalaženje SDP-ovog doskora nestranačkog (sic!) kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.
Kandidati u pozorištu
Zašto su propagandisti SDP-a smislili ovu epizodu sa članskom karticom? Valjda zato što računaju da bi minus Bakira H. mogle biti njegove višegodišnje veze sa SDP-ovim obavještajnim podzemljem, odakle je tv magazin „60 minuta“ servisiran povjerljivim informacijama iz policije i pravosuđa. Baš kao za vrijeme Miloševićeve strahovlade u Srbiji, tako se i putem ove tv emisije ljudima presuđivalo prije suda, a što je bio strahovit udar na neovisno pravosuđe, ali i dignitet novinarske profesije. Uprkos tome, medijski gusar Bakir H. je dobio najviša društvena priznanja nekoliko gradova, naravno, po liniji SDP-a, kao u Tuzli gdje je Savez komunista na vlasti već 70 godina.
Neko ko je posvađan sa demokratskim normama, ko novinarstvo koristi kao politički i ini reket, ko ima mafijaške veze sa policijom i pravosuđem, pa odatle usmjerava pravdu i krivdu, a sve to upakovano u dejtonski, velikosrpski i velikohrvatski poredak moći, takav neko, jednostavno, teško da može imati povjerenje zdrave i nekorumpirane javnosti. Zato ga SDP dezinficira, prvo kroz pravljenje distance između njega i partije koja mu je davala medijske zadatke, a koja je opet zadatke dobijala od „međunarodnog faktora“, onog istog koji ovdje sponzorira velikosrpske i velikohrvatske programe. Ovi programi, u odnosu na Bošnjake, imaju za cilj instaliranje Bošnjaka po nebošnjačkoj mjeri, i u vjeri, i u kulturi, i u politici, a Bakir Hadžiomerović je savršen proizvod srpsko-hrvatskog šovinističkog ukusa: Bošnjak koji prezire i progoni Bošnjake. Zato se, na početku, pojavila ova farsa sa članskom karticom, a koja je, zapravo, razotkrila
nešto što su SDP-ovi stratezi brzopleto i priglupo previdjeli.
Objavljen je datum pristupanja Bakira H. SDP-u. To je 30.06. A Bakira H. su, kobejagi, naprasno, iznenada, neočekivano pronašli kao kandidata tek desetak dana poslije. Za sve to vrijeme otkad je Bakir H. bio novopečeni član SDP-a, trajala je pozorišna predstava sa navodnim potencijalnim SDP-ovim kandidatima za Predsjedništvo BiH. Prvo je trebao biti Denis Bećirović. A onda je Svetozar Pudarić, predsjednik Glavnog odbora SDP-a, agenciji Fena, 5. jula – dakle, nakon što je Bakir H. već sedmi dan bio član SDP-a – izjavio sljedeće: “GO je zadužio stranačko Predsjedništvo da u nekoliko narednih dana provede dodatne konsultacije s potencijalnim kandidatima, a riječ je o četiri do pet kandidata”. Tada je pomenuto ime Nermina Nikšića. Već 08.07. u “Nezavisnim novinama” se pominju imena Mirze Kušljugića, Jasmina Imamovića, Selima Bešlagića, te ponovo Denisa Bećirevića. Svi oni kobejagi odbijaju kandidaturu, a u javnosti se
diže temperatura oko te neizvijesnosti. U odnosu na sva ova imena, i sve ove halabuke, postavlja se pitanje – A šta je Bakir Hadžiomerović tu, u SDP-u, radio od 30.06., ako već nije unaprijed planirano da će on biti kandidat SDP-a za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH?! U ime koje ponude se Bakir H. učlanio u SDP? To znači da je SDP svjesno manipulirao javnošću, kobejagi predlažući ovog i onog, koji jedan po jedan odbijaju kandidaturu, da bi na kraju ispalo onako kako je planirano još prije nego što je 30.06. Bakir Hadžiomerović potpisao pristupnicu za SDP. Ako neko već ima smisla da laže javnost, kao što je, evo, SDP lagao u ovoj predstavi sa navodnim kandidatima, onda taj ima dara i da učestvuje u složenijim podvalama. …Kao što je bila ona dvostruka podvala sa Željkom Komšićem, koji je biran bošnjačkim glasovima, i čijim izborom je multietnički SDP negirao ustavno pravo Hrvata da biraju hrvatskog člana
Predsjedništva BiH. Šta bi se sličnog, mutnog i šibicarskog, moglo očekivati u povodu kandidature Bakira H.?
Mrvljenje bošnjačkih glasova
Na ovo pitanje moguće je odgovoriti iz nekoliko uglova. Prvo je pitanje – čiji je interes da se jedan prononsirani islamofob, ljevičarski ekstremist i dokazani satanizator bošnjačkih vrijednosti nađe na najistaknutijoj političkoj poziciji u Bošnjaka? To može biti samo interes velikosrba, velikohrvata, naravno i međunarodnih faktora koji podržavaju dejtonsku eutanaziju bošnjačkog identiteta, te interes onog sloja iskompleksiranih Bošnjaka koji bi se najprije mogao nazvati srbalijama, tom jezičkom simbiozom srbaluka i baliluka. Ovaj zdrug strasno želi da Bošnjake zastupaju oni koji su po njihovoj mjeri, bilo da se radi o vjeri, književnosti, sportu, i politici, naravno. Ako takvi procesi, recimo, postoje u kulturi, pa ih je moguće uočiti na primjerima kakav je odbijanje prijema u članstvo PEN kluba Sidrana, Latića i Brke, zašto takve ambicije ne bi bile i u politici? Šta više, u politici je još prisutnije nastojanje da se
Bošnjaci razbošnjače u liku kadrova koje postavljaju i kontroliraju velikosrbi i velikohrvati. Zato je kandidatura Bakira H. apsolutni dejtonski politički interes – da Bošnjake predstavlja neko ko Bošnjake prezire.
