Zatvaranje Zemaljskog muzeja najžalosnija je vijest i događaj od ogromnog značaja. Mi nismo ni svjesni koliko je veliko zlo tim aktom učinjeno svima nama.
Nakon što je, samo u Sarajevu, granatama uništena neprocjenjiva vrijednost sadržaja Nacionalne i univerzitetske bibioteke i nakon što je uništena nenadoknadiva duhovna i kulturna ostavština koja je bila pohranjena u Orijentalnom institutu, sad je zadat i težak mirnodopski udarac.
Zločin u miru
Bombardiranje Biblioteke i Orijentalnog instituta bilo je dio ratnih zločina. No, uništavanje Zemaljskog muzeja je zločin u miru, ali je po značaju i posljedicama jednak onom koji se zbio u ratu. On govori o neprijateljstvu prema jednoj kulturi, prema jednom duhovnom blagu i prema ljudima koji su to blago otkrivali i omogućavali da se tokom 120 godina u njemu uživa.
Ovo što se događa nije neki iznenadni udar, nije prirodna katastrofa, nije neko izuzetno zbivanje. Ono je rezultat jednog smišljenog plana uništavanja naše zemlje, njenog ugleda u svijetu i njenog značaja kao centra duhovnog, kulturnog i naučnog rada. Zemlja bez najznačajnijih duhovnih i kulturnih institucija postaje teška provincija u kojoj onda provincijalni duh i metode vladanja i načini života stječu prednost i sve uvjete da postanu vladajući.
Nije nepoznato da su oni koji nama vladaju u svijetu postali poznati po nemaru, neodgovornosti, a mnogi i po zločinima protiv čovječnosti. A iza svega toga stoje fatalna i “spasonosna” rješenja koja su definirana u Dejtonu, rješenja koja su dojučerašnjim teškim neprijateljima dala prava da zaustavljaju svaku značajnu akciju u zemlji, svaku inicijativu, svaku mjeru koja donosi korist svima.
Sve to, ipak, nije rezultat i posljedica koja je samo sadržajno određena onim nakaradnim rješenjima koja su stvorila zemlju koja, kao takva, zapravo i ne postoji, koja nema ni imena, nego joj je geografsko ime jedino kojim raspolaže. Zbog toga je zatvorena najstarija, najznačajnija i jedina u svjetskim okvirima dokazana naučna institucija bosanskohercegovačkog društva i prostora, sjajna kuća tradicije i kulture zvana Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.
Zona sumraka
U svim iole moralno, pravno i politički, a da ne govorimo o kulturnom aspektu, uređenim društvima, za ukidanje takve institucije ili za nemar u njenom održavanju svi oni koji odgovaraju za javne interese morali bi podnijeti ostavke na sve svoje položaje. Možete li zamisliti šta bi se dogodilo u Francuskoj kada bi neko muzej “Luvr” (Louvre) doveo do zatvaranja ili kako bi reagirala britanska javnost da neko u takav položaj dovede njen državni muzej “British Museum”.
Vjerujem da bi u tom slučaju padale vlade, a ne samo ministri. Javnosti tih zemalja jasno bi pokazale da za njih postoje vrijednosti koje su iznad svakog parcijalnog, nacionalnog, etničkog i finansijskog, a pogotovo administrativnog interesa, iznad svake momentalne vladavine.
Koja doza cinizma, arogancije i neznanja mora da se nakupi u takvim ljudima kada su u stanju da, na temelju banalnih razloga njihovog dogovora i nasilnog uređivanja odnosa i stanja u našoj zemlji, donesu takvu odluku i da stvari dovedu do tog stupnja da ona postane legalna? Kakav haos i kakvu duhovnu i kulturnu kloaku su napravili od ove naše zemlje oni koji su nas, prvo, mučili i ubijali zbog svojih nakaradnih ideja i planova, a zatim nas spašavali od nas samih i dovodili nas u zonu sumraka svakog uma i morala?
Vrijedne zbirke
Zemaljski muzej je bio veliko i u evropskim okvirima značajno središte nauke i kulture, institucija kojom se BiH ponosila. U njemu su radili neki od najvećih naučnika u oblasti geologije, arheologije, historiografije, orijentalistike, etnologije, etnografije, biologije. Imao je ogromnu pedagošku i kulturnu ulogu za cijelo naše društvo.
Nakon velikog uspjeha koji su postigle njegove zbirke na izložbi povodom jubileja Austro-Ugarskog carstva, on je ušao u svjetsku nauku na najbolji mogući način. Takvu instituciju rado bi imali i poželjeli svi u svijetu, a pogotovo zemlje na Balkanu, jer nijedna nema tako vrijedne, bogate i tako dobro uređene i eksponirane zbirke.
Vrijednost ovog muzeja je i u tome da on, svojim blagom, pokazuje kako se kulture nikako ne isključuju, nego se nadopunjavaju i međusobno obogaćuju. Svaki čovjek koji razgleda bogate zbirke ovog muzeja može se uvjeriti u to da je on mjesto gdje se može vidjeti kako kulture: orijentalna i zapadna, kršćanska i islamska, kao i jevrejska, mogu da žive prožimajući se i prenoseći svoje vrijednosti jedna na drugu.
Nema boljeg vidljivog dokaza o lažnosti i ideološkoj i nenaučnoj osnovi teorije Semjuela Huntingtona (Samuel Huntington) da se kulture i civilizacije nužno sukobljavaju od posjete ovom muzeju.
Velika je žalost pokrila Bosnu i Hercegovinu ovim neusporedivo glupim i ljudskog dostojanstva nedoličnim činom ukidanja jednog svjetla duha i kulture. On je svijetlio i u najtežim danima naše historije, u toku dvije agresije na našu zemlju, one nacističke i one četničke.
Ovo me podsjetilo na jednog čovjeka iz Banje Luke iz vremena kada je ona bila istinski grad, tj. mjesto zajedništva ljudi. Bio je to Hadži Hamidaga Husedžinović. On je bio trgovac i bogat čovjek, a bio je i protivnik Austrije kao i većina Bošnjaka i Srba toga doba. Kotarski predstojnik je Hamidagu, zbog njegovih političkih pogleda, stavio u kućni pritvor.
Hamidaga je našao načina da se iz tog položaja ingeniozno izvuče i otputovao je u Beč. Tamo je u Ordinarijatu Nadbiskupije naručio da se u cijelom Beču, u svim crkvama, održe zadušne mise u isto vrijeme. Kad je nastala užasna zvonjava u Beču, vlasti su u hotelu pronašle naručioca i ispitale ga zbog čega je to učinio. On im je rekao:
“Zar ne znate da je sva Bosna u velikoj žalosti?
Na pitanje zbog čega je ta tolika žalost, Hamidaga je odgovorio.
“Kako da ne bude? Pa u Bosni je umrla pravda. A kako ćemo mi živjeti bez pravde?”.
Nema, nažalost, više ljudi kao što je bio Hamidaga. I to objašnjava mnoge naše muke.