Konkretno, srpski i hrvatski glasači ne mogu bitno izmijeniti ideološku, separatističku monolitnost srpskih i hrvatskih kandidata za Predsjedništvo, jer je stvarno svejedno ko će od njih zasjesti u fotelju, ali, ovi birači mogu imati poseban motiv da srpsko-hrvatsko pobratimstvo iz Karađorđeva ojačaju jednom bošnjačkom marionetom koja će raditi za njihove interese. Bakir H. je najpogodniji medij za ostvarenje s-h interesa, jer se dokazao i prokazao kao antibošnjak i srbalija. S obzirom na discipliniranost hrvatskog, ali i srpskog biračkog kolektiviteta, koji znaju šta je preče od prečeg, očekivati je da kritična masa ovih birača može svoj glas dati za Bakira H., u uvjerenju da tako doprinose svojoj hrvatskoj ili svojoj srpskoj stvari. To je računica SDP-a, u ime koje Bakir H. ima opravdanu ambiciju da pobijedi na izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.
Napose, on se sam očitovao u uvjerenju da za njega neće glasati samo Bošnjaci, rekavši sljedeće: „Ja očekujem glasove svih građana FBiH, a ne samo Bošnjaka, iako sam kandidat za bošnjačkog člana.“
Treći ugao u ovoj operaciji razbošnjačenja Bošnjaka na najistaknutijoj političkoj poziciji jeste ponašanje nekoliko stranačkih lidera i kandidata. Da li uistinu Fahrudin Radončić, lider SBB-a, misli da pored srpsko-hrvatskog Bakira Hadžiomerovića, pored dr. Cerića i Bakira Izetbegovića – može pobijediti? Ako tako misli, onda je ili glup ili lud. Isto važi i za lidera BPS-a Sefera Halilovića. Nije valjda da i on misli pobijediti? Zašto se onda troše Radončić i Halilović, kad bi s lakoćom mogli ući u Parlament BiH? Jedina hipotetička mogućnost je da su nekome nešto dužni, pa je taj kome su dužni sad naložio da sebe moraju žrtvovati u ovim besmislenim kandidaturama. …Kao što su bili dužni prigodom februarskih paljevina biti na istoj strani – na strani terorista. Nećemo sad ulaziti u to kome bi mogao biti dužan Radončić, na ime navodne veze s mafijom, ili kome bi mogao biti dužan Sefer, na ime računa u Haškom
tribunalu. Njihovu dugogodišnju povezanost moguće je pratiti na razini zajedničkog progona i sataniziranja prvog predsjednika RBiH Alije Izetbegovića i njegovih saradnika. No, da li su te njihove u startu potrošene kandidature uistinu „besmislene“? Samo u jednoj računici to ima smisla – ako je nekom dejtonskom strategu cilj da to te mjere razmrvi bošnjačko biračko tijelo, pa da za bošnjačkog člana Predsjedništva prođe srpsko-hrvatski kandidat SDP-a.
Činjenično, mi u izboru za Predsjedništvo imamo dva profilirana ideološka korpusa: Bošnjake koji glasaju za Bošnjake i formalne Bošnjake koji, uz Srbe i Hrvate, glasaju za antibošnjake. U ovom prvom korpusu se, uz rastegljive kriterije, mogu naći oni koji će glasati za sve kandidate, izuzev za otvoreno islamofobičnog Bakira Hadžiomerovića. Drugi korpus, kome pripadaju i glasovi srpskih i hrvatskih podupirača, predvode srbalije, ti Bošnjaci koji sebe definiraju stidom i prezirom prema bošnjačkim vrijednostima, a najviše bi voljeli da su se rodili kao Saša, Siniša, Staša, Sanja i Vanja. U hipotetičkoj računici to znači da će ukupan broj bošnjačkih glasova, razmrvljenih na sve bošnjačke kandidate, biti ispod onoga što bi uz pomoć Hrvata, Srba i srbalija mogao uloviti Bakir Hadžiomerović. Zato je, velimo, realna mogućnost da ovaj islamofob, ekstremist i sluga srpsko-hrvatskih obavještajaca postane bošnjački član
Predsjedništva BiH.
Pitanje odgovornosti
Na kraju, dolazimo do stalnog pitanja o teoriji zavjere, i do stalnog odgovora – da je glavni bošnjački problem u infantilnom vjerovanju kako se realnost događa sada, spontano, sama od sebe, te da bošnjačko fizičko, ekonomsko i političko stradanje nije rezultat nečijeg preciznog genocidnog plana. U taj plan savršeno se uklapa Bakir H. na najistaknutijoj političkoj funkciji – jer bi to bio legitimni dokaz da je samomržnja nad Bošnjacima izraz bošnjačke demokratske volje. Nakon februarskog državnog udara, kada su paljeni gradovi sa bošnjačkom većinom, a što je kao teroristička aktivnost u cijelosti planirano mjesecima prije – Bošnjaci bi morali shvatiti da se planovi protiv bošnjačkog opstanka, identiteta i integriteta kuju brižno i kontinuirano. U tom smislu, logično je da dejtonski stratezi isplaniraju mrvljenje bošnjačkog biračkog tijela, uz pomoć Radončićevog i Seferovog harakirija, kako bi kroz te olupine od
glasova glatko prošao srpsko-hrvatski kandidat za funkciju bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Gdje je izlaz? U povlačenju slabijih, u ime jačih. Već sada moramo znati ko može biti odgovoran za eventualnu pobjedu ekstremnog antibošnjaka na poziciji „prvog u Bošnjaka“